ARTivizam
Eho jednog skandala
Iluzija slobode stvara se nepostojanjem ičega što bi bilo vrijedno zabrane
18/10/2016 | 10:50
Svako povlačenje pred prijetnjama i nasiljem, saučesništvo je u stvaranju ambijenta u kome nasilje postaje funkcionalno sredstvo za ideološki teror i nametanje određenih normi ponašanja, odnosno za oduzimanje slobode.

Od cenzure i zabrana, u jednom društvu, mnogo su gori autocenzura, konformizam i podaništvo, tamo gdje bi trebao biti pokret otpora.

ŠALU O MULTIETNIČNOSTI I MULTIKONFESIONALNOSTI NA STRANU ili BOLJE NEŠTO OD NEČEGA NEGO NIŠTA OD NIČEGA

Skandal na ovogodišnjem pozorišnom festivalu MESS u Sarajevu, sa zabranom predstave indikativnog naziva „Naše nasilje i vaše nasilje“, Olivera Frljića, toliko je bizaran, da je, u početku, sve ličilo na ne baš inventivan marketinški trik, koji se oslonio na nespretnu i komičnu reakciju vrha Katoličke crkve u BiH.

Informacija da se otkazuje javno izvođenje predstave zbog tužbe za blasfemiju koju je tužilaštvu podnio kardinal Vinko Puljić, te zbog prijetnji na Facebooku, neupućenom u karaktere glavnih likova ove farse i dubinu samoponiženja do koje je lokalna kulturna scena dospjela, bila je iritantna u svojoj neuvjerljivosti i asociranju na loš spin kome je cilj privući malo pažnje, za kulturu ne baš odveć zainteresovane šire javnosti, na jedan od brojnih festivala koji se dešavaju u glavnom gradu BiH.

Naime, šalu o multietničnosti i multikonfesionalnosti na stranu, kardinal nije baš na čelu vjerske zajednice čiji bi stav u Sarajevu bio dočekan s oprezom, a izlivi mržnje na internetu su globalna pojava, na koju se niko ozbiljno ne obazire, a pogotovo prema njima ne koriguje repertoar festivala, sadržaj novina i knjiga ili filmski program.

No, teorija o (lošem) marketinškom triku isčezla je sa pojavom (novog) direktora festivala, Nihada Kreševljakovića, u televizijskim emisijama u kojima je, javnosti, trebao objasniti šta se, zapravo, dešava. S izgledom osobe pod PTSP-om, vidno preplašen, neartikulisan (a i bolno neelokventan, za razliku od svog prethodnika),..., odnosno nesposoban za iznošenje ozbiljnog stava i ozbiljno učešće u dijalogu o umjetničkoj i slobodi misli i izražavanja (u prostoru temeljno razorenom opozitnom ideologijom kleronacionalizma), direktor je, manirom učesnika grupne psihoterapije, uzurpirao javni prostor, jadikujući nad – sobom (???).

Njega, naime, jadnog, niko ne razumije. Jedni mu prijete, a ustvari su loše informisani, jer u predstavi nema toga za šta je optužuju, a drugi, oni što mu ne prijete, mu zamjeraju što je zabranio predstavu i nanio ljagu festivalu kome je na čelu, odnosno što je kukavica i konformista. A on jadan, samo želi da bude direktor i da svi budu zadovoljni i da ga tapšu po ramenu i osmjehuju se. „Give Peace a Chance“ & „All you Need Is Love“. U klerofašističkom mraku? Bljak!

STRAH OD MRAKA NA INTERNETU ili BOLJE ISPASTI BUDALA NEGO IZ VOZA

Laž i mimikrija, u svojim različitim oblicima, vladaju ex-jugoslovenskim javnim prostorom. Jedan od oblika u koji je ogrezla BiH je lažno predstavljanje i pozerstvo. Aktuelni skandal sa MESS-om je eklatantan primjer.

MESS je angažovan! MESS pljuje u lice pokvarenoj Evropi i kapitalizmu! MESS ismijava Donalda Trumpa (na zvaničnom plakatu ovogodišnjeg festivala)! Ali podvije rep i skičeći pobjegne čim nešto šušne u lokalnom mraku???



