“Evropska unija više ne postoji, barem ne onakva kakvu poznajemo. A pitanje nije kakav će oblik zadobiti nova unija, nego zašto Evropa koja je bila predmet naših snova više ne postoji? Odgovor je jednostavan: svi stubovi na kojima je građena Evropska unija i koji su opravdavali njeno postojanje danas su srušeni.” Prethodni citat dio je govora Ivana Krasteva, održanog krajem marta 2013. na seminaru “Evropa u krizi” na Univerzitetu u Sofiji. Prema Krastevu, osnovni temelj na kojem je nastala EU, a koji više ne postoji, jeste zajedničko sjećanje na Drugi svjetski rat.

Anketa provedena među njemačkim učenicima u dobi od 14 do 16 godina, objavljena prije nešto više od godinu dana, pokazala je da trećina ovih mladih ljudi ne zna ko je bio Hitler, dok 40 posto njih vjeruje da su sve njemačke vlade od 1933. do danas jednako poštovale ljudska prava. “To ne znači da u Njemačkoj postoji nostalgija za fašizmom. Ne, to jednostavno znači da se sada moramo pomiriti s činjenicom da nova generacija nema nikakve veze sa ovom historijom. Uvjerenje da Evropska unija i dalje crpi svoj legitimitet iz ratnih korijena samo je iluzija”, objašnjava Krastev uz zaključak da su nestali i drugi temelji na kojima je nastala EU – hladni rat, vjera u prosperitet, vjera u konvergenciju, te vjera u socijalnu državu.

PITANJE KRIVICE

Ne zanemarujući ni ostale temelje EU koji su nestali ili nestaju pred našim očima, zadržimo se na glavnom temelju nastanka EU: zajedničkom sjećanju na Drugi svjetski rat. Prema francuskom sociologu Mauriceu Halbwachsu, sjećanje je društveni konstrukt, bilo da je ono institucionalizirano (kao što su interpretacije prošlosti koje nude političke elite) ili individualno. Sjećanje je, tvrdi Halbwachs u svom radu o kolektivnom sjećanju, podložno sadašnjosti i koristi se kako bi se objasnio i opravdao novi politički poredak. Prema njemu, nemoguće je da se pojedinci na dosljedan način sjećaju izvan konteksta grupe kojoj pripadaju. Pripadnost grupi “opskrbljuje” pojedince materijalom koji čini sjećanje, a grupe čak mogu u pojedincima “proizvesti” sjećanje na događaje koje ti pojedinci zapravo uopće nisu doživjeli. Srbijanski sociolog Todor Kuljić insistira na razlikovanju “kulture sjećanja” i “kulture pamćenja”. Kuljić pamćenje poredi sa sistematičnim “skladištenjem” sadržaja prošlosti, dok je sjećanje “aktueliziranje” sačuvanih sadržaja. Ono čega se sjećamo i kako se sjećamo iz prošlosti uveliko je, ako ne i u potpunosti, određeno sadašnjošću u kojoj živimo. Pojednostavljeno, pojmovi kao što su “kultura sjećanja”, “politika sjećanja”, “suočavanje s prošlošću”, podrazumijevaju dugotrajne procese “kreiranja”. Te procese u većini slučajeva započinje elita jednog društva, ili barem njeni pojedini dijelovi (intelektualci, političari, vjerski službenici), da bi konačno bila prihvaćena od jedne grupe.

U slučaju Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, proces izgradnje sjećanja, koji će kasnije omogućiti i stvaranje EU ali i najduži period mira u njemačkoj historiji, započeo je još 1946. godine. Njemački filozof  Karl Jaspers tokom jednog predavanja u zimskom semestru 1945/46. na Univerzitetu u Heidelbergu iznio je ideju da izgradnja demokratije u Njemačkoj nakon Hitlera stoji u direktnoj vezi s javnom refleksijom o njemačkoj krivici. Jaspers je 1946. objavio i spis “Pitanje krivice” u kojem je povukao razliku između krivične odgovornosti, političke krivice, moralne krivice i metafizičke krivice. Jaspers je ovim nastojao da, s jedne strane, jasno stavi do znanja da nije isti stepen odgovornosti svih Nijemaca za holokaust, ali i da, s druge strane, omogući odgovarajuće koncepcije kajanja, ispaštanja i pravnog zadovoljenja.

