Konačno Kandil! O tim mitskim brdima, dijelu planinskog lanca Zagros, slušamo već mjesec i pol dana - otkako smo došli u Tursku. Tu je sjedište revolucionarne organizacije

Od svih čuda koje smo u Diyarbakıru vidjeli, veće se ipak desilo nakon našeg odlaska: baš ovdje su 20. studenog Erdoğan i Masud Barzani, predsjednik (točnije rečeno - gazda) iračkog Kurdistana, pred desetinama tisuća ljudi i pod turskim i kurdskim zastavama, na kurdskom i turskom jeziku poručili da su njihovi narodi braća.

Irački Kurdistan najsigurniji je dio zemlje i upravo je potraga za sigurnošću u logor Kawrgosk, tridesetak kilometara od Erbila – glavnog grada regije – dovela trinaestak tisuća sirijskih izbjeglica, uglavnom Kurda. Ovdje su na sigurnom, ali njihova budućnost je opora i gadna neizvjesnost: muče ih siromaštvo i korumpirani službenici, već ih grizu glad i strah pred zimom u šatorima.

Posljednjih godina vlada je odobrila povratak ljudi na zgarišta. Izbjeglice su dobile spor sa državom pred Europskim sudom za ljudska prava. Turska je obećala čak i simboličnu novčanu naknadu onima koji se odluče vratiti. U selu Venk to je napravio tek jedan stari bračni par. Sami su na imanju, njihov sin pobjegao je u brda i pridružio se PKK.

Naslušali smo se raznih priča: ako je Dijarbakir grad prkosa i bunta, u Hakkariju i obližnjoj Yuksekovi, pobunjenici praktički vode glavnu riječ, ništa se ne događa bez njihovog blagoslova i dozvole

U oba grada većinu stanovništva čine Kurdi; Qamishli je, što više, središte „sirijskog Kurdistana“, teritorija koji Kurdi uglavnom zovu samo „Rojava“ (Rožava) - „zapad“. Ali, granica je smrtonosna: brojni izbjeglice, krijumčari ljudi i robe te novinari ubijeni su u pokušaju prelaska ničije zemlje.

Koža na njegovim prstima mjestimično još nosi tragove izgaranja prvog, nespretnog, molotovljeva koktela kojeg je bacio na tu istu policiju. Prvi nasilni prosvjed odradio je sa devet godina. To je prosjek za ovdašnju djecu, tada se počinje s aktivizmom.

Od ožujka ove godine turska vlada vladaćuje Stranke pravde i razvoja (“Adalet ve Kalkınma Partisi”) započela je pregovore s PKK-om i zatvorenim Abullahom Öcalanom, ne bi li se došlo do političkog rješenja sukoba koji Tursku opterećuje od osnutka republike i u kojem su u posljednjih nekoliko desetljeća ubijeni deseci tisuća ljudi

Turska država Kurdima nikada nije nijekala individualna prava. Mogli su postati generali u vojsci ili ministri – čak i predsjednici. Sve to samo pod jednim uvjetom: da šute o tome da su Kurdi; konačno, i u samom ustavu upisano je da su svi građani Turske – Turci.

'U Okmeydani policija ne ulazi gotovo nikada, osim oklopnim vozilima. Boje se. Čak i ako se desi zločin u kvartu, lokalni ljudi neće pozvati policiju, nego će to riješiti sami', napominje Aysu. Ilustracija: jedini supermarket u četvrti je blindiran, a iz istih razloga u Okmeydanıju nije najlakše pronaći bankomat.