Sve morbidno podsjeća na jedan novinarski skup, negdje u prvim godinama poslije rata, kada je, u prisustvu ljudi čiji je medijski projekat bio izložen otvorenoj represiji režima i njegovih sljedbenika, jer nije pristajao na definisane granice slobode, od onih kojima se nije dešavalo ništa, jer nisu ni radili ništa (ništa što bi vladajućim kleronacionalistima bilo sporno), „zaključeno“ da će novinari pisati slobodno i profesionalno - kada ne budu izloženi pritiscima i prijetnjama. Genijalno.

A u međuvremenu će i novinari i umjetnici i intelektualci glumatati i uživljavati se u izmišljene likove angažovanih i profesionalnih javnih ličnosti. Pa će, kad smo već kod MESS-a (mada je pojava opšta), praktično istovremeno sa zabranom predstave na vlastitom festivalu, iz rukovodstva, u kontekstu Generalne skupštine Evropske teatarske konferencije, kojoj je – da bi tragikomedija bila veća – upravo MESS ove godine bio domaćin, odaslat i stav: „Mi jako vjerujemo u to što radimo. Da je teatar ostao jedan od rijetkih prostora socijalnog i javnog dijaloga. I da je teatar medij koji je srušio sve barijere, i upravo mi se čini da je u ovoj zemlji ... teatar možda važniji nego ikad.“

Molim? Pa ste, zato što je važniji nego ikad, odlučili da ga nema? Odnosno da ga niko ne vidi? A i rušite barijere tako što vam repertoar ne kreiraju samo selektori, nego i web talibani.

I PREMIJER BI SINE ili TKO LETI VRIJEDI, TKO VRIJEDI LETI, TKO NE LETI NE VRIJEDI

Licemjerje je višeslojno. I tu MESS – u aktuelnom izdanju – nije izuzetak nego upravo tipičan primjer opšteg kukavičluka, konformizma i podaništva, koji se nastoje prikriti iza fraza o multikulturalnosti, angažovanosti i kritičnosti.

Postoji narodna mudrost koja savršeno odslikava taj mentalitet: On bi, al' da mu ne uđe.

I to licemjerje i lažno predstavljanje i ufuravanje u uloge nerijetko je imbecilno do bola. Kao u slučaju premijera kantona u kome se dešava MESS, a koji za sebe izjavljuje „Ja sam Che Guevara u SDA“??? (da malo sa intelektualne i kulturne scene zagazimo i u septičku jamu politike).

Tip je naprosto shvatio da gomila tobožnjih opozicionara, građanskih intelektualca, novinara i umjetnika, kritičara režima, već dvije decenije prodaje samo pozu, iza koje ne stoji ništa, do li kretanja unutar granica od vlasti dozvoljenog. I da im to uspjeva prodati javnosti. Pa zašto ne bi i on glumio šta god mu padne na pamet – Che Guevaru, Charlia Chaplina, Monicu Lewinsky,..., premijera?

A sa takvom intelektualnom, medijskom i kulturnom scenom (na kojoj su izuzeci od pravila u nivou statističke greške) vlast nikada nije ni imala potrebu da razvije cenzuru. Jer je konformizam unutar te scene do te mjere metastazirao, a i s njim povezani strah od svega i svačega (od gubitka privilegija do gubitka života), da je autocenzura i vremenom sve veći uticaj finansijskih direktora unutar organizacija, institucija i medija, u turbo-partitokratskom društvu, u kome kleronacionalističke partije kontrolišu sve tokove novca i zapošljavanja, vršila isti posao a vlast pri tome imala, bar formalno, čiste ruke.

Nema potrebe da se vlast bavi cenzurom, kad taj posao obavljaju sami podanici. Iluzija slobode stvara se nepostojanjem ičega što bi bilo vrijedno zabrane.

