Iz dijamanata se ne rađa ništa,
iz smeća se rađa cvijeće
Fabrizio De André, Via del Campo
Srđanu i supernaturalcima
Ne znam je li vam se ikada dogodilo da upoznate svoje obrnuto Ja? Nekoga čiji se životni put odvijao poput vašeg, ali u obrnutom smjeru: od trenutka upoznavanja prema trenutku rođenja. Upravo me taj zbunjujući osjećaj obuzeo kada sam susreo Srđana Stankovića, spiritus movensa i jednog od osnivača beogradskog Supernaturalpokreta. Srđan i ja se volimo našaliti kako je naš susret pravi s-lučaj: spoj obasjan lučom bivstvovanja. To zrcaljenje životnih putova stvara dojam da su se dvije duše, stare znanice, opet poradi nečega sastale.
Kada smo se prvi put našli na kavi u dubrovačkom kafiću Talir, Srđan mi je pričao o Supernaturalu, a ja njemu o Kinookusu. Kako je njegov festival nekoliko godina stariji, pažljivo sam slušao kroz kakve je sve peripetije morao proći dok nije pronašao svoje mjesto pod nebeskim svodom. Posebno mi je zanimljiv bio onaj dio priče u kojemu je Srđan shvatio da iza jednodnevnog eko-glazbenog festivala, koji zahtijeva ogroman, cjelogodišnji trud i složene pripreme, ostaje malo toga opipljivog. Stoga je s prijateljima-suradnicima odlučio, nakon Košutnjaka i Botaničke bašte, pronaći stalno mjesto za održavanje Supernaturala, mjesto na kojemu će zamisli pokreta proklijati, dobiti oblik, ostaviti trag. I za koji se "raj na zemlji" odlučio? Za prekrcani deponij na dunavskom otoku Adi Huji! Možete li zamisliti koja su čvrsta volja i duboko nadahnuće bili potrebni ne samo za fizičko raščišćavanje deponija, nego i za motiviranje i uključivanje svih mjerodavnih institucija. Danas je deponij edukativni park u kojemu svake godine, na Dan planeta Zemlje nikne nešto novo te posjetitelj teško može naslutiti kako je, prije samo nekoliko godina, cijeli prostor izgledao.
.jpg)
Dok sam slušao fantastičnu priču, kroz glavu mi je proletjelo kako mi je najvjerojatnije otac prenio sklonost postranjenom, odbačenom, rubnom i izopćenom. U biti, ljubav prema otpadnicima i odbačenom ljubav je prema čudesnoj snazi krhkog i divljenje za najživotnije pripovijesti koje nam svijet može ponuditi. Pomislio sam kako pravo lice neke zajednice nećete upoznati u njezinim muzejima, alejama heroja i arhivima - upoznat ćete ga na smetlištima i deponijima. Naličje kadšto govori više od lica. Na deponijima, koji su gotovo uvijek smješteni na rubu, dobro skriveni od očiju, i posebno od "osjetljivih" nosova "skladnog" građanstva, nalazi se ono što zajednica želi sakriti, odstraniti i potisnuti u zaborav. Otpaci su, kako zgodno primjećuje Aleida Assmann, "obrnuti arhivi". U svakom ćete gradu, ako se pod okriljem noći iskradete na neko od mjesta za odlaganje smeća, naići na zaljubljenike u odbačene predmete. Nije slučajna zvučna bliskost između riječi strvinar istarinar: i jedan i drugi ordiniraju po mjestima odbačenog, s time što su im uloge potpuno suprotne. Strvinar pomaže da odbačeno, dakako organsko, što prije nestane, dok se starinar vodi brigom da odbačena stvar i njezina priča ne padnu nepovratno u ništavilo.
Zbrinjavanje otpada jedan je od najvećih izazova našeg vremena. Nažalost, živimo na prostorima na kojima se hvatanje u koštac sa zahtjevnim problemima uvijek odlaže dok "ne dogori do nokata". U velikim gradovima deponiji često niču na ekološki neprikladnim mjestima da bi, nakon što fizički više ne mogu primiti nove količine otpada, jednostavno bili prepušteni prirodnim procesima "bonifikacije". To se dogodilo i s beogradskim deponijem koji su gradske vlasti šezdesetih godina prošlog stoljeća "mudro" smjestile na riječni otok. Vremenom, otok se zbog velike količine otpada, pretvorio u poluotok, a kanal oko nekadašnjeg otoka u zatvoreni rukavac. Ekološkoj katastrofi cijelog područja doprinijelo je i nicanje naselja Višnjica iz kojeg se neregulirane otpadne vode već desetljećima slijevaju u zatvoreni rukavac. Periferija je po običaju prepuštena sama sebi.
Ali imaju periferije i onu žilavu životnost i žudnju za zbivanjima koje ih u stvaralačkom smislu čine puno zanimljivijim od ušminkanih središta. Uostalom, nije li središte tamo gdje se susreću ljudi s periferije? Na Adi Huji, u Superatural parku, osim plastenika, tržnice, učionica i igraonica za djecu, promatračnice za ptice i niza drugih zanimljivih sadržaja, naići ćete i na čudesne skulpture suvremenih umjetnika. Umjetnici, po vokaciji postranici, oduvijek su gajili posebno nagnuće prema odbačenim predmetima kojima su na najrazličitije načine udahnjivali novi život. Dovoljno je spomenuti ogromnu skulpturu Kurta Schwittersa sačinjenu od otpadaka i pronađenih predmeta koja se protezala gotovo kroz cijelu umjetnikovu kuću. Jedan od najljepših filmova koje sam vidio u životu nevjerojatna je priča suvremenog brazilskog umjetnika Vika Muniza o ljudima koji rade kao "prevrtači" na jednom od najvećih deponija na svijetu, u Rio de Janeiru. Dok nisam pogledao "Waste Land" nisam ni slutio koliko sjetne poetike skrivaju mora nerazvrstanog smeća.
Na prostorima na kojima su ljudi navikli da im netko drugi uvijek rješava probleme i gdje se sanjaju megalomanski projekti kojima se krajolici izopačuju u bliješteća ne-mjesta za novopečene vulgaroide, podvig Srđana i prijatelja dobiva na neslućenoj važnosti. Novi pokret "djece smeća" opremljen znanjem i jasnom strategijom strpljivo i dugoročno oplemenjuje javni prostor koji postaje sastajalište onih koji iz osjećaja zahvalnosti za gostoljublje planeta Zemlje stvaraju novi model njegova obitavanja.Supernatural park dokaz je da je čovjek itekako dio prirode i to možda njezin najkrhkiji te stoga i najopasniji dio. Zato 27. travnja pođite do Ade Huje, dobra glazba je samo dobar izgovor - važan je susret.
