U utorak navečer sam jedva zaspao. Almir Panjeta mi je poslao link na priču o djevojčici Belmini preko privatne poruke na Fejsbuku jer zajedno pokušavamo i ne uspijevamo pokrenuti medijski projekt koji bi se trebao baviti problemom liječenja djece i odraslih sa teškim bolestima čije obitelji su prisiljene da se ponižavaju i da na ulici i preko medija sakupljaju novac za spas svojih najmilijih. Ako želite da vaše dijete primi adekvatnu terapiju, vaš bol, očaj i strah, kao i bol i očaj i strah tog djeteta moraju postati javni i svačiji.  Ako niste dovoljno vješti u brendiranju i marketingu straha od smrti, i ovako male šanse za preživljavanje se dodatno smanjuju.

Kad sam se ujutru “upalio”, “probudio” sam kompjuter,  i  već načetog od prethodne noći  ošamario me status Aleksandra Trifunovića, urednika Buke, s kojim sam se povremeno čuo oko tema vezanih za moj posao.

Evo statusa:

“I naravno desilo se očekivano , zbog neizdavnja JMBG poslednjih mjeseci sada je i život bebe u pitanju, a ti narode masovno šeruj i psuj po Fb, dijeli pisma o samopoći, statuse o ljudskosti, Andrića masovno, Mešu još masovnije, vadi istoriju koja ti zatreba, ali nemoj ni slučajno da se nekom direktno zamjeriš ili pogledaš u ogledalo u čemu je problem, jebo ti nas, vjerujem da su to Ćopiću bile zadnje riječi ...”

Uspio me isprovocirati i ja sam napisao među komentarima :

“Ok, ja sam spreman sa svojim kolima blokirat prilaz zgradi na Marindvoru. ali ne mogu sam. Sa desetak kola bi se moglo blokirat oba prilaza, a ko nema kola da drži transparent vozačima na glavnoj cesti da trube protiv vlasti. Plan je rudimentaran ali boljeg nemam”.

Javilo se nekoliko ljudi. Prvi se javio jedan prijatelj oca male Belmine. Međutim, ja sam morao u 10 na prethodno dogovoreni sastanak u Galeriju Borisa Smoje. Kad sam se oko 11 vratio na Fejsbuk, tih nekoliko ljudi su pozvali još nekoliko ljudi i između sebe dogovorili plan. Našli smo se u 12 45 kod autopraonice u ulici Kotromanića blizu parlamenta.  U toj grupici nas se par znalo od ranije, a neki ljudi su se prvi put vidjeli u životu. Među nama su već bili roditelji s jednom bebom.  Nekoliko auta se uputilo prema Parlamentu i parkiralo aute  na cestu tako da blokiramo ulaz u garažu gdje se nalaze skupocjene limuzine koje smo im kupili i da blokiramo ulicu Vrbanja da otežamo eventualnu intervenciju pauka. Nakon nekog vremena pridružio nam se još jedan auto, kojeg je dovezao također otac jedne bebe, i stavio je dječiju autosjedalicu na krov.  Mislili smo, kad ćemo već platiti kazne, da protest potraje barem sat-dva.  Nismo pojma imali da će trajati 39 sati.

Protesti ispred zgrade Parlamenta u Sarajevu

Nije prošlo puno od našeg dolaska i doznali smo da je na dnevni red Vijeća Ministara dodana točka dnevnog reda o dodjeli JMBG i nedugo zatim pred nas dolazi Mirjana Micevska sa informacijom da je usvojena odluka o privremenom dodjeljivanju JMBG  koja stupa na snagu sa danom donošenja u trajanju od 180 dana. Panjeta je pitao da li to znači da će Belmina već istog dana moći dobiti broj ili će morati čekati objavu u Službenom listu. Odgovor je bio da će dobiti svoj broj istog dana.  Pola nas je krenulo da se razilazi sretni što smo tako brzo i efikasno riješili problem, međutim, neki su rekli da malo pričekamo i razmislimo. Pomislili smo, što ako nas varaju? Ne možemo odustati dok se ne uvjerimo da je cilj postignut. Dvadesetak ljudi  je ostalo cijele noći u vrećama za spavanje i zamotani dekama, na betonu.

Ujutro rano prve su počele dolaziti majke sa bebama, očevi i pokoji dedo. Do 10 se skupilo par stotina ljudi. U to doba je proteste zakazala i jedna  fejsbuk grupa posvećena ovome problemu  koju su pokrenuli očajni obespravljeni roditelji. U tom trenutku zove Belminina majka iz Gračanice u panici, rekli su joj u općini na izdavanju JMBG-a  da ne znaju ništa o ovome i da ide u Kanton Tuzla da vidi s njima!?

