U posljedjnih nekoliko dana izrodila se još jedna od brojnih bosanskohercegovačkih paradoksalnalnih situacija. Naime, neko je konačno progovorio o masovnoj grobnici u Tomašici gdje je “sklonjen” veliki broj žrtava etničkog čišćenja u Prijedoru i okolini. Od strane lokalnih Srba, da se razumijemo - jer se u skoro svim izvještajima, nekako apologetski, nagovještava nacionalnost žrtava. Kao da se ne zna ko ih je ubijao. Kao što se nije znalo ni gdje su zakopani ti ubijeni! Došlo je čak i do zamjene teza, pa je situaciju gdje je osoba dobila kabanicu zbog kišnog dana, a kakav će biti do kišni, novinarska ekipa sa tabloidnih portala preinačila u tvrdnje o (novčanoj) naknadi.

U nešto što izgleda kao strašno loš dogovor u odnosu na prethodno pomenutih 25 hiljada-evra-ili-maraka koje je kabaničar, navodno, tražio za tu informaciju. Izdao cijelu jednu naciju za kabanicu? Strašno! Ili, ubili su sve te ljude da bi na kraju bili zadovoljni sa kabanicom? Još gore! U svakom  slučaju, ova indikacija presuponira neophodnost razmjene, nagrade. I neophodnost materijalnog vrednovanja prilikom odavanja ovakvih informacija. Kao da pojedinci nemaju sopstvenu, već samo etničku savjest, pa se za informaciju koja “etničkog” svoga može ugroziti mora dobrano platiti.

Ali nije gorepomenutu paradoksalnost proizveo kabaničar-ubica republikosrpskijanske državotvorne ideje (jer ona, kao uostalom ni jedna od ideja čistunske nacije-drzave, jednostavno nije praktički i ovozemaljski ostvariva, pa ni kroz genocid), vec činjenica da je za ove zločine već odgovarao određen broj (16) ljudi, osuđenih na ukupno 230 godina robije (svakako nedovoljno uzimajući u obzir organizovanost i grandioznost projekta!). S obzirom na to da je ovozemljska pravda “formalno” odradila svoje, bijes koji se budi u insanu kada čita sve ovo oko Tomašice još je jači jer nema niti “formalnu” adresu.

Ovim se probuđeni sentimenti, kao novorođene spoznaje ili potmula sjećanja koja već dvadeset godina kucaju u sljepoočnici, mogu samo podsjetiti presude za komandnu odgovornost haškoj šesnaestorici za zločine u Prijedoru. Ostali su, opet formalno, Altiserovski subjekti, ljudi koji su se instinktivno okrenuli na zvižduk nacionaliste i pokazali, potkazali, izdali, čuvali, ispitivali, premještali, iznuđivali, ubijali, prenosili, ukopavali, prekopavali, šutjeli, slušali, nemislili, potvrđivali, osiguravali…, i na kraju, nisu čak ni izdali tu ideju. Već je moralom (a ne zakonom!) gonjeni pojedinac napravio nekoliko ključnih koraka i, prstom pokazavši na njivu  - gdje je, vjerovatno, i ovce čuvao - odao nacionalnu tajnu. Ostali su ostali na svojim poslovima, čuvajući svoje biznise i ugaone garniture iz poharanih muslimanskih kuća. Kratko, konačno imamo dokaz da je ogroman broj ljudi bio ubijen, a već odavno imamo i krivce. Ostaje nam bijes. Koji, prema trenutnoj političkoj konstelaciji, nemamo gdje usmjeriti.

Marku Paviću je žao što su ti ljudi nađeni u jami, i izjavio da se nada da će “stvar” ostati isključivo pitanje sad već nadaleko poznatog prijedorskog dijaloga. Milorad Dodik se nije ni oglasio jer mu je kum u zatvoru, razumljivo. Alijin mali Izetbegović je došao i proučio Fatihu šehidima - a mnogi od ubijenih su možda bili ateisti, agnostici, komunisti, ali i muslimani Bošnjaci koji ne bi nužno mislili da ih treba jedan Izetbegovic predstavljati.

Etno-identitarne politike se time nastavljaju, i svako dosljedno kupi svoje poene, ali šta s ovim saznanjem? Koje to suštinsko političko pitanje postavlja Tomašica? Koje to vrijednosti propituje, i koju poruku nosi? Tomašica je, sa svim svojim viškom značenja za sve nas, čak i za one sumnjajuće, podsjetnik na olovni okus devedeset druge. Oni koji odbijaju da gledaju, odmahujući rukom da je “priča prenapuhana”, ne mogu da nanjuše kapitalističku prevaru i direktnu korist koju srpska etnonacionalistička elita izvlači iz tomašica, jakarinih kosa, kevljana. Odbijajući da vide trajne političke posljedice etničkog čišćenja i “pročišćenu” strukturu ionako stranački-vođenih izbora, popisa, podjela, nisu u stanju da vide dodatnu vrijednost izvučenu privatizacijom krajinskih postrojenja i rudnika-kosturnica.

Pitanje koliko vrijedi zemlja “s kosti” treba uputiti na vrata gosn' Lakšmija, ali i gosn' Lemija. Da se zna, u cijenu ne ulazi materijalna vrijednost otkaza prisilno otpuštenih, kao ni trajna, strukturalna nemogućnost da obespravljeni demokratskim putem (koji ionako služi moći - kod nas “etnokapitalisti”) dođu do pozicija koje bi mogli obnašati da “nije bilo što je bilo”. Ovako, za svoju trećinu u prijedorskoj skupštini Bošnjake moraju predstavljati Pavićevi poltroni o kojima je već sve rekla novinarka Paulina Janusz. Oni koji odmahuju rukom na Tomašicu, nisu u stanju da vide proizvodnju političke marginalnosti, a ni da se politike margina itekako koriste da se zagluši zveket kosti iz zemlje iz koje je izvađeno željezo za olimpijski toranj u Londonu. Oni koji odmahuju rukom na Tomašicu ne vide kako lokalni etnokapitalisti i korporativni imperijalisti vazda idu ruku pod ruku, dok im ruka ruku mije.

Paradoks je, dakle, da Tomašica ne nosi katarzu niti pravdu, iako bi po prirodi stvari trebala biti istinitosna i katarzična. O Tomašici se ne govori, i ona zato neće iznjedriti nove, pravednije subjekte koji će pitati za mrtve subjekte od kojih je ova grobnica sačinjena.

Hegel kaže da smrt pozajmljuje legitimitet životu i da kroz negiranje smrti mi zapravo postajemo subjekti. Tamo gdje je bio genocid, kaže grupa Spomenik, rodiće se politčki subjekt i možda u tome leži naša šansa. Kad Benjamin kaže da nije pitanje objelodanjivanja koje uništava dobro čuvanu tajnu, već otkrića koje tu tajnu opravdava, kao da i sam  pritom pita kako ćemo sebi opravdati Tomašicu?

Tomašica je šuteći subjekt - metafizički šuteći kontejner života. Ona će šutjeti sve dok se ne stvore uslovi za bezuslovnu ljudskost i dok svi mi koji dišemo isti zrak istorije ne uvidimo glasnost njene šutnje. I onog momenta kada odlučimo govoriti, moraćemo pitati Tomašicu za dozvolu.