Ponekad odluka ustati ili ostati sjediti može promijeniti povijest. Dalekog 1. prosinca 1955. jedna je mlada krojačica, umorna od posla s kojeg se vraćala, odbila ustati sa svoje sjedalice u autobusu nakon što je vozač naredio crncima da svoja mjesta ustupe bijelcima. Rosa Parks danas bi imala stotinu godina, a njezina je gesta pokrenula borbu za prava crnaca koji su bojkotirali spomenutu kompaniju i svoje sunarodnjake na posao prevozili taksijima po cijeni autobusne karte. Odaziv je bio gotovo stopostotan, a viši sud je u prosincu 1956. odlučio da je segregacija u busevima bila protuustavna. Da se Rosa Parks uplašila posljedica svog javnog čina, policije i zatvora, građani Sjedinjenih Američkih Država sasvim sigurno ne bi 53 godine kasnije izabrali prvi put u povijesti tamnoputog predsjednika. A Barak Obama ne bi sjedio u Bijeloj kući jer bi se neprestano morao ustajati čim se autobus napuni.
Ovoga 1. prosinca većina Hrvata je ostala sjediti u svojim toplim foteljama propustivši priliku da poput Rose Parks promijene povijest javnim suprotstavljanjem svakoj diskriminaciji i segregaciji. Naši busevi koji su vozili do birališta ostali su poluprazni, umjesto da krenemo put Amerike mi smo ubacili u rikverc i teško da ćemo na taj datum moći biti ponosni poput Amerikanaca.
Dug je i zavojit put svakog civiliziranog društva da manjina postane ravnopravna, barem približno, većini. Pitanje naše uljudbe nitko nam neće izvana riješiti, niti je to moguće, sve dok svatko od nas u svakom trenutku ne raščisti sam sa sobom treba li ustati ili ostati sjediti. Hrvatska je ovim referendumom, jednom od najvećih zapamćenih parodija demokracije, zbunjenom svijetu pokazala da još uvijek nije zrelo društvo na koje može računati. Koliko god se mi kleli u naše europejstvo, koliko god upirali prstom u neke druge kao nedostojne EU statusa prije nas, u ovih par mjeseci članstva jedino smo pokazali izrazitu konfrontaciju sa svim temeljnim vrijednostima Europe.
Kada smo trebali ostati sjediti ustajali smo i busali se u prsa, a jučer kada je trebalo dignuti dupe i izaći na referendum, ostali smo prikovani praveći se kao da nas se to ne tiče. A da tome nije tako, odnosno što je pravi cilj i projekta onih koji se kriju iza inicijative “U ime obitelji”, pokazalo je uskraćivanje akreditacija pojedinim redakcijama, među njima i našoj, za praćenje referendumske večeri. Solidarnost svih medijskih kuća dokaz je da barem netko u ovoj zemlji zna prepoznati cenzuru, baš kao što i odbijanje naknadnog lažnog milosrđa kada su shvatili da novinare neće uspjeti raspolutiti kao biračko tijelo.
Ako se nešto dobroga iz pretežito referendumski nakaradnoga rodilo, onda je to upravo činjenica da su pretežito mediji i društvene mreže a ne nemušta politika animirali javnost da se izjasni hoće li ustati ili ostati sjediti. Možda je sve zajedno bilo pomalo zakašnjelo, možda smo još uvijek daleko od izravne demokracije, ali “outanje” oko referenduma kao i iz njega proizašlo samoorganiziranje građana mogli bi postati nezaobilazni dio buduće političke komunikacije u nas.
Ni sami nismo slutili koliko će polemika, komentara i reakcija izazvati dvije naše naslovnice na kojima se Uredništvo javno odlučilo da je PROTIV i gdje će sve one doprijeti.
“Na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja, već šutnju naših prijatelja”, rekao je čovjek koji se nadovezao na Rosu Parks, Martin Luther King Jr. Zato mogu još jednom samo reći da smo ponosno ustali PROTIV da bi neki imali pravo sjediti.