KAKO SE “OTRESTI” SVOJE PROŠLOSTI

Od četiri stepena krivice, Nijemci su se nakon rata posebno morali izboriti s dva posljednja. S obzirom na to da su saveznici, kao pobjednici, Nirnberškim procesom ali i nizom kasnijih suđenja, uspostavili temelj za rješavanje krivične odgovornosti, Nijemcima je nakon toga ostalo da se, kao pojedinci koji nisu lično činili zločine ali su pripadali grupi u čije ime je činjen, suoče s moralnom i metafizičkom odgovornošću za holokaust. Čak su i nove generacije, koje nisu bile ni rođene u vrijeme Drugog svjetskog rata, morale uzeti učešća u rješavanju ovih problema.

Helmut Dubil pratio je suočavanje njemačke političke elite s naslijeđem Drugog svjetskog rata kroz zapisnike sa zasjedanja Savezne skupštine (Bundestag) SR Njemačke. Iščitavajući preko 180 tomova zapisnika s tih zasjedanja u periodu od 1949. do 1999, Dubil je u svojoj knjizi “Niko nije oslobođen historije” registrirao nekoliko retorskih figura kojima su Nijemci pokušavali da se “otresu” svoje prošlosti. Prva figura jeste izdvajanje: njome se pokušava odgovornost Nijemaca za počinjene zločine pripisati konkretnim osobama, u ekstremnim slučajevima samo Hitleru. Druga figura je pozicija žrtve: i Nijemci su bili žrtve Hitlera. Treća figura je “poravnanje”: ako su Nijemci i činili zločine, o njima se uvijek govorilo uz spominjanje patnji kroz koje su Nijemci prošli kroz historiju ili pred kraj Drugog svjetskog rata, odnosno neposredno nakon rata.

Proces suočavanja s prošlošću i u samoj Njemačkoj bio je spor, bolan i dugotrajan. Tek 8. maja 1970. godine održana je prva zvanična komemoracija kojom se obilježio kraj Drugog svjetskog rata. Tadašnji zapadnonjemački kancelar Wili Brandt, tokom posjete Poljskoj u decembru 1970. godine, kleknuo je pred spomenikom žrtvama holokausta i na koljenima zamolio za oproštaj za zločine učinjene u njemačko ime. Tokom spomenute komemoracije u Bundestagu Brandt je rekao: “Jedan narod mora biti spreman trezveno pogledati svoju historiju, jer samo onaj ko se sjeća onoga što je bilo može spoznati ono što danas jeste i sagledati ono što može biti sutra. To posebno važi za mlađu generaciju. Ona nije učestvovala u onome što se tada završilo, neki se nisu bili ni rodili. Ali, uprkos tome, niko nije oslobođen historije.”

No, i nakon Brandta nastavak procesa bio je bolan. Kada su u Bundestagu većina zastupnika bili oni koji nisu bili ni rođeni ili su bili djeca za vrijeme nacističkih zločina, nije bilo jednostavno govoriti o zločinima počinjenim uime naroda kojem pripadaju. Zastupnica Krista Nikels i Oto Šili primjeri su takve unutrašnje drame. Oboje poslanika poručivali su 1995. godine da će generacije koje dolaze moći imati pozitivnu predstavu o sebi samo ukoliko imaju moralna načela koja su suprotna onima koja su imali pripadnici Vermahta (njemačke vojske). S obzirom na to da sociolozi i psiholozi upozoravaju da je u procesu socijalizacije identifikacija djece s generacijom roditelja neophodna, a njihovi roditelji su bili pripadnici jedne takve nečovječne organizacije kakav je bio Vermaht, postaje vidljiva unutrašnja pukotina: kakvo oni mjesto zauzimaju u pamćenju i moralnoj svijesti djece i unuka?

Willi Brandt na koljenima pred spomenikom poginulim herojima ustanka u Varšavskom getu odao je poštu žrtvama njemačkog nacizma

U Njemačkoj i danas traje proces suočavanja s naslijeđem Drugog svjetskog rata. Prije nekoliko mjeseci uhapšen je 93-godišnji Hans Lipschis, koji se sumnjiči da je bio jedan od čuvara u Auschwitzu. Uz nastavak krivičnog progona svih onih koji su na bilo koji način učestvovali u zločinima, u Njemačkoj je u potpunosti institucionalizirano sjećanje na period Drugog svjetskog rata. Školski udžbenici, muzeji, spomenici žrtvama, mediji – alati su preko kojih se to sjećanje održava.

