Ministarstvo zdravlja odlučilo je pokrenuti javnu raspravu o politici cijepljenja u Hrvatskoj u koju će, kako je najavljeno, uključiti opću javnost. Budući da je inicijativa došla od Građanske inicijative za neobavezno cijepljenje u Hrvatskoj, koja ima samo jedan zahtjev - da Hrvatska ne provodi mandatorno cijepljenje – smisao i cilj najavljene rasprave je da se politika prisilne imunizacije preispita u demokratskoj proceduri.
Javnost se nakon ove odluke istog časa podijelila na „medicinski prosvijećene“, koji kažu da je pitanje opravdanosti prisile ekskluzivno medicinsko pitanje i da tu nema mjesta demokraciji i „ medicinski neprosvijećene“ koji smatraju da imaju pravo na odlučivanje i žele ga konzumirati.
Oba su stava, po našem mišljenju, odraz nekih važnih društvenih trendova u odnosu prema medicinskim i političkim autoritetima.
Za početak, oni koji za sebe misle da su medicinski prosvijećeni nisu upoznati s praktičnim pokazateljima koji govore da ne postoji neka univerzalna i nepobitna medicinska istina koje se cijeli svijet drži, a to su, prije svega, podaci o raširenosti mandatornih (obaveznih, prisilnih) programa cijepljenja u svijetu. Većina demokratski razvijenih zemalja preporuča cijepljenje, a zdravstvene vlasti rade sve da bi promovirale vrijednost pojedinih cjepiva u sprječavanju pojave i eskalacije zaraznih bolesti, no programi nisu obavezni i nitko ne snosi sankcije ukoliko odbije cijepiti sebe ili svoje dijete.
Kad se laičkim okom pogleda mapa rasprostranjenosti mandatornih i ne-mandatornih programa cijepljenja po Europi, može se uočiti da zemlje s dužom demokratskom tradicijom (Austrija, Danska, Finska, Francuska, Španjolska, Njemačka, VB, itd.) uglavnom nemaju politiku prisile, dok zemlje u kojima je demokratska tradicija kraća pod prijetnjom kazne obavezuju svoje građane na cijepljenje (Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Madžarska, Latvija, Poljska, Srbija, itd.).
Kako to da je politička tradicija neke zemlje očito povezana s odlukom o režimu cijepljenja, ako „prosvijećena“ opća javnost tvrdi da ta odluka ovisi isključivo o nekakvoj medicinskoj istini?
Prvo, tako što je odluka o obaveznom cijepljenju pod prijetnjom prisile politička odluka koju donosi država, a reperkusija je da se pojedincu oduzima pravo slobodnog odlučivanja o svom tijelu. U skladu s liberalnom političkom ideologijom, država smije ograničiti slobodu pojedinca samo do granice u kojoj ta sloboda ne ugrožava drugoga. Zato će liberalna društva, prije nego donesu ovakve odluke, pažljivo odvagnuti između vrijednosti slobode pojedinca i obaveze države da te slobode ograniči s ciljem zaštite cijelog društva i pritom poslušati glas svih javnosti i odmjeriti snagu svih argumenata.
Posebno je važno napomenuti da neki stručnjaci mogu biti na vrhu hijerarhije u raspravi o kvaliteti cjepiva, no debata o kvaliteti dokaza o opravdanosti prisilne masovne imunizacije je nešto sasvim drugo i u njoj može kompetentno sudjelovati gotovo svaki znanstvenik.
Drugo, čak i da je medicinska istina neupitna i univerzalno prihvaćena, ona nije zauvijek ista. Kako se mijenjaju zdravstveni indikatori, tako bi se trebala mijenjati i zdravstvena politika. Velika Britanija i Wales su uveli obavezni program cjepljenja protiv malih boginja 1853., ukinuli ga 1946., a između toga (1889.) je Kraljevska komisija prihvatila apel javnosti da se napravi pravna razlika između roditelja koji neće cijepiti dijete jer ga općenito zanemaruju, od onih koji to rade jer se npr. boje nuspojava.
