„Kud smo baš tamo stale?”, pita dan uoči dženaze svog muža, brata i sestrinog supruga, vidljivo nervozna Mirzeta iz naselja Tukovi, i nastavlja: „Došla sam s kćerkama na ispraćaj kolone s tabutima iz Šejkovače, policija je nas pomjerila i završile smo ispred kuće Dade Mrđe. Vidjela sam kako nas snima, a kad je prolazila kolona – pljunuo je.”

Darko Mrđa u Tukovima stanuje tek od novembra prošle godine kada je pušten na slobodu nakon odsluženja dvije trećine kazne. Haški tribunal ga je 2004. godine osudio na 17 godina zatvora zbog učešća u ubistvima na Korićanskim stijenama.

U izvještaju koji se odnosi na odluku o privremenoj slobodi, a koji je izdao MUP Španije gdje je Mrđa izdržavao kaznu, navodi se da je on „pozitivno napredovao u rehabilitaciji”, te da „specijalista koji radi s njim ocjenjuje da je on spreman da vodi normalan društveni život u svom okruženju“.

DVADESETDVIJE GODINE ČEKANJA

„Normalan društveni život“ u Prijedoru vodi još desetak nekadašnjih osuđenika i na stotine onih koji nikad nisu izvedeni pred lice pravde, a koji se povezuju s ratnim zločinima počinjenim nad nesrbima u ovom gradu.

Među njima su, na primjer, i dvojica policajca koji su na kućnom pragu ubili brata Mirsada Duratovića, predsjednika Udruženja logoraša Prijedor 92, a koji i dan-danas neometano rade u Prijedoru.

Ove je godine Duratović u rodnim Bišćanima pokopao 10 članova porodice. Na istom tom mezariju čak 21 od pokopanih nosi prezime Hegić. Među 283 bošnjačke i jednom hrvatskom žrtvom rata koje su 20. jula našle smiraj na području Prijedora, našlo se još skoro 50 drugih stanovnika Bišćana ubijenih u julu 1992. i pronađenih prošle godine u masovnoj grobnici Tomašica.

Na zajedničkoj komemoraciji u Kozarcu su ih ispratile ožalošćene porodice u ime kojih se prisutnim na skupu obratila Denisa Hegić iz Bišćana, koja je kobnog 20. jula 1992. godine izgubila roditelje Ešefa i Zemiru, djeda i nanu (od oca), amidže i amidžiće.

„Tog dana sam saznala koliko surovi mogu biti ljudi, koliko zla može stvoriti ljudski um kad se pretvori u životinjski. Kako čovjek može reći da je to ljudski um kada se zna da i životinje prave selekciju kada ubijaju. Tog jula u Bišćanima kao i drugim susjednim mjestima, Rizvanovićima, Rakovčanima, Hambarinama, Čarakovima, Zecovima nije bilo selekcije, već je naredba bila ubiti sve što je nesrpsko. Takva naredba bila je za cijeli Prijedor i Kozarac. Dvadeset dvije godine čekala sam da saznam gdje su moji roditelji i članovi familije. Moji sugrađani su čekali da saznaju to isto.“

Naselja sa prijedorske lijeve obale Sane stradala su kad su zloglasni logori Keraterm, Omarska i Trnopolje već mjesec dana bili poprište svirepih zločina nad mještanima Kozarca. Brojni stanovnici ovog djela prijedorske opštine su ubrzo postali sapatnici Kozarčana dok su mnogi ubijeni na licu mjesta, a sudbina njihovih posmtnih ostataka nije bila poznata sve do prošle godine kad je u blizini mjesta Tomašica otkrivena masovna grobnica.