ČEKAJUĆI PSIHIJATRA ili KAD SE BORIM, NEPRIJATELJA NEMAM

Kad smo kod licemjerja, neizostavno treba spomenuti da je direkcija MESS-a, iako je spornu predstavu zabranila zbog prijetnji na Facebooku i u web komentarima na tekstove o predstavi, odgovornost svalila na kardinala, hrvatsku štampu, te bh. medije „koji su neodgovorno prenijeli tekstove iz hrvatske štampe, proizveli val dezinformacija o predstavi reditelja Olivera Frljića, a u kojima se autor i predstava lažno optužuju za blasfemiju, te za vrijeđanje vjerskih osjećaja kršćana i muslimana u BiH“.

Zabrana zbog prijetnji na Facebooku i u web komentarima: Scena iz predstave "Naše nasilje i vaše nasilje"

Čak ni u trenutku posezanja za zabranom, rukovodstvo MESS-a nije se usudilo imenovati stvarne uzročnike svog straha – verbalne web teroriste, koji naime, ne pripadaju kršćanskoj manjini, nego muslimanskoj većini, a koji svima s kojim se ne slažu prijete smrću - nego je, kukavički i licemjerno, prozvalo one od kojih su znali da im nikakva sankcija ne prijeti. Dok za ove hejterske anonimuse sa neta nikad ne znate da li će i kada kod nekog psihički poremećaj, u vidu verbalnog proljeva, metastazirati u ozbiljniju zločinačku aktivnost (koliko god je mala mogućnost, „u strahu su velike oči“).

Licemjerje je bilo tako očito i manipulacija prizemna da je i glavni urednik Katoličke tiskovne agencije, koji se inače, u priči o Frljićevom djelu, uporno pokušavao predstaviti kao retardirana osoba čije je poimanje umjetnosti na nivou svojevremenih socrealističkih dječijih priredbi na fabričkim godišnjicama i crkvenih komada o Isusovim jaslicama, pobunio, konstatovavši, da predstava nikad ne bi bila zabranjena da je bilo do kardinalove tužbe i protesta katoličke crkve, nego da je zabranjena zbog prijetnji koje nisu imale nikakve veze sa crkvom.

Što je, naravno, istina.

NIJE MUHAMED ISUS ili BOLJE ČASTAN BIJEG NEGO NEČASTAN PORAZ

U tom kontekstu, čak i nekom ko „nema nikakve simpatije“ za klerofašističke ideje, zabrane, inkviziciju i spaljivanje vještica, ostaje neka vrsta neugode, ako ne i simpatije (one vrste koju čovjek automatski osjeti prema nemoćnom) prema crkvenom kleru u Sarajevu.

Oni prvo znaju da bi identična reakcija iz Islamske zajednice imala nesrazmjerno teže, pa čak i dramatične, posljedice. A znaju i da je licemjerje sarajevske kulturne i intelektualne scene takvog nivoa da se ono što rade sa katoličkim svetinjama, nikad ne bi usudili raditi islamskim. Bez obzira na umjetničko opravdanje koje bi djelo imalo ili na imperativ slobode misli.

Uostalom, govorimo o sredini u kojoj se termin održavanja razvikanog filmskog festivala prilagođava vjerskom kalendaru. I to od fašističkog uličnog iživljavanja vjerskih fanatika nad učesnicima i posjetiocima Queer festivala, čime je to nasilje, odnosno navodni povod (organizovanje festivala u doba „svetog mjeseca“ za muslimane, što su lokalni medijski zločinci nazvali provokacijom i uvredom) od uprave SFF-a, faktički opravdano (to je klasično hodanje po tuđim leševima – pazimo na vlastiti finansijski interes i da se ne zamjerimo donatorima, među kojima su i kleronacionalisti na vlasti, pa svaku humanost i borbu za ljudska prava i slobodu sredine u kojoj djelujemo, amputiramo, skalpelom pohlepe).

I, iz tog ugla posmatrano, Crkva je u pravu. Elementarna ispravnost, u moralnom smislu, podrazumijeva da (većinski muslimanska) sredina koja se ne usuđuje dirnuti Muhameda, bilo tek kroz objavljivanje spornih karikatura (čast neprežaljenoj printanoj Slobodnoj Bosni), bilo kroz problematiziranje nekih krajnje spornih momenata u njegovom privatnom životu (da Jasna Šamić ne svrati iz Pariza, ne bi se čula ni riječ problematiziranja nečega što savremena civilizacija ne može prihvatiti), bilo metaforički, u nekom autohtonom umjetničkom djelu (recimo za novi Queer festival?), nema moralno pravo da se igra ni sa svetinjama drugih religija.