DOKLE SMO SMI STIGLI?

Primjer Njemačke i suočavanja s prošlošću u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nama su značajni samo kao pokazatelji procesa koji stoji pred postjugoslavenskim zemljama i društvima. Evropa je uspjela, sjećajući se stradanja iz perioda od 1939. do 1945. godine, iznjedriti jedan od najdužih perioda mira u (zapadno)evropskoj historiji. Ako je Evropa na temelju sjećanja na stradanje uspjela stvoriti zajedničku instituciju u kojoj su članice postali dojučerašnji neprijatelji, može li Balkan, na osnovu sjećanja na period stradanja od 1991. do 1999. godine, stvoriti države koje će uspjeti izgraditi barem dobrosusjedske odnose?

Nekoliko je faktora koji su, barem dosad, sprečavali taj proces. Jedan od njih je vjerovatno činjenica da još uvijek nije prevagnula ideja da rat više nikada ne bi trebao biti način rješavanja bilo kakvih nesuglasica. Zapitajmo se odrastaju li danas generacije koje se ratnog perioda sjećaju isključivo kao “herojskog doba”, dok trenutni mir posmatraju kao pauzu u kojoj treba zauzeti što bolje pozicije pred “konačni obračun”? “Slike tih vremena (životne priče ratnih veterana i članova njihovih porodica)”, u izdanju Centra za nenasilnu akciju (CNA) iz 2011. godine, knjiga je koja bi mogla biti lijek za otrežnjenje. Čisto da se vidi da je svaki rat, prije svega, jedna velika količina boli.

Izvinjenja za učinjene zločine, kojima svjedočimo proteklih godina, važan su aspekt izgradnje mira i suočavanja s prošlošću. Međutim, kada god govorimo o suočavanju s prošlošću moramo biti svjesni da je prvi korak u tom procesu aktivan angažman u trenutku, društvu i prostoru u kome sada obitavamo. Poljski sociolog jevrejskog porijekla Zygmunt Bauman daje jedinstven odgovor na pitanje kako je bilo moguće da sasvim obični ljudi, koji nikada do tada nisu pokazivali potencijal za nasilje, počine holokaust. Bauman odbija teze da je neko od nas “predodređen” da počini takav zločin. On radije govori o društvenom kontekstu koji primorava dojučerašnje sasvim obične ljude da postanu dio “sistema” koji je spreman počiniti holokaust, genocid ili bilo koji drugi zločin. Pojednostavljeno, nijedan pojedinac, a kamoli cijeli narod, nisu “genocidni”. Istovremeno, nikom od nas nije zagarantirano da nikada neće doći u situaciju da bude dio jednog tako nečovječnog sistema. Ta spoznaja tjera nas na aktivan angažman kako bismo spriječili da ikada ponovo bude formiran društveni kontekst i sistem koji će počiniti genocid.

KAKO OKRENUTI STRANICU?

Da li onda jednostavno zaboraviti sve što nam se dešavalo, da li “okrenuti stranicu” i čitati neka nova poglavlja, kako nama na Balkanu često poručuju? Florence Hartman je u jednom intervjuu upozorila da je nemoguće okrenuti nepročitanu stranicu. Prilikom tog “čitanja” ne mora nužno biti da ćemo svi jednako interpretirati “pročitano”.

Uloga nevladinih organizacija, posebno onih koje imaju regionalni karakter, od izuzetnog je značaja za pomirenje u postjugoslavenskim državama, posebno ako se uzme u obzir da političke elite u mnogim postjugoslavenskim zemljama svoj legitimitet crpe iz rata i ratnih dešavanja, što otežava institucionalizirano suočavanje s prošlošću na nivou država. Prije nekoliko mjeseci, ratni veterani Armije RBiH, Vojske RS, HVO i HV odali su počast stradalim u genocidu u Srebrenici. Samo oni koji su direktno radili na jednom takvom projektu znaju koliko truda, vremena i strpljenja treba da bi se takvo nešto realiziralo. No, kako smo vidjeli iz primjera Njemačke, strpljenje, puno truda i vremena, sve to je neophodno za konačni uspjeh.

Imena Srebreničana koje je Vojska Republike Srpske ubijla u julu 1995. godine