Treće, medicina i liječnička profesija djeluju u okvirima općih moralnih načela i profesionalne etike koja je duboko vezana za humanističke vrijednosti , među koje spada i poštivanje autonomije svakog čovjeka. Bez obaveze poštivanja autonomije oboljelog, koja je danas unesena u zdravstvene zakone većine demokratski razvijenih zemalja, medicina bi bila autoritarna i moralno defektna profesija čiji bi respekt prema fizičkom i psihičkom integritetu pacijenta ovisio o diskrecijskoj ocjeni svakog liječnika
Jaki paternalizam medicinske profesije odbacila su sva moderna društva i uvela zakone koji umanjuju izrazitu dominaciju liječnika i asimetriju u odnosu između pacijenta( laika) i liječnika (eksperta).
Ne čudi da onaj dio hrvatske javnosti koji sebe smatra odgovornim i prosvijećenim, potpuno odbija ideju da tzv. laička javnost treba participirati u odlučivanju o programima cijepljenja, jer društvo generalno jedva zna da u Hrvatskoj od 2004. godine postoji Zakon o zaštiti prava pacijenata kojim se štiti načelo autonomije, a malo bi tko znao navesti ijedno pravo pacijenta. U našem zdravstvenom sustavu, nažalost, dominira paternalistički pristup liječenju – o čemu svjedoče društvena istraživanja i svakodnevna praksa – i ovo je čuđenje nad uvođenjem laika u nešto što se drži strogo medicinskom temom najvjerojatnije u skladu s time.
Taj se paternalizam u sasvim drugačijem izdanju odražava na ponašanje ove druge skupine u javnosti, koja smatra da laici itekako trebaju sudjelovati u raspravi o prisilnoj imunizaciji. Ako liječnička profesija nastupa autoritarno i arogantno i na pitanja roditelja o opasnostima nekih cjepiva po imunitet djece ili opravdanosti prisilnih programa odgovara sa „nemamo što s vama raspravljati o tome“, „ne želimo vam dati podatke o cjepivu jer se vi u to ne razumijete“ - dakle, sasvim zanemaruje osnovna prava pacijenata – razumljiva je potreba tih ljudi da se izbore za svoja zakonom zajamčena prava, kao i osjećaj nepovjerenja prema takvim autoritetima.
Time dolazimo na teren nečega što se tim ljudima najčešće zamjera i zbog čega ih se naziva medicinski neprosvijećenim, neobrazovanim i destruktivnim šarlatanima – njihova potreba da se priklone takozvanim teorijama zavjere i vođama antivakcinacijskih pokreta kao što su diskreditirani britanski liječnik Andrew Wakefield ili američka starleta Jenny McCharty.
Tu treba razmotriti pitanje bi li sumanute teorije u toj mjeri cvale da se medicinske institucije i profesionalci ne služe isključivo argumentom svog autoriteta u komunikaciji s javnošću i posve negiraju sve ostale elemente važne za raspravu. Osnovno je pitanje ima li roditelj i pod kojim uvjetima pravo odbiti cijepiti svoje dijete. Po nama, nesporno je da postoji barem jedan razlog koji je moralno opravdan, čak i ako je posve iracionalan – strah za dijete. Ako roditeljski strah da će njegovo zdravo dijete, zbog moguće nuspojave, biti žrtva interesa društvene zajednice pretvorimo u univerzalnu moralnu dilemu, ona će glasiti „je li moralno žrtvovati jedno ljudsko biće zbog dobrobiti cijele zajednice“, a odgovor će prvenstveno ovisiti o tome koju etičku teoriju zastupate, a tek onda o medicinskim činjenicama. Ako se, unatoč tome, uporno nameće biomedicinski pogled na problem, a sasvim negiraju moralne i političke dileme u odlučivanju, mogu se očekivati mnogi racionalni i iracionalni otpori ovakvom redukcionističkom stavu.
Valja spomenuti da se u praksi, naprimjer u nekim američkim državama, kao opravdani razlozi za necijepljenje priznaju i vjerski i filozofski razlozi (14 država!) a to bi se, nažalost, moglo proširiti i na vjerovanja u teorije zavjere. Možda čak i više, jer poklonici teorija zavjere redom tvrde da žele zaštititi svoju djecu od strašnih posljedica cijepljenja. Uvjeravanja da je sljedbenik teorije glup, neobrazovan i primitivan sigurno neće pomoći onoliko koliko bi pomogao iskren, sadržajan i edukativan razgovor između sugovornika koji se međusobno uvažavaju.
Nadalje, povijest medicine nas uči da je za teorije zavjere ovog tipa barem jednako odgovorna sama medicinska znanost i liječnici, ako ne i odgovornija od tzv. šarlatana, s obzirom na apsolutnu dominaciju profesionalne medicine u diskursu.
Povijest medicine je istodobno povijest napretka medicinske znanosti i njezine društvene odgovornosti i strašnih zloupotreba medicine. Svi važni bioetički kodeksi poput ženevske i helsinške deklaracije, Belmontovog izvještaja, itd. nastali su kao reakcija društva na brojne dokazane zloupotrebe medicine, a ne zbog nekog suludog teoretičara zavjere.
Drugim riječima, u traženju krivca za sve masovne antivakcinacijske pokrete u svijetu, pa tako i za ove u Hrvatskoj, Srbiji i cijeloj regiji, bilo bi mnogo više razloga i povoda za istraživanje koliko je kriva ili odgovorna sama farmaceutska industrija i retorika profesije pri uvođenju novog programa cijepljenja, nego za bavljenje s Jenny McCharty i Katie Couric. Posjetimo, naprimjer, da je u siječnju 2010. Wolfgang Wodarg, predsjedatelj Odbora za zdravstvo Vijeća Europe javno optužio farmacetuske tvrtke da su radi prodaje cjepiva organizirale „kampanju panike“ kako bi izvršile pritisak na Svjetsku zdravstvenu organizaciju da 2009. godine proglasi lažnu pandemiju svinjske gripe . Woodarg je pritom ocijenio da je kampanja za „lažnu pandemiju“ jedan od najvećih javnozdravstvenih skandala u povijesti čovječanstva.
Kad se uruši autoritet SZO-a, bilo bi uputno i moralno da se industrija i liječnici zapitaju gdje su pogriješili, umjesto da agresivno optužuju nemedicinske opinion makere za sabotažu javnog interesa.
Svakako, novu situaciju koju je predložila Vlada treba shvatiti kao priliku da se javnost bolje educira i shvati da mora postojati reciprocitet u odnosu između medicinskih autoriteta, države i pojedinaca, a da u debati jednaku važnost treba davati etičkim, političkim, pravnim, medicinskim i ostalim argumentima. Država načelno treba iznijeti stvarno dobre i uvjerljive argumente za svaki oblik prisile nad pojedincem. No, čak ni u tom slučaju, odluka ne može vrijediti zauvijek. Dr. Alvin Nelson, medicinski ravnatelj Imunizacijskog programa za Los Angeles, sugerira da imunizacijski programi moraju biti formirani u skladu s etičkim principima, stalno nadzirani i mijenjani s ciljem da bi se povećao njihov učinak i njihovo prihvaćanje u javnosti, da javnost i roditelji moraju biti upoznati s opasnostima i s koristima cjepiva u sprječavanju širenja zaraznih bolesti i da svakako treba podupirati neprisilne programe cijepljenja.
S time bi se u potpunosti složili i dodali da odluku o reviziji programa cijepljenja i uključivanje javnosti u raspravu smatramo jednom od najispravnijih odluka ove Vlade.