Nakon što se ta vijest proširila u medijima, a cijelo vrijeme je tu bilo nekoliko desetaka medija – portala, radija i TV - koji su trenutno prenosili šta se dešava, građani su počeli dolaziti u većem broju. Jedino što smo nas nekoliko, koji smo dan ranije došli kolima, mogli učiniti sa tolikom masom je da ponavljamo opet i opet, da je to mirni prosvjed, da želimo da izvršimo pritisak na vlast da riješi problem Belmine i još nekoliko hiljada beba rođenih od februara u cijeloj BiH. Da se ne predvidja nikakva  eskalacija nasilja ni sa naše ni sa njihove strane, ali da, ako ipak dođe do intervencije, da se ovo pretvara u “sit in” protest, da ne pružamo otpor nego sjedamo na zemlju i pustimo da nas nose ako žele.  Srećom, do eskalacije nije došlo, i kantonalna i policija državnog nivoa koja štiti objekt su bili korektni, kao i građani, osim što se nije dopustio izlazak osoba koje su unatoč zabrani sigurnosnih službi na svoju ruku pokušali probiti kordon građana, neki i na silu.

Pozvali su nas nekoliko u zgradu na sastanak u cilju smanjenja tenzija jer se navodno počela stvarati psihoza da su vani neki ljudožderi i ubojice koji će napasti zgradu i pojesti određeni dio ljudi. Obzirom da je to bila potpuna besmislica, jer postoje desetine hiljada fotografija da se u to vrijeme oko zgrade šetkalo, djeca crtala cvijeće kredama po platou, majke sa kolicima bile u prvim redovima, nas nekoliko se odazvalo tom pozivu da pokušamo smanjiti  tenzije jer, čim je nekoliko hiljada ljudi na jednom mjestu mogući su problemi i provokacije. Da je među građanima bilo policije u civilu iz Republike Srpske, kasnije je potvrdio i Milorad Dodik.  Kako je to u skladu sa  njegovim odbijanjem povezivanja policijskih službi i po kojim zakonskim ovlastima, nemam pojma. 

Sumnjamo na jednog čiku malo grubljeg glasa koji je nagovarao grupu građana da se krene na Bevandinu kuću (!?!) Pretpostavljam da bi nam on pokazao put jer ja ne znam nikog ko zna gdje se nalazi Bevandina kuća.

Da se vratim sastanku. Moguće da ih je iznenadio naš sastav, etnički šaren kakav samo u Bosni može biti. Rekli su nam da donošenje zakona nije moguće u slijedećih nekoliko dana iz nekoliko tehničkih i nekoliko političkih razloga. Jedino što mogu garantirati jeste da će se potruditi da se ovaj zakon bez odlaganja ponovno  stavi u proceduru i upitali da li možemo sada reći ljudima da se razidju jer je u zgradi osim uobičajenog osoblja i nekoliko stotina stranaca, sudionika neke regionalne bankarske konferencije.

Rekli su nam i da možemo dobiti dugogogodišnje kazne zbog rušenja ustavnog poretka. I da Republika Srpska šalje svoje specijalce da spasi svoje parlamentarce, za koje smo mi pogrešno mislili da su naši, jer im mi plaćamo plaće, limuzine, stan i hranu i putovanja na Kubu, u Kinu i Kanadu, kad god im se ćefne.  I još su rekli da će zbog stranaca intervenirat NATO i da nama prijeti da se ovo inkriminira kao rušenje državnog poretka.

Izašli smo vani i trebalo je da se obratimo ljudima ispred zgrade Parlamenta. Dogovorili smo se kako to da uradimo i Šemso je briljirao na megafonu.  Prenio je sve što smo čuli na sastanku i prepustio ljudima da sami odluče žele li ostati i te napomenuo da su sami odgovorni za proteste i za svoje postupanje.  Ljudi su odlučili da ostanu, da traže usvajanje zakona i postupali su divno kao i do tada, zviždali su, vikali, smjenjivali se po punktovima, propustili nekoliko medicinskih evakuacija, dostavu hrane... 

Ne možemo preskočiti groznu činjenicu da Slavko Jovičić nije pušten da ode do kola hitne pomoći. Lično mislim da je to moralno najniža točka protesta, da je svinjarija.  Radi se o političaru koji je sa svojom sudbinom i aurom logoraša zarobljenog u ratu u logoru u Silosu, dobio od Dodika zadatak da na grub način upire prstom u nezarasle rane ove države i po njima kopa.  Kod mene je uvijek izazivao iskreno sažaljenje zbog svoje sudbine, ali kod većine ljudi je postigao željeni efekat i iskreno su ga zamrzili. Jebi ga. Saznali smo da je dobio pomoć od ljekara koji su se zatekli unutra i da nije potrebno da građani propuštaju ljekarsku ekipu unutra.

