Poslednjih nekoliko nedelja Hrvatska je u fokusu dešavanja u regiji. Jedan za drugim nižu se što nacionalistički, što politički skandali i stiče se dojam da je nizbrdica sve strmija, a da su kočnice otkazale.

Razbijanje ćiriličnih tabli koje su kulminirale blokiranjem državnog vrha da učestvuje u komemoraciji u Vukovaru; homofobni i potpuno nepametni referendum kojim se jednoj manjini uskraćuju ljudska prava, pokušaj skupljanja potpisa za još jedan referendum na kojem bi se tražilo da manjine mogu imati sva prava samo ako su većina (treba li pominjati ingenioznost ovog poteza?), te poslednji šlag na tortu – Šimunićev “Za dom!” nakon plasmana Hrvatske na SP u nogometu / fudbalu u Brazilu.

U cijelom tom haosu, promiču vijesti da je Hrvatska dostigla opet rekordnu nezaposlenost, da je ministar Linić najavio novo zaduženje i da se sprema rasprodaja javnih preduzeća. Javni prostor okupirala je buka, umjesto stvarnih problema.

Šta će se desiti ako Hrvatska izglasa “za” 1. prosinca / decembra te zašto je Milanović najpametniji kad šuti, za KontraPRESS govori novinar Boris Rašeta.  

KONTRA: Vidjeli smo šta se desilo u Vukovaru, na obljetnicu pada grada. Dio javnosti to doživljava kao tihi državni udar, dok su drugi ogorčeni što je izostala počast žrtvama i što se Vlada povukla. Vi smatrate da je Hrvatska dobila svoje „događanje naroda“. Zašto?

Rašeta: Ovdje u prvom planu, govorimo li o političarima, nije bilo komemoriranje tragedije, već odmjeravanje snaga. Rečeno rječnikom aktualne vlade, radi se o monetizaciji žrtve. To je kod nas stalna pojava: od Jasenovca, preko Bleiburga do Vukovara neki političari žele naplatiti svaku kost. Sve to u nekoj mjeri podsjeća na zadnje godine prije raspada Jugoslavije. Već mjesecima u Hrvatskoj se vodi nekoliko kulturnih ratova, od kojih su neki posve atipični za ovo podneblje. U zemlju je, recimo, uvezena za naše standarde neobična katolička restauracija u formi pokreta „U ime obitelji“, koja više nalikuje na fundamentalističke pokrete s juga SAD nego na neki „kupujmo hrvatsko“ proizvod. Oni se zalažu za to da se jedna definicija braka, koja tu instituciju ograničava na muškarca i ženu, iz Obiteljskog zakona prebaci u Ustav kako je više nikad nitko ne bi mogao izmijeniti. Ta operacija prebacivanja iz šupljeg u isprazno (jer brak unatoč Zakonu propada, a Ustava se nitko ne drži) stajat će nas šest milijuna eura. Tu je lavinu pokrenula u Hrvatskoj donedavna posve nepoznata Amerikanka Judith Riesman.

Peticiju za referendum potpisalo je u kratkom vremenu 700.000 ljudi. Na drugom kolosijeku valja se pokret protiv ćirilice i manjinskih prava uopće. On nije tako netipičan za lokalni kolorit, ali ima puno manje šansi za uspjeh, jer bi hrvatskim političkim elitama prouzročio previše nerješivih problema, sa Bruxellesom, Rimom, Beogradom, Budimpeštom. No, opoziciji dobro dođe da se i to nezadovoljstvo valja po ulicama i „stožerima“ jer Milanovićevu vladu treba prikazati kao odnarođenu i srboljubačku i tako je postupno delegitimirati da padne sama od sebe, iako je ključni problem te vlade što je dibidus nesposobna. Ona zaslužuje otići, ali ne iz razloga koje navodi desnica. Da su dvije godine radili posao koji su trebali, da su reformirali državu i dali nadu u budućnost, ne bi se nacija ovako plebiscitarno okrenula prošlosti. Hrvatska je dobila i svog Miroslava Šolevića, koji je po cijeloj Jugoslaviji izvozio „mitinge istine“ a sad negdje trune, poražen i zaboravljen. Ovