Kad iz istog tog mjesta, Javnog komunalnog preduzeća Gradska groblja Visoko, kreće kolona tabuta za Srebrenicu, grad je pun novinara, političara, javnih ličnosti i predstavnika svakojakih udruženja. Kad nekoliko dana prije 21. godišnjice zločina u Ahmićima na identifikaciju stiže Enisa Ahmić s amidžom Zikretom i njegovom ženom nema gotovo nikoga.
Nema čak ni zaduženih za ovaj slučaj, tužioca Ahmeda Mešića i vještaka Hamze Žuje, koji kasne gotovo sat i po i nervozne porodice izlažu mučnom iščekivanju u dvorištu te ustanove. Konačnu stižu, samo da obavijeste prisutne da su u vreći s kostima, koju su prije nekoliko godina dobili iz Banjaluke, pronašli samo dio kosti Šuhrete i “sad je možete pokopati, ali imamo više kostiju koje nismo provjerili pa možete i da sačekate”.
Enisa je odlučila da čeka. Uostalom, čeka već 12 godina i isto se toliko vremena bori protiv nebrige, javašluka i bezobrazluka onih koji su barem formalno odgovorni za otkrivanje istine o sudbini njene porodice.
DVIJE VREĆE
Porodica Ahmić je 16. aprila 1993. izgubila 48 članova. Kobnog jutra Enisa je uspjela da pobjegne prema Zenici, zajedno sa sestrama i majkom, no ove sreće nije bio njen otac, ubijen rafalom na pragu porodične kuće, naočigled svoje kćeri.
Ahmićke žrtve 1993. godine
Šuhreta, koja je te ’93. imala samo šest godina, poginula je, pak, u obližnjem naselju Nadioci. Od svih ubijenih Nadiočana upravo je priča o Šuhreti najtragičnija. Prvo je njeno tijelo zajedno s nekoliko komšija pokopano tamo gdje je i ubijena, da bi ga kasnije predstavnici Herceg-Bosne prebacili u Mostar, u neku vrstu sekundarne grobnice. Pošto se nakon rata sumnjalo da se radi o žrtvama srpske nacionalnosti dvije vreće s kostima – od ukupno 22 žrtve - prevezene su u Banjaluku. Tek je prije nekoliko godina otkriveno da kosti pripadaju Ahmićanima.
“Ovo nije masovna grobnica”, kaže nakon neuspjele identifikacje Enisa, “Ovo su samo dvije vreće. Zaista mi nije jasno zašto su nas uopšte zvali. Osim da uredno naplate dnevnice za dolazak u Visoko.”
Zbog ranijih iskustava Enisa nema povjerenja u proceduralna objašnjenja doktora Hamze Žuje. Upravo je on 2005. u Starom Vitezu ekshumirao Šuhretinog oca i Enisinog amidžu Nasera. Prema svjedocima koji su ih tamo pokopali 1993. godine, a koji su tijela iz Ahmića dobili od HVO-a preko UNPROFOR-a, svako je tijelo bilo u odvojenoj vreći, samo u jednom slučaju su u dvije vreće bila po dva tijela. U jednoj su se nalazili posmrtni ostaci Nasera i njegove druge žene Zehrudine, u drugoj – kosti njihovog tromjesečnog sina Seje i Zehrudininog osmogodišnjeg sina iz prvog braka, Elvisa.
„JA SAM SVOJE ZAVRŠIO”
Enisa je prilikom ekshumacije o slučaju obavjestila doktora Žuju, koji je nakon dolaska u Visoko ustvrdio da posjeduje samo jednu vreću, koja sadrži ostatke Nasera. “Tada su vršili pritisak da ja amidžu preuzmem, ali ja nisam htjela. Pričali da sam ovakva i onakva, kako ne želim da ga preuzmem. Ali nije da ne želim. On je imao ženu i imao je djecu. Živjeli su skupa pod jednim krovom. Samo četiri tabuta mogu preuzeti, nikako jedno po jedno.”
Kasnije se Enisa izborila da se slučajem pozabavi doktor Zdenko Cihlarž, koji je utvrdio postojanje dječijih kosti u drugoj, iznenada pronađenoj, vreći, te unutra još jedne male vrećice sa zemljom. Budući da je kuća u kojoj je ubijen mali Sejo zapaljena, ovo ne iznenađuje – njegovo je tijelo u potpunosti ugljenisano. U Naserovoj vreći, pak, nađene su kosti, ne Zehrudine već odavno identifikovanog i pokopanog Šabana Mahmutovića, čije se tijelo u Starom Vitezu nalazio na drugom kraju groblja.
“Ovo nije bila masovna grobnica već integralna tijela, kako je onda došlo do miješanja kostiju tijela koje je ukopano gore sa tijelom koje je ukopano dole?”, pita zapanjena Enisa prilikom identifikacije Šuhrete, šokirana nebrigom vještaka, “I zašto vi niste pronašli Elvisove kosti?”
“Zdenko isto nije ništa našao”, odgovara joj doktor Žujo.
“Jeste.”
“Šta je našao?”
“U vašem izvještaju stoji da niste našli dječije kosti.”
“Jel’ on našao?”
“Jeste.”
“Pokaži mi taj nalaz.”
Dok Enisa drhtavim rukama pokušava da pronađe Cihlaržov nalaz, Žujo užurbano odlazi komentarišući: “Neka ga tužiocu pokaže. To je njegov nalaz, ja sam svoje završio. Ja nisam ništa našao, a Zdenko šta je našao to je njegovo”!?
ULOGA STRANACA
Tužilac Ahmed Mešić se, pak, pravda da je tek došao na ovaj položaj: “Šta se prije dešavalo zaista ne znam, niti sam bio prisutan da bih vam mogao dati odgovor na to pitanje. Šta će se sutra dešavati to vam mogu reći. Dešavaće se to što je maloprije doktor objasnio. Sve kosti za koje postoji DNK biće identificirane. Ne odgovara samo doktor za validnost DNK izvještaja, odgovara čitav jedan institut. Stranci rade u tom institutu.”
Stranci treba da budu dokaz profesionalnosti cijelog procesa identifikacije, no, stranci mogu snositi i dio krivice za nastalu situaciju. Tako barem tvrdi direktor Instituta za nestale, Amor Mašović: “Mogu samo spekulisati. Moguće je da je UNPROFOR pogrešno rekao mještanima da su djeca pronađena, da ih smiri. Moguće je da su pogrešno identificirani. Bilo je i drugih slučajeva da su oznake bile pomiješane.“
Vitežani tvrde da je čitava Naserova porodica dovezena na mezarije. Izjavu pred tadašnjom tužiteljicom, Safijom Cerić, dao je Ismet Haskić, stanovnik Starog Viteza, koji je 1993. učestvovao u pokopu tijela dovezenih sa hrvatske teritorije. “Tom prilikom dovezena su četiri tijela, opremljena su tako da su po dva tijela bila u jednoj vreći. U jednoj vreći bili su muž i žena, a u drugoj dvoje djece.”
Haskić je pripremio za porodicu četiri bašluka, ali nije raspremio vreće: “S jedne strane mezara bio je ukopan, toga se dobro sjećam, Rogonjić Tahir, do njega je ukopana porodica Nasera Ahmića, prvo muž i žena, a zatim dvoje djece, a ostala mjesta ispod bašluka su bila prazna, ispod dva bašluka dakle nije bilo tijela.” Haskić je nacrtao i mapu.
“Ipak, mještani nisu otvarali vreće”, kaže Mašović, “zato bi odgovor na ovo pitanje trebao imati vještak.” Kaže da ga iznenađuje mrzovolja doktora Žuje koji bi “trebao da pomogne porodicama”.
Ahmići 1993. godine
„SITA SAM AHMIĆANA”
Krunski dokaz nonšalantnog odnosa vještaka prema porodicama žrtava je slučaj Enisinog oca. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani u Starom Vitezu zajedno sa još 52 Ahmićana, pa identifikovani u Visokom krajem 2002. godine. Nakon 22. marta 2003. godine, kada je održana dženaza, Enisa je otišla u Kantonalno tužilaštvo u Travnik da zatraži nalaz ekshumacije: “Sudija mi je rekao: ’Šta će ti nalaz, on će te zbuniti”. I onda sam ga dobila i nisam ništa razumijela.”
Tada je Enisa odlučila da posjeti dr. Sabihu Brkić-Silajdžić, koja je radila ekshumaciju. “Kad sam podigla taj njen prvi nalaz otišla sam u Visoko, jer mi nije bilo jasno šta tu piše”, prisjeća se Enisa, “Doduše, nisam se najavila. Ušla sam, predstavila se ko sam, šta sam, i rekla joj ‘Vi ste radili ekshumaciju i obdukciju mome ocu, meni taj nalaz nije jasan’. Onda ona meni kaže: ’Sita sam ja vas Ahmićana. Dosta mi vas je. Šta hoćete da dokažete? Gubi mi se odavde, zvaću obezbjeđenje.”
Zbog ove posjete doktorici Enisa je zaradila krivičnu prijavu u kojoj je optužena da uznemirava pozivima i prijeti Brkić-Silajdžić, uprkos tome što je ovaj razgovor u Visokom bio prvi koji su vodile nakon ekshumacije.
Kasnije se Enisa obratila doktoru Zdenku Cihlaržu, kojem je ispričala svoju priču i zamolila ga da provjeri da li njenu priču potvrđuje i nalaz. Ispostavilo se da je, prema doktorici Brkić-Silajdžić, Šuhret, Enisin otac, preminuo od “višestrukih preloma desne ramene kosti”. Uprkos tome što je Enisa vidjela kako ga je oborio rafal, nema prostrijelnih rana već – okrznuća. “Dakle, ispalo je, moja mama ga daskom odvalila, on pao, slomio desnu ruku i umro”, gorko komentariše Enisa.