U mnogim momentima me je bilo strah i za sebe  i za ljude koji su došli, i za ljude koji su u zgradama. Volim ljude,  ali je bijes nadvladavao taj strah. Kako je protest rastao, pristup GSM mreži i internetu je postajao otežan i nismo znali kakav efekt ima to što radimo. Počelo je spinovanje, kao i obično, ali toga smo bili svjesni kad smo se u ovo upuštali. To što ćemo se „izofirat“ ili će nam online revolucionari reći da nismo dovoljno revolucionarni, ili će nas razni demagozi optuživati da našim činom rušimo državu i ustavni poredak ili neku od komponenti države, ili da je usmjereno protiv nekog naroda, ili da nas plaća neka partija ili strani centri moći…. Sve smo to znali i bilo je irelevantno u usporedbi sa činjenicom da se borimo za život jedne bebe, Belmine, i za prava više hiljada beba za zdravstveno, socijalno i putne isprave.

Pred jutro se pojavljuje Valentin Inzko i pregovara evakuaciju bankara u zamjenu za njegovo obećanje da će sa svojim ovlastima učiniti sve da se zakon o JMBG usvoji.  Tu je važno napomenuti da od incijalnih sedam građana, koji su ovo pokrenuli, sve do jednom  je potpuno svejedno hoće li se ti brojevi dodjeljivati na državnom, entitetskom, distriktnom, kantonalnom, općinskom, mjesnozajedničkom ili kućnosavjetnom nivou. Kasnije su se pojavile grupe, koje su davale izjave za medije, da je jedino prihvatljivo da sve bude na državnom nivou. To nismo mi. Mi samo hoćemo JMBG za djecu. Hoćemo elementarna ljudska prava i elementarne usluge države koju plaćamo. Kako, ne tiče nas se.

Inzko je posao odradio dobro. Pušteni su stranci, a spretnom varkom policije pušteni su i domaći. Međutim to i nije tako loše, jer je pred jutro većina građana otišla kući, ostali su samo najuporniji i najhrabriji aktivisti, i neke grupice koje je je obuzeo alkohol, neki  ljudi koje nismo vidjali prethodnih 30 sati… Bila je velika vjerovatnost da su medju njima i provokatori svih profila.

Tužba protiv Bevande

Ako niko drugi to ne uradi, namjeravam osobno podnijet krivičnu tužbu protiv navedenog predsjedavajućeg vijeća ministara zbog ugrožavanja života svojih tjelohranitelja, čuvara i prosvjednika. Osim nanesenih povreda od strane naoružanih osoba koje su se držale za pištolje, sekunda je falila da ih dohvate ljudi koji su potrčali u pomoć  da obrane mladića i djevojku, djevojčicu koje su napali. To ne bi prošlo bez žrtava, možda bi nekoga pregazili ili bi raja prevrnula automobil, a mi koji smo pozvali građane da se okupe zbog beba bi vjerovatno fasovali robiju.

Bevanda ima tu nesreću da se pored ulaza zatekao pravnik Mervan Miraščija,kojeg su gurnuli i koji je spreman svjedočiti o ovom krivičnom djelu. Saznali smo, što je kasnije  i potvrđeno od odgovornih osoba,  da je prethodno izdana naredba od strane sigurnosne službe da niko ne napušta zgradu iz bezbjednosnih razloga. Pa jebemu, kad mu kažu bezbjednjaci i Obama ide u podrum, ali ne bježi iz podruma na zadnja vrata. Od 1.700 ljudi koji su stoički podnosili brojne neugodnosti proizašle iz ovog razvoja događaja, on je, valjda zbog nekog ego-tripa, htio pokazati da je glavni ali je odabrao pogrešan način, bijegom kao miš kroz podrum. Ne želim da ovu državu vodi ovako bahat i bezobziran stvor.

Ustvari, kad malo bolje pogledam sve njegove kolege - reakcije vlasti u jednom entitetu su bijedne, a u drugom bjednije. Ne znaju šta bi.

Protest je pokrenulo nekoliko ljudi, ali nema nikakvo vodstvo. Svaki građanin je za sebe,  ko god hoće može doći pred parlament i dogovoriti se šta i kako dalje, predložiti, govoriti protiv nekog plana ili poteza...

Međutim, prerano je govoriti je li ovo buđenje građana. Mislim da je ovo jedan dobar primjer da se 0,5 posto građana jednog grada može izboriti za svoje pravo ako su složni. I da medjunarodna zajednica treba dogovarati reforme za građanima, a ne sa političkim elitama, jer oni nisu sposobni nizašta, a mi jesmo.

* Protesti se održavaju svakog dana ispred zgrade Parlamenta BiH, a u utorak je najavljen veliki protest kako u Sarajevu tako i u Banjoj Luci