Prema izvještajima većine medija o dubrovačkom referendumu ispada kao da su svi više htjeli komad janjetine sa stola Maje Brinar koja je u nedjelju uveče slavila u selu Bosanka na Srđu, nego raditi svoj posao. Naime, golferi su svojom pobjedom proglasili pravno neobvezujuću izlaznost na referendum, a mediji su velikom većinom podržali njihov spin. Golferi su na Bosanci zapravo slavili što za njihov cilj dovoljno građana nije iskoristilo svoje pravo i dužnost. Golferi su slavili što su uvjerili ljude da građani nisu važni i da se njihov glas ionako ne računa. A sve su to učinili uz svesrdnu pomoć hrvatskih medija. Činjenica koja je trebala biti najbitnija u svemu tome, da je 84 posto građana Dubrovnika glasalo protiv projekta i da je jedini razlog zašto rezultat referenduma nije pravno obvezujući neustavna odredba iz Zakona o referendumu, sasvim su prešućeni u konstruiranom svijetu medijske realnosti.

Golferi su slavili što su uvjerili ljude da građani nisu važni i da se njihov glas ionako ne računa. A sve su to učinili uz svesrdnu pomoć hrvatskih medija.

Dakako, investitorica i njena janjetina u svemu tome nisu bitni. Dok je Tomo Horvatinčić slavio otimanje komada pješačke zone Zagrebu na meniju su bile svinjske glave. Da ne govorimo o Tomi ili Maji, bio bi tu netko treći. Da nije bila janjetina ili svinjska glava, vrtio bi se vol na ražnju.

Ono što je tragično jest koliko je sužen ostao medijski prostor koji se ne hrani mrvicama s tih stolova. Kako za referendume nema izborne šutnje, s naslovnica se pojedinih medija na sam dan referenduma smiješila investitorica koja obeshrabruje glasače porukom kako će golfa biti što god oni rekli. Građani podržavaju razvoj (golf), zato što nisu izašli na referendum, rezonira dan kasnije Maja i opet dobiva glavnu ulogu. Po toj logici šezdeset posto građana koji nisu izašli na referendum za EU ne podržavaju ulazak u tu ekipu. Što ćemo onda tamo?

I vlast je kroz odbijanje usklađivanja neustavnog Zakona o referendumu jasno pokazala s kime ona voli večerati, ali Milanović, Lorencin, Zmajlović, Vlahušić, Sanader i ostali koji su se iskazali u spinanju u korist nekretninskog biznisa, mogli su to nesmetano raditi jer mi kao novinari i novinarke nismo obavili svoj posao. Nismo otkrili otkud dolaze te pare i postoje li uopće te milijarde o kojima se govori. Nismo dovoljno glasno pitali zašto ustavna tužba o nezakonitim izmjenama prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije još od 2006. nije riješena. Zašto od više upravnih tužbi nijedna još nije riješena? Nismo se pitali zašto je ministar Bauk obećao promjene Zakona o referendumu još prije godinu i pol dana, a sada šuti. Nakon rezultata referenduma nismo istražili zašto su građani radije pasivni promatrači nego sudionici demokratskog procesa. Informacije do kojih su dolazili aktivisti radeći naš posao umjesto nas, prešućivali smo. Mi kao novinari većinom smo u javnost prenijeli tek fotografiju Maje Brinar koja tumači krotke i šutljive građane kao svoju pobjedu.

Ne pišemo zašto su građani pasivni, jer mnogi od nas novinara, bilo po diktatu vlasnika medija ili ne, pristajemo svesrdno pomagati u pretvaranju građana u pasivne promatrače. Bez obzira na dealove vlasnika medija, iza svakog propagandnog uratka stoji ime i prezime osobe koja se naziva novinarom. Novinarstvo je ta slaba karika koja jedva još da se drži na životu. Mi smo, većina nas, zajebali jučer i još puno prije toga. Mi smo ti koje netko treba prozvati jer slabo obavljamo svoj posao. Mi smo ti koji ne informiramo, nego uglavnom služimo kao kanal za spinove. Mi smo zajebali onih 10 000 Dubrovčana koji smatraju da je aparmanizacija Srđa loša ideja za njihov grad. Mi, ili bar većina nas, igramo itekako bitnu ulogu u pretvaranju ove države u stol s janjetinom za kojima se okuplja nekolicina izabranih, nešto više onih koji ispod stola skupljaju mrvice i velikom većinom koja sa strane šuti i gleda.

Čast izuzecima, ali kada bi u Hrvatskoj bilo novinara koliko u Dubrovniku ima građana koji su se zaslužili nazvati građanima (njih dvanaest tisuća koji su jučer izašli na referendum bilo da su glasali za ili protiv), golf bi odavno bio gol, a janje bi još trčalo Srđem. Cijela bi ta shema prenamjena zemljište kroz golferizaciju bila raskrinkana, a Maja Brinar se ne bi imala čemu veseliti.

* Tekst je preuzet sa portala H-alter.org