KOZARAČKI PUT SPASA

Dalje je su svom govoru Denisa navela: „Međutim, ni nakon strašnih slika nagomilanih tijela koje je otkrila grobnica Tomašica, a koja su zločini zakopali na dubini preko sedam metara misleći da će tako skriti svoj zločin, opet ona ista šutnja u našem gradu. Naše komšije šute, školski drugovi šute, svi šute iz reda onih u čije ime pobiše preko tri hiljade i dvjesto nevinih Prijedorčana.“

No, sveprisutna šutnja o zločinima nije jedini problem s kojim se suočavaju prijedorski Bošnjaci. U četvrtak, 17. juna, dakle samo tri dana prije komemoracije, njima je poslata i jedna vrlo rječita poruka. Naime, tog je dana Okružni sud u Banjoj Luci u prvostepenoj presudi osudio Samira Alukića i Fikreta Hirkića na ukupno 19 godina zatvora – Alukića na 12, a Hirkića na sedam – za ratni zločin počinjen na području Podgrađa kod Prijedora.

Alukić i Hirkić uhapšeni su u Kozarcu 16. maja 2013. i optuženi su da su 29. avgusta 1992. učestvovali u ubistvu Ostoje Baltića i Bože Inđića, nakon čega su, navodni, zapalili Inđićevu kuću. Sve se to prema optužnici dogodilo prilikom proboja preko Kozare tokom kojeg su stanovnici Kozarca pokušavali da pređu do Hrvatske i na taj način izbjegnu sudbinu svojih sugrađana – smrt ili boravak u jednom od prijedorskih logora. Jer, kako ističu Kozarčani, ne samo Srebreničani, već su i oni imali svoj „put spasa”.

Iako nas naši sagovornici uvjeravaju da Alukić i Hirkić tokom proboja nisu imali oružje, te da se radilo i spašavanju golog života, sve one koji su mjesecima lutali po šumama oko Kozare pravosuđe Republike Srpske tretira kao naoružanu vojsku i brojni od njih su već duže vrijeme pod istragom. Stanovnike Kozarca redovno posjećuje policija i ispituje ih o okolnostima proboja, a Hrkić je, na primjer, prema riječima njegove porodice, bio saslušavan redovno od 2003. godine.

DUPLI ARŠINI

Predsjednik Udruženja boraca Krajine 1992-1995. Nedžad Bešić za ishod suđenja krivi advokata koji se, navodno, nagodio s tužiocem, ali i skreće pažnju na jednu zanjimljivost: „Mi smo doveli brojne svjedoke, a presudan je bio iskaz samo jednog kojeg je doveo tužilac i koji se nagodio s Tužilaštvom da sam ne bude optužen za ratni zločin. I sad možemo dovesti još dvijesto svjedoka koji će reći da su Alukić i Hirkić nevini, ali će Sud poslušati samo onog jednog.”

Također, Bešić nam kaže da je zbog straha od hapšenja od posjete rodnom Kozarcu na dan dženaze 20. jula odustao general Sakib Mahmuljin, koji se nalazi na spisku za hapšenje jer ga vlasti RS dovode u vezu s odredom „El-Mudžahedin”.

Međutim, treba ovdje napomenuti da od hapšenja strijepe i Srbi. Prije mjesec i po u Kozarcu su uhapšena i optužena za zločin protiv čovječnosti tri lica srpske nacionalnosti: Mitar Vlasenko, Rade Vlasenko i Drago Končar. Optužnica obuhvata ubistva sedam osoba bošnjačke nacionalnosti mada Kozarčani tvrde da žrtava ovog trojca ima čak stotinjak.

Ipak, ono što najviše revoltira stanovnike Kozarca nije „nedorađena” optužnica, već očigledni dupli aršini Tužilaštva. Naime, dok bi prema banjalučkom tužiocu puštanje na slobodu Alukića i Hirkića „rezultirao stvarnom prijetnjom narušavanja reda i mira“, u slučaju Vlasenka i Končara mjere predostrožnosti nisu preduzete pa će oni presudu čekati u sopstvenim kućama.

Upućeni najavljuju dalnja hapšenja. Kako saznajemo u pripremi su nove optužnice protiv Srba iz ovog područja, a pod istragom se, navodno, nalazi i jedan od odbornika SDS-a u Skupštini grada Prijedora. No, politički angažovanih pojedinaca kojih se dovodi u vezu s ratnim zločinima u Prijedoru nikad nije nedostajalo.

Ovo objašnjava zvaničnu šutnju kad je u pitanju minuli rat, a razlog je i to da su prijedorskim Bošnjacima u teškim trenucima oproštaja od najmilijh bliže od lokalnih vlasti bile vlasti Sanskog Mosta i Ključa. Naime, upravo ove dvije opštine su kao prve proglasile 20. juli Danom žalosti i tako su inspirisale federalnu Vladu da donese istu odluku na entitetskom nivou, dok zvanični RS-a i Prijedor ove inicijative nisu ni rasmatrali.

SRAM DA VAS BUDE

Denisa Hegić je tokom komemoracije prst uprla upravo u one koje su porodicama ubijenih „oduzeli pravo na Dan žalosti”: „Žale susjedni gradovi koji su proglasili dan sahrane Danom žalosti. To isto nije učinila vlast Grada Prijedora u kojem su rođena 284 insana poredana ovdje ispred nas. Dan žalosti nije proglašen samo da bi se dobili glasovi jer slast vlasti nema osjećanja niti za žalost. Sram da Vas bude! Vas koji ste odlučivali o tome da li će danas žalost biti ili ne.”

Prisutni su ove riječi pročitali kao prigovor gradonačelniku Marku Paviću, koji je tokom svog mandata stao na put više inicijativa za obilježvanje stradanja Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. No, branioci Pavićevog lika i djela (kojih ne nedostaje među bošnjakim odbornicima) tvrde da su baš u ovom slučaju i Pavić i šef odborničkog kluba njegovog Demokratskog narodnog saveza Duško Ivić bili skloni podržati zahtjeve povratnika da se dan dženaze proglasi u Prijedoru Danom žalosti, ali su se suočili s žestokom opozicijom ostalih srpskih stranaka u lokalnoj Skupštini – SNSD-a, SDS-a, PDP-a i NDP-a – pa je čitava ideja pala u vodu.

Marko Pavić se kasnije pojavio na samoj dženazi, što nikoga nije iznanadilo jer je gradonačelnik obilježavanju 20. jula prisustvovao i proteklih godina. Komentare je, pak, izazvao dolazak gotovo svih lidera probosanskih stranaka i kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva. „Zar je trebalo toliko godina da se oni sjete Prijedora?”, pita Mirsad Duratović, „Ovo nije prva već šestanesta dženaza koju organizujemo, a tek ove godine imamo direktni prijenos na televiziji i tek će ove godine kolona sa tabutima proći kroz Sanski most da građani mogu proučiti fatihu za žrtve rata. A ovo nije ni najveća od svih dosad organizovanih dženaza!”

Ona najveća je klanjana 2006. u Rizvanovićima i ukopano je tada čak 305 žrtava rata. Iz „velike politike” je tada u Prijedor došao samo tadašnji predsjedavajući Predsjedništa BiH Sulejman Tihić i Prijedorčani kažu da je on jedan od malobrojnih koji su na dženaze dolazili redovno.

Ove godine se u Kozarcu, osim bh. političara, pojavio i Visoki predstavnik Valentin Incko, koji je na veliko negodovanje Prijedorčana dobio priliku da održi govor („Uskoro odlazi iz Bosne pa nek i nešto kaže”, objašnjavali su organizatori) u kojem je kroz svoje lično neznanje demaskirao zvanično Sarajevo kojemu je Prijedor uvijek bio predaleko. Naime, on je rekao da je došao na pokop „žrtava iz područja Kozarca” iako je među ovogodišnjim identifikovanim najmanje onih iz ove prijedorske mjesne zajednice, a najviše sa lijeve obale Sane.

GUBITAK INTERESA

S prijedorskom se geografijom zvaničnici tek upoznaju, a to se vjerovatno ne bi dogodilo da početkom seprembra prošle godine nije otkrivena, prema nekim procijenama, najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini – Tomašica. Dosad je u njoj otkriveno 435 posmrtnih ostataka, od čega 235 kompletnih tijela

Tomašica je dugo vremena bila medijska senzacija i omiljeno odredište bošnjačkih političara. No, od početka ove godine je pažnja posvećena grobnici polako splasnula, a na vidjelo su izašle i posledice tog zaborava. Zbog neplaćenih računa je u Šejkovaći, gdje su dovožene tijela iz Tomašice, isključen telefon, a ugroženo je bilo i vodosnabdijevanje i odvoz otpada. U hali nema dovoljno prostora, problema je bilo i s ventilacijom. Zbog svega navedenog, porodice žrtava su 20. juna čak organizovale i protestni skup, koji ipak nije naišao na odgovor nadležnih za finansiranje procesa ekshumacije i identifikacije žrtava - Tužilaštva i Instituta za nestale osobe BiH.

Mujo Begić, iz krajiškog odeljenja Instituta za nestale, o problemima s održavanjem Šejkovače kaže da je ovo stvar vlasnika hale dok „nama to trenutno nije prioritet, nama je prioritet ekshumacija i identifikacija što većeg broja žrtava.” No, radova na Tomašici trenutno nema – prekinuti su tokom zime i nikad nisu ponovo započeti. Begić objašnjava: „Mi čekamo odluku Tužilaštva. Planiramo prekopati još jedan dio da do kraja otklonimo sve dileme oko toga da li u Tomašici ima još neotkrivenih posmrtnih ostataka.”

Radove na Tomašici – i povratak ove grobnice na naslovne stranice bh. medija - nestrpljivo čekaju prijedorske porodice. „Meni je najteže gledati porodice koje još nisu pronašle svoje članove”, kaže Kozarčanka Elmina, „Svake godine dolaze na dženazu a još uvijek nisu identificirali najbliže. Iz moje porodice, na primjer, skoro pa niko još nije pronađen.”

ČUDO POVRATKA

Iako većina identifikovanih žrtava, koji su ukopani ove godine, potiče iz šest mjesnih zajednica na lijevoj obali Sane, dženaza je organizovana u Kozarcu. Prema nepisanom dogovoru - koji odražava prijedorski lokalizam - komemoracija je organizovana svakog 20. jula naizmjenično u Kozarcu, Prijedoru i na lijevoj obali. Ove godine nije nedostajalo glasova da bi možda trebalo promijeniti redoslijed, budući da Kozarčana ima među identifikovanim najmanje. No, Mirsad Duratović kaže: „Ovako je bolje. Da kolona stigne do Kozarca iz Šejkovače, mora da prođe kroz Prijedor”.

Ima još jedan razlog zbog kojeg je Kozarac „zaslužio” da se u njemu održi dosad najviše medijski eksponirana kolektivna dženaza. Naime, ova izuzetno jaka povratnička zajednica i, kako s ponosom ističnu njegovi stanovnici, „enklava Federacije u RS-u” poznata je po odličnoj organizaciji bez koje se ne bi dogodilo ovdašnje „čudo povrtka”. Ovogodišnje dženaze ne bi bilo, pak, bez jednog od članova lokalnog Odbora za organizovanje kolektivnih dženaza, Ibrahima Kahrimanovića, koji je s nevjerovatnom energijom radio na pripremi komemoracije. Ibrahim je rođak Enesa Kahrimanovića direktora Austroneta, jednog od najuspješnijih regionalnih preduzeća koje zajedno s još nekoliko povratničkih firmi čini stub prijedorske privrede.

Za ovaj su se uspjeh lokalni stanovnici izborili sopstvenim snagama, a koliko je za njihovu sudbinu briga stranačke vrhuške vidjeli smo 20. jula. Većina političara je odmah nakon završetka komemoracije krenula za Sarajevo. Samo je delgacija SDP-a ostala malo duže da razgovara s lokalnim privrednicima.

A već 21. jula su prijedorski povratnici opet ostali sasvim sami - s Darkom Mrđom, lokalnom vlašću i bolnim sjećanjem na one kojih više nema.

* BH Dani