GRADovanje
Politika katastrofe
Trebaju li nam prirodne katastrofe da bismo postali bolji i promijenili način života na Zemlji?
25/05/2014 | 13:08
Ponekad je teško shvatljivo zašto naše vlade, a i međunarodna zajednica ne djeluju po pitanju klimatskih promjena, dok nam voda praktički dolazi na kućni prag, dok smo svjedoci sve češćim sušama i ostalim vremenskim neprilikama te dok se polarne kape i glečeri tope
Photo: HGSS
Vinkovci, 17. svibanj 2014.

Proteklog su tjedna znanstvenici upozorili da se led na zapadnoj Antartici ubrzano topi, te da će se, sadašnjom dinamikom, veći dio leda u bazenu mora Amundsen nestati u roku od 200 godina. To će povećati razinu mora od tri do četiri metra, što  nam se može činiti malo i polako, no drastično će promijeniti izgled planeta. Takva promjena znači znatan gubitak današnje obale i i mnogih obalnih gradova.

Nama na Balkanu možda je ova dramatična vijest o Antartici promakla, naime, poplave koje su nas zadesile mogu nam zorno dočarati kako izgledaju klimatske promjene. U istome tjednu, tijekom samo tri dana, na nas se sručio tromjesečni kišni volumen. Poplavljena područja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji zauzimaju područje veće od Slovenije.

Razmjer kataklizme je u prvih nekoliko sati, pa i dana, najlakše bilo vidjeti na društvenim mrežama gdje su prijatelji i rodbina počeli dijeliti, u realnom vremenu, informacije i fotografije s poplavljenih područja. Možda je čak i najgora situacija u Bosni jer, osim što su klizišta uništila ceste i kuće, pomaknula su i minska polja zaostala iz zadnjeg rata.

No društvene mreže nisu poslužile samo za informiranje, već i za samoorganizaciju pomoći. Već preko vikenda, organizirana su prikupljanja donacija za ugrožena područja. Dvadeset godina nakon rata, ljudi su pokazali izuzetnu međusobnu solidarnost, do mjere da se možemo zapitati je li nam trebaju prirodne katastrofe kako bismo postali bolji ljudi. Ili kako bi reko jedan moj prijatelj iz Bosne -  sad kad sve ovo prođe, ajde da ne zaboravimo da možemo biti dobri.

Nadahnjuje i stav poplavljenih, od kojih su neki izjavili da nije bitno jesu li sve izgubili u poplavama, glavno je da su živi i zdravi te da mogu opet početi otpočetka.

Uskoro su i vlade počele djelovati u duhu dobrosusjedskih odnosa, pa je tako Hrvatska poslala spašavatelje u Srbiju i Bosnu, usprkos činjenici da se i sama bori s poplavama u istočnoj Slavoniji.

Međutim, vlade sve tri pogođene zemlje, ne povezuju uzroke ovih poplava s klimatskim promjenama i gotovo ništa ne čine po pitanju smanjenja stakleničkih plinova niti poduzimaju mjere prilagodbe na klimatske promjene.

Upravo suprotno, sve vlade u regiji planiraju izgradnju novih termoelektrana na ugljen, novih velikih hidroelektrana i mnogobrojnih malih hidroelektrana čak i u zaštićenim područjima poput nacionalnih parkova. Većina ovih novih elektrana namijenjena je za izvoz energije u europske zemlje, a na za lokalne potrebe. Investicije u energetske projekte za cilj imaju izvoz zbog ekonomskog rasta, a ne nacionalnih potreba, da u isto vrijeme nema obnovljivih energetskih projekata u vlasništvu lokalnih zajednica, što je trend koji je uzeo maha u Europi.

Čak i sad, za vrijeme poplava, neki od političara su iskoristili priliku da predlože izgradnju novih hidroelektrana i ustava na rijekama jer "imamo i previše vode", umjesto da se konačno pristupi upravljanju rijekama na održivi način i da se ostave plavna područja koja mogu prihvatiti suvišak vode.

Ponekad je teško shvatljivo zašto naše vlade, a i međunarodna zajednica ne djeluju po pitanju klimatskih promjena, dok nam voda praktički dolazi na kućni prag, dok smo svjedoci sve češćim sušama i ostalim vremenskim neprilikama te dok se polarne kape i glečeri tope. Vrijeme je da se prestane ulagati u fosilna goriva, pogotovo u eksploataciju ugljena, koji je još uvijek prevladavajući izvor proizvodnje električne energije. Moramo smanjiti potrošnju na globalnoj razini, što uključuje i smanjenje odbačene energije i hrane, te istovremeno trebamo smanjiti nejednakost korištenja ovih resura između bogatih i siromašnih.

Moguće je imati globalnu klimu koja je pogodna i sigurna za čovječanstvo, ali da bi se to postiglo globalno društvo se mora promijeniti i moramo promjenu započeti odmah.

Promjena društva i ekonomije je zapravo puno lakša nego pokušaj preživljavanje devastirajuće promjene klime, koja će donijeti sve više poplava, tornada, šumskih požara i smanjenja poljoprivredne proizvodnje. Nova tehnološka rješenja koja će omogućiti prijelaz na obnoviljive izvore energije i smanjenje emisija u transportu će sigurno pomoći, ali neće biti dostatne.

Ako želimo izgraditi održivo društvo, ne možemo nastaviti sa sadašnjim ekonomskim modelom, koji je štetan i za okoliš i za društvo, te vodi u globalnu katastrofu. Što prije učinimo te promjene, tim bolje, jer uskoro to neće biti pitanje modela razvoja ili nivoa potrošnje, nego pitanje golog opstanka.

* Jagoda Munić je predsjednica Friends of the Earth International, najveće svjetske mreže udruga za zaštitu okoliša, te voditeljica programa zaštite prirode u Zelenoj akciji. Ovaj je komentar originalno objavljen na engleskom jeziku na web stranicama mreže FoEI. Tekst je na hrvatski prevela i prilagodila autorica Jagoda Munić.

Komentari[ 0 ]