Mediji u Bosni i Hercegovini imaju svoje prioritete, a ti su, uglavnom, politički. I kada kao ovih dana, zbog poplava, dosad nezabilježenih u istoriji naše zemlje, politika postaje nebitna, u velikom su problemu.
Tu i tamo još nalaze dobro poznate stranačke smjernice – i tako će Dnevni avaz redovno prenositi riječi Fahrudina Radončića i detaljno informisati o humanitarnoj pomoći koju distribuišu članovi SBB-a, dok će Novinska agencija Patria dobiti ekskluzivnu izjavu federalnog ministra raseljenih osoba i izbjeglica Adila Osmanovića – no promijena agende je toliko značajna da se radi o izolovanim slučajevima.
Šta se onda događa kad politika nestane iz javnog prostora? Onda se, žrtvama poplava, novinari snalaze kako znaju i umiju. Poneki se sjete šta znači „biti u službi građana“, drugi, pak, otkriju nove prilike za lov na „senzaciju“ i „ekskluzivu“, a ne fali ni onih koji katastrofu ignorišu i koji se iz poplavljene Bosne i Hercegovine sele u paralelnu „nepoplavljenu“ stvarnost.
KOME SLUŽI JAVNI SERVIS
Svaka krizna situacija ima svoje, ponekad potpuno neočekivane, heroje i ovih se dana jedan od njih rodio u Banjaluci. Radiotelevizija Republike Srpske, jer o njoj govorimo, nikad valjda u istoriji nije bila toliko gledana na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine. RTRS je imala cjelodnevni otvoreni program, svoje ljude na terenu, goste u studiju i praktično je eliminisala sve sadržaje koje se ne odnose na vanrednu situaciju. Također, stalno je informisala o potrebama stanovništva, skupljala pomoć, a na ekranu se svako malo ukazivala nova sopštenja. Ironija, a možda samo još jedan od bh. apsurda, je da su najtačnije podatke ovih dana građani mogli dobiti od medijske kuće koja inače djeluje kao produžena ruka vlasti u Banjaluci i koja je sve dosad brinula ne za njihove interese već za interese vladajućeg SNSD-a.
Tekst naše saradnice Pauline Janusz „Građani u službi građana, mediji u službi ničega” izazvao je brojne i oprečne reakcije u BH javnosti. Od onih koji se u potpunosti ili najvećim dijelom slažu sa izrečenim do ništa manje brojnih kojima nije bio po volji neki od dijelova njene analize medijskog pokrivanja poplava u BiH. Sve bi ovo ostalo na nivou prihvatljivog i korektnog. Javni tekst i javne reakcije. Lični stav i više ili manje emotivni komentari iz kojih i autorica i prozvani i čitaoci mogu nešto saznati a možda i naučiti.
Sve do reakcije Face TV koji su svoje nezadovoljstvo autoricinim komentarom na njihovu reportažu podigli na nivo osvetničkog napada, u kojem je naša autorica postala „ono“ dakle javno ponižena, a njen tekst prikazan kao napad na cijelu ovdašnju medijsku zajednicu, što jednostavno nije tačno.
Podsjeća na onu predratnu antireklamu po kojoj „Nikad ne pucaj na muhu pištoljem. Uvijek koristi teledirigovane rakete“. U još jednom tekstu koji smo objavili povodom poplava u BiH ("Internet je ukrao medije") nalazi se najveći dio argumenata koji koristi i Paulina Janisz. Ponovimo: Javni mediji su kasnili sa izvještavanjem, trebalo su im dani da shvate kakva su opasnost nadošle vode, građani su ostali da se sami snalaze, socijalne mreže su bile brže, svrsishodnije i davale više informacija nego mediji koje ti isti građani plaćaju odnosno da su više uradili online portali i lokalni mediji. Tako se tekst koji je otvorio pitanje ovdašnjih medija i njihovog pokrivanja velike krizne situacije u kojoj su se našli građani i država pretvorio u problem pojednica. Umjesto nastavka dijaloga o medijima i njihovom pokrivanju katastrofe dobili smo slučaj Pauline Janusz. Kad bi željeli da cinično prikažemo odnos ovdašnjih medija prema katastrofi, tih prvih dana, dovoljno bi bilo citirati voditeljicu javnog servisa koja u uvodnom prilogu centralnih vijesti pobjedonosno naglašava „Naš je reporter bio prvi koji je ušao u Maglaj“. Ali, ako bismo na tome insistirali ili samo tu samopromocijsku sliku istakli zatamnili bi veći prostor - kasnijeg napora i profesionalne želju većine ovdašnjih novinara da javnosti saopšte najvažnije informacije i pomognu žrtvama. Nisu naš problem pojedinci koji kritikuju. I dalje su to ljudi u ovdašnjim medijima čija nekompetencija, neznanje, neprofesionalnost i uzdizanje lične sujete u profesionalni princip čine da naša javnost luta između neinformisanosti i stranih kanala.
Redakcija portala MC Online smatra da mediji i novinari ne smiju biti "svete krave", da je novinarstvo javna profesija i kao takva podložna kritici. Naš portal će i dalje objavljivati sadržaje koji kritički propituju i analiziraju medijske sadržaje u BiH i regionu, jer smatramo da je to jedan od puteva ka izgradnji boljih i profesionalnijih medija.
Ipak, treba ovdje napomenuti da je RTRS specijalni program pokrenula tek u trenutku potapanja Doboja, a situacija u Federaciji je u njemu dobila manje prostora ne samo od događaja u Republici Srpskoj već i od onih u Srbiji. Ovaj se javni emiter bavi uglavom manjim entitetom i ovog se pravila urednici, očigledno, strogo pridržavju i u najkritičnijim trenucima.
I sve bi ovo bilo manje problematično da na građane Federacije nije zaboravila i „njihova“ Federalna televizija, dok je samo malo više pažnje njima posvetio BHRT. Osim Dnevnika 1, 2 i 3 je FTV emitovala uobičajen program. Istina je da su Dnevnici trajali duže, no sam format prenošenja vijesti nije se ni najmanje promijenio – radilo se uvijek o klasičnim novinarskim prilozima i ponekim uključenjima sa terena, bez ikakve praktične vrijednosti, a utisak profesionalnosti je trebao na gledaocima ostaviti stvoren posebno za ovu priliku reklamni slogan televizije: „Svaki minut, svaki sat, svaki grad u BiH.“
FTV je, još jednom, dokazala da nije dorasla velikoj odgovornosti koju ima kao najgledaniji mediji u Bosni i Hercegovini. Stanovnike ugroženih područja, te njihove porodice i prijatelje širom države, nisu zanimali ni rezlutati utakmica ni rasplet serija – nijma su trebale tačne informacije o situaciji u njihovim gradovima, upute u slučaju evakuacije ili barem malo empatije. I na taj minimum su vjerovatno računali plaćajući RTV pretplatu. Federalni javni servis, pak, mic po mic se odrekao svih programskih načela koje su mu propisane Zakonom o javnom servisu RTVFBiH. „Najviše profesionalne kriterije“ i „visoke etičke standarte“ su već odavno samo mrtvo slovo na papiru, a ovih je dana zvanično sahranjena i odredba o „služenju interesu javnosti.“
HEROJI I CIRKUSANTI
Dok je u Srbiji najviše pohvala na račun informisanja tokom poplava dobila Pink TV, bh. privatni emiteri su uglavnom izazvali veliko ogorčenje gledalaca. Televizija Hayat, naprimjer, je u kritično veče 16. maja emitovala finale šou „Zvijezda možeš biti ti“. Odluka da se finale održi, kao se navodi na zvaničnom fan-pejdžu emisije, je donesena „jednoglasno“ uz licemjerno obrazloženje da „ćemo pokušati inicirati svu domaću ali i inozemnu javnost da u slijedećih nekoliko mjeseci pomognemo porodicama kojie su ostale bez svojih domova, da se prikupi novac za gradnju domova”, te u najmanju ruku neumjesno predstavljanje televizije kao velike žrtve vremenskih neprilika: “Svjesni smo da ćemo večaras imati mnogo manju gledanost upravo zbog toga što svi koji su napustili domove, neće moći gledati finale. Mnoga domaćinstva nemaju električne energije niti telefonske linije. Neće moći ni glasati. Svjesni smo da ćemo večeras imati mnogo manju posjetu u Skenderiji.“
No, ovo je samo jedan u moru pokušaja autopromocije, koju su ovih dana vodile pojedine televizije.
Potpuno nevjerovatan autopromotivan prilog je emitirala FACE TV koja je 16. maja pratila federalnog premijera Nermina Nikšića na njegovom putovanju u područja zahvaćena poplavom. U prilogu se novinar Rašid Halilović više nego unesrećenim ljudima bavi sam sobom. Vozi se čamcem, penje na balkon poptopljene kuće a većinu priloga posvetio je trenutku u kojem je ekipa televizije bila zarobljena na putu. Pokušava pri tom biti duhovit, a prilikom montiranja nije odolio ni „sočnoj“ izjavi mladića o Civilnoj zaštiti koja donosi hranu „mudonjama“ i koja je očigledno proračunata da postane „hit na Youtube“. Kao da sve ovo nije degutantno samo po sebi, Halilović završava svoju priču slijedećom rečenicom: „Jedna rečenica opisuje FACE TV – samo nas viša sila može zaustaviti“.
Primjera novinara-heroja i novinara-cirkusanta bilo je naravno više. Svako je pokušavao namjestiti što upečatljiviji snimak, bez razmišljanja o osjećajima ljudi koji su upravo izgubili sve što su u životu stekli. Reporteri su se gurali u helikoptere i tako oduzimali vrijedna mjesta za evakuisane, snimali uplašenu i tek izvučenu iz svojih domova djecu, a novinar Al Jazeere Đorđe Kostić se za potrebe snimanja čak i pretvarao da radi na jačanju nasipa u Šamcu.
SPAS NA INTERNETU
Potrage za senzacijom i ekskluzivom je bio i u štampanim medjima. Brliljao je Avaz koji je kao prvi donio „stravičan izvještaj“ iz Olova, a kasnije su se na jezik žute štampe prebacili i mnogi drugi – novinari su svi mahom „ulazili“ u poplavljene gradove i donosili iz njih „ekskluzivne“ slike.
Najbitniju, pravu informativnu ulogu su odigrale, pak, društvene mreže. Doduše, grešaka je bilo i u njihovom slučaju. Neke informacije su završavale na internetu bez prethodne provjere, pa su među stanovnike ugroženih terena unosile nemir i paniku. Na najbrojnjoj stranici na Fejsbuku „Poplave u regionu“, sa 45 hiljada lajkova, su praktične informacije potisnule slike, a i potpuno neumjesne poruke („Bili smo siromasna drzava (BIH, Srbija) sada ce mo biti jos siromasniji, ovo nas dokrajci!“), pa čak i nacionalističke dezinformacije (ЈЕДАН РУС ИЗГУБИО ЈЕ ЖИВОТ СПАСАВАЈУЋИ СРБЕ. ХВАЛА ТИ,ПОЧИВАЈ У МИРУ ХЕРОЈУ!).
No, očigledno je ovaj sadržaj mnogima odgovarao, jer je naprimjer puna korisnih informacija „Mapa poplava BiH“ s hitnim slučajevima, brojevima telefona i pozivima za pomoć uspjela da prikupi samo nepunih sedam hiljada korisnika.
Što se tiče medija, najviše su vjerovatno koristi građani imali od privatnih portala i lokalnih novinara, koji su iz poplavljenih područja izvještavali danonoćno. U čitavoj se Bosni i Hercegovini ovih dana slušalo Radia Antena Jelah iz Tešnja, a ogroman broj zainteresovanih je posjetio i mali portal Maglaj Info.
No, i na lokalnom nivou su izašle na vidjelo sve manjkavosti funkcionisanja medijskih kuća koje kontroliše bh. administracija. U Srebrenici, naprimjer, čitav posao vezan za informisanje stanovništva o situaciji je preuzeo privatni portal eSrebrenica, dok je potpuno zakazalo Radio Srebrenica, plaćen iz opštinskih para. Kad je vremenska situacija bila najteža v.d. direktora, Mediha Smajić, je uzela nekoliko dana godišnjeg odmora a uposlenicima nije odobrila vođenje otvorenog programa ni produženje njegovog emitovanja iza 14 sati. No, portal eSrebrenica vodi nekoliko mladih entuzijasta, dok je direktorica Smajić imenovana po stranačkom ključu.
Čini se da je upravno je taj „stranački ključ“ glavni razlog krajnje nonšalantnog ponašanja određenih medija prema situaciju u državi. Starih navika služenja političkim strankama teško se rješiti čak i u korist životno ugroženih i bespomoćnih građana. Zato su obični Bosanci i Hercegovci ovih dana imali brojne nepredviđene obaveze – ne samo priklupljanje pomoći i čišćenje ulica, već i korektno i temeljito informisanje onih koji pojedinim urednicima očigledno nisu prioritet.