E, taj nivo licemjerja, u kome se igrate onim simbolima od kojih će vas manje (ili nikakako) boliti glava, prilično je raširen. I iritantan je i sam po sebi, a pogotovo kad se kukavičluk predstavlja kao angažovan i hrabar društveni čin. Pa, naprimjer, praviš satirične predstave o Tuđmanu i Miloševiću, za bošnjačku publiku. A da ni sam sebe ne upitaš, niti te iko drugi to pita: A zašto ne o Izetbegoviću?

„To je nešto drugo“, omiljeni je odgovor slijepih sljedbenika ovdašnjeg člana bratstva velikih vođa nastalih kasapljenjem bivše države i bratstva i jedinstva tupim nožem – „Nije Alija Tuđman, pa da mu se može smijati“.

Niti je reis kardinal – pa je zbog svojevremenih optužbi za blasfemiju i islamofobiju, porodicu urednika jednog političkog tv-magazina, duže od godinu dana čuvala policija, dok se sa kardinalovim tužakanjem pozorišnih predstava zbijaju vicevi, a njegovom sekretaru, po tv emisijama, pale čvoke.

KAD NE MOŽEMO NORMALNO ODRŽAT POZORIŠNI FESTIVAL, KAKO ĆEMO PROTESTE ili PIJTE MLIJEKO, ZDRAVIJE JE OD NAFTE

Čitav problem, međutim, nema veze sa umjetnošću. To je društveni problem, u najširem smislu. Koji je na MESS-u pukao tek manje-više slučajno, kao zagnojen čir.

Identičan problem se, naime, pojavljuje u mnogo ozbiljnijim situacijama, kao što su recimo građanski protesti, kada konformizam, kukavičluk i licemjerje, parolama „mi smo za proteste ali nenasilne i dostojanstvene“, unište sav početni potencijal socijalne pobune protiv vladajućih kleronaci(onali)sta, pacifiziraju na akciju jedva pokrenutu masu, a prestrašenu političku elitu, koja se, u trenutku eksplozije građanskog nezadovoljstva, razbježala, po principu „kud koji, mili moji“, vrate na početnu poziciju bezobzirnih, pljački, zloupotrebama, nasilju i manipulaciji svjetinom sklonih vladara.

A kulturnu, intelektualnu i medijsku scenu vrati na poziciju glumatanja svoje projektovane društvene uloge i konformističkog prislanjanja na stranačke i državne sise, kako bi se preživjelo. I to sa pozom: Bolje grob nego rob. U potpunoj suprotnosti sa njihovom stvarnom orijentacijom, karakterom i prirodom odnosa sa vlašću.

Ali, zaboga: „predstava nije zabranjena, samo je odlučeno da se ona ne odigra pred publikom“.

Onog trenutka kad možete izreći takvu rečenicu a da vjerujete da govorite nešto normalno i ispravno (i da vam ne padne na pamet polni organ i njegovo pakovanje), vi ste postali još jedan u nizu uspjeha. Ali ne ličnih, niti pozitivnih u bilo kom smislu. Nego uspjeha vladajućeg režima, koji autocenzuru ugrađuju kao standardnu opremu u polovna bića koja se lažno predstavljaju slobodnim ljudima.



Pozorišna predstava koja se igra bez publike je nonsens (zamislite knjigu ili novinu bez čitalaca – „nije zabranjena, nego je samo odlučeno da je čitaoci ne mogu čitati“, pa je odšampana tek za žiri književne nagrade i ćetiri inozemna kritičara?). A još je stupidnije kad nas direktor koji se dohvatio te „spasonosne strategije“ „u cilju održanja kontinuiteta festivala“, uvjerava da to nije neuobičajena praksa u svijetu. Pa, dobro. Kad smo već kod prakse – još je manje, u svijetu, neuobičajeno da direktori u ovakvim situacijama podnose ostavke. Ili da ih išutaju iz organizacija u koje su očito zalutali (Ako te je strah, bavi se dječijim predstavama ili organizuj vjerske svečanosti, a ozbiljne kulturne događaje, koji podrazumijevaju kritičko propitivanje svijeta i pomjeranje granica umjetnosti i slobode, ostavi ozbiljnim, odraslim ljudima, koji se ne upišaju u gaće na prvu prijetnju).