KONTRADIKTORNI NALAZI
Suočena sa očiglednim razilaženjem njenog sjećanja i ocjene vještaka, Enisa je zatražila ponovnu ekshumaciju. “Dvije i po godine sam čekala da mi se odobri reekshumacija”, priča, “Svi su tvrdili da nisu nadležni, slali su me od kantona preko Federacije na državni nivo”. Kad je reekshumacija konačno odobrena Enisa je zatražila da je uradi doktor Cihlarž u kojeg je imala povjerenje.
“Kad sam to tražila kantonalni tužilac Senad Dautović mi kaže: ’Nemate Vi pravo da birate sudskog vještaka’. Po Krivičnom zakonu imam pravo, ali u slučaju da porodica insistira ona i snosi troškove. Ja sam spremna na to. Kaže tada Dautović: ’Pa, ne znam ja da li će on imati vremena’. Onda sam ja zvala profesora i molila ga - ako Vas Tužilaštvo nazove, nemojte, molim Vas, odbijati taj slučaj i on je pristao.”
Enisa pokazuje slike reekshumacije: “To nas je šokiralo. Otkud ova deka?! Kako je on slomljen?! U Visokom je bio kompletan. Izgledao je kao da samo spava, isto da je juče umro.” Nabraja sve kontradiktornosti nalaza vještaka: “Brkić-Silajdžić je rekla da su bile samo slomljene kosti, ali istovremeno da je ustanovila uzrok smrti metodom palpacije znači ručnim pregledom mišića.”
Doktorica je utvrdila da je izvršila obdukciju, kojoj je navodno prisustvovala porodica, dok kasniji nalaz doktora Cihlarža govori da “na lobanji, kao ni na rebrima nema tragova eventualno prethodno izvršene obdukcije”. U dokumentaciji Brkić-Silajdžić našla se isključivo slika desne ruke Šuhreta, koja treba da potvrdi tezu o smrti prouzrokovanoj lomom. “Ipak, na jakni se vidi gdje je prošao metak. Dovoljno je bilo ovo pogledati, ništa više”, Enisa nam pokazuje sliku.
Lomovi su navedeni kao uzrok smrti većine od 53 Ahmićana ekshumiranih 2002. godine. Reekashumacija osim u slučaju Enisinog oca izvršena je i na molbu porodica Muzafera Pušćula i Munevere Begović. U svim slučajevima utvrđene su iste nepravilnosti i održano je usaglašavanje nalaza. I ništa više – za greške niko nije odgovarao.
MASOVNA TUČA
Ako bi sudili po nalazima dr. Sabihe Brkić-Silajdžić u Ahmićima se rano ujutru 16. aprila 1993. dogodila masovna tuča među Bošnjacima, nakon koje je većina od njih umrla od posledica lomova. “Da se sad na primjer izvrši revizija šehidskih penzija, nama bi našu oduzeli”, objašnjava stvar malo praktičnije Enisa, “jer nije šehid neko ko se potukao na smrt u kafani”.
Dalje naglašava: “Za njih je ovaj predmet završen. Za mene nije. Od 53 tijela koje je ona ekshumirala za tri tijela su urađene reekshumacije i potvrđeno je da obdukcije nisu urađene kako treba i da se uzrok i način smrti ne podudaraju. Ja tražim da se i tih preostalih 50 tijela preispita.”
Da bi došlo do reekshumacije i preostalih tijela potrebna je, ipak, saglasnost porodica. “Većina tih ljudi je u godinama”, kaže Enisa i dodaje: “Druga stvar - nepismena je. Ja sam u tome 12 godina, ko će to da izdrži? Finansijski me ovo toliko koštalo. Vjeruj mi da sam bila u situaciji da idem za Sarajevo na rezervi i da Boga molim da nađem parking koji se ne plaća, jer ga nemam čime platiti. Svaki dan do reekshumacije sam bila u Travniku i u Sarajevu. Konstantno od vrata do vrata.”
Žrtave ahmićkog pokolja u centar pažnje dospjevaju samo prilikom obilježavanja godišnjice ovog zločina. Zanjimljivo je da se tada javnost najviše zgražava sudbinom “zvjerski ubijene tromjesečne bebe”, dok se istovremeno niko ne pita šta se dogodilo sa Sejinim ostacima.
Enisa komentira: “Ovo ne mogu da shvatim. Treba kad dođu da se svi u kolonu poredamo i da ih ispljujemo. Zašto si došao ovdje? Konstantno su revizijie, a ne tragate za nestalima, ne rješavate ništa s tim tijelima, samo ih gomilate, pravite drugima profit i očekujete da vas srdačno primimo. Ja ne mogu da budem toliko licemjerna. Barem dok ne nađem moju kost”.
