Protesti u Bugojnu su počeli dan-dva poslije Tuzle, što je i logično jer smo mi ipak mali grad, ali mislim da je količina nezadovoljstva i ogorčenosti jednaka.

Protesti, demonstracije, paljevine, anarhija... su stvari koje u čovjeku izazivaju strah od nepoznatog, ali ovaj put, i u Bosni, mislim da su izazvali veću količinu nade i vjere u bolje sutra nego i Dejtonski i Vašingtonski i Prudski i svi drugi sporazumi i pregovori zajedno.

Probudila se Iskra u Bugojnu, nažalost ne nogometni klub, jer je NK Iskra davno prestala sijati.

Dodijalo je narodu u Bugojnu.

Specifično je to stanje.

Ljudi su gladni, ali neće umrijeti od gladi, jer ti komšija neće dopustiti.

Ljudi su preponosni da traže ono što im pripada, a pogotovo da traže koru hljeba i mrvice za sebe.

Oni koji nisu takvi, oni su na vlasti ili su dio vlasti.

U zemlji Ostalih, Hrvata, Bošnjaka i Srba postoji i najveća podjela koju niko ciljano nije napravio. Postoji podjela na NAS i NJIH.

Podjela na ONE koji koriste svaku rupu i svaku lošu poru sistema da bi se obogatili i izdvojili se od drugih koje sistem udara i uništava svakog dana i svake noći.

Protesti u Bugojnu su bili mirni, bez incidenata, što bi rekli, „u duhu demokratije“.

Na momente sam pomišljao da smo na nekom američkom, britanskom ili čak njemačkom protestu, jer je bilo baš, „demokratski“. Šta god to značilo.

Skupljalo se u Bugojnu ovih dana, i još uvijek se skuplja, od 50 do 1.000 ljudi na protestima, a na Birou za zapošljavanje ima 5.500 ljudi, osoba, korisnika...

Što većinu navodi na pomisao da nam je dobro, a nije nam dobro.

Kako ti može biti dobro, ako se u bugojanskoj srednjoj školi prima čistačica na pola radnog vremena i osnovni uvjet da bi radila je partijska knjižica i odanost partiji. I to na određeno vrijeme... jer, nikad se ne zna kad će neko prestati slušati.

Buni se narod u Bugojnu, a vlast šuti...

Valjda su zahtjevi previše komplikovani, jer narod traži da se isplate stipendije za školsku 2012./2013. Godinu? Općina Bugojno je iste trebala isplatiti u 2013. godini, a još uvijek su dužni sedam od deset stipendija.

Vjerovatno je teško povjerovati lokalnim vlastodršcima da poljoprivrednici hoće svoje poticaje iz 2012. i 2013. godine, a sada je 2014. godina... valjda su trebali zaboraviti i nastaviti kopati sa glavom uperenom u zemlju i ponekad prema nebu, ako im kiša zatreba.

O količini nerada i ignorisanja govori i iavni poziv koji „naša“ lokalna vlast objavi u danima dok narod protestuje, a u kojem pozivaju sve nezaposlene porodilje koje su na svijet donijele djecu 2012. godine (nije greška u godini) da se jave i podnesu zahtjev za isplatu jednokratne novčane pomoći, na koju su imale pravo isti onaj dan kad su rodile dijete. Da se razumijemo, plate i ostala primanja radnika Općine Bugojno nikada nisu kasnili ni jedan jedini dan.

Trude se načelnik i njegova svita plasirati priču da neko prima novac da organizuje proteste, trude se svojski. Načelnik na lokalnoj televiziji plače, moli, svašta radi, osim svog posla za koji prima plaću (veliku k'o 10 penzija u FBiH).

Imalo je Bugojno nekada svoje gigante, kako privredne, tako i ljudske. Imali smo „Slavko Rodić“ fabriku sa 10.000 uposlenih, imali smo „Špediciju“ sa kamionima u pokretu širom Evrope, Azije i Afrike, imali smo Branka Mikulića i Stjepana Domaćinovića Kokana... Branko i Kokan su umrli, a „Slavka Rodića“, „Špediciju“ i ostale je ubila zloglasna zločinačka orgnizacija tzv. „Privatizacija“. Danas, skoro pa ništa nemamo. Već nekoliko godina nemamo ni upravne i nadzorne odbore u javnim preduzećima i ustanovama čiji je osnivač i vlasnik Općina Bugojno, a nemamo ni direktore u tim preduzećima.

A nemamo ni javne kuhinje, ne zato što nam ne treba (kamo sreće), nego zato što vlast nema para za tamo neke kuhinje. Al' da nam vidite lijepog „džipa“ kod načelnika. KIA... crna... zatamnjena stakla... stat' pa gledat'.

Zbog svega što smo imali i imamo i zbog svega što nemamo, a zahvaljujući protestima, organizovao se u našem gradu i Plenum građana Bugojna, po uzoru na Tuzlu i druge gradove i evo ga radi, zahtjeva, predlaže. Ali nema ko da ih sluša.

Rad bugojanskog Plenuma

Partije koje sudjeluju u radu Vijeća naređuju svojim podanicima i razvlače i odgađaju. Puklo je. Puklo je jednom, a puknut će i opet, ako se ovako nastavi. Samo drugi put ni u Bugojnu neće biti mirno i demokratski, to se osjeti i vidi. Ali, svako vidi ono što želi da vidi.

Udaljila se vlast od naroda, narod želi da joj priđe, ali vlast je kao prljav veš u sredini veš-mašine, pa je sad program pranja uključen na centrifugu i oni ništa i ne vide i ne čuju, a narod ne može protiv sile centrifuge, a bubanj se vrti na 1.000 obrtaja u minuti i život prolazi.

Nadam se i vjerujem da će narod biti dovoljno pametan da ugasi mašinu i izbaci prljav veš napolje i pokrene novi program u kojem ćemo bar malo „jednakije“  svi da se operemo.