BLASFEMIJA JE MNOGO RELATIVAN POJAM ili KO SPAVA NIJE BUDAN

Uporno ponavljanje direktora MESS-a da je sporna predstava pogrešno shvaćena i optužena za blasfemiju, vrlo je značajna u priči.

To insistiranje na neblasfemičnosti i pokazana snishodljivost prema religiji, govori da direktor jednog internacionalnog pozorišnog festivala ozbiljnih ambicija, misli da postoji nešto sporno u vezi s blasfemijom, odnosno, da ne shvata da sloboda podrazumijeva i blasfemiju. Odnosno slobodu da ne vjeruješ ili da budeš bogohulan, u najširem smislu. I da bi on tu slobodu trebao da brani (jer bi ona trebala biti ravnopravna sa slobodom vjerovanja), a ne da je diskvalifikuje kroz pravdanje da predstava nije blasfemična. Ili kroz ograđivanje od ljevice i ateizma, u svom dodvoravanju kvazivjerujućoj većini i rektalno-alpinističkom pohodu kroz ovdašnju kleronacionalističku vlast i obećane (danajske) darove.

Naime, suština je u tome da je sloboda misli, sama po sebi (bar za konzervativno shvatanje religije, kakvo je na ovim prostorima, dominantno), u svojoj suštini, blasfemija. I tu je kraj. Ili bi bar trebao biti. Jer između dogme i teokratskog totalitarizma s jedne strane i slobode, demokratije i ljudskih prava, s druge, nema kompromisa. To je, po definiciji, i po istorijskom iskustvu čovječanstva, borba za goli život. Jer, onog trenutka kada ti nije dovoljna opcija „Živi i pusti druge da žive“, nego želiš drugima nametnuti svoj svjetonazor, to postaje nasilje.

No, fašisti ne podnose različito mišljenje. Otud sva ta bolesna pozivanja na jedinstvo nacije, npr. Oni se vrijeđaju kad u društvu postoji tek jedinka ili mala skupina ljudi koji se opiru njihovom svjetonazuru, odbacuju ga i kritikuju ili ismijavaju. I osjećaju se ugroženo. Oni s pozicije neupitne, ogromne, nadmoćne, vladajuće većine prozivaju jedinku ili manjinu da ih ugrožavaju. Kao da su likovi iz Alana Forda, koji paniče: “Bjež’mo, njih je dvojica, a mi smo sami!”.

Bilo je mučno gledati tragikomične, degutantne, samosažaljive istupe predstavnika crkve (i čitati slične komentare web islamista), koji se, povodom jedne pozorišne predstave, žalio da se njome svim vjernicima nanosi teška bol, u istom gradu u kome se pripadnike seksualnih manjina premlaćuje, uskraćuju im se elementarna ljudska prava i ne dozvoljava im se organizovanje kulturne manifestacije, upravo pod izgovorom da time (i samim svojim postojanjem) vrijeđaju vjernike.

Podvucimo, na kraju, i da je svako povlačenje pred prijetnjama i nasiljem, saučesništvo u stvaranju ambijenta u kome nasilje postaje funkcionalno sredstvo za ideološki teror i nametanje određenih normi ponašanja, odnosno za oduzimanje slobode. O čemu je direkcija MESS-a, takođe, morala voditi računa. I o čemu svi trebamo voditi računa. Jer, što bi rekao stanovnik Utrechta: „Sloboda nije Božje sjeme, pa da ti ga neko daje“.

*

(Autor je bio urednik bh. satiričnog časopisa Polikita, koji je, od nekog doba, izlazio sa istaknutom odrednicom ispod naslova: Vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle, preuzetom od uvreda kojim ga je „častila“ vlast i njeni sljedbenici)

Komentari[ 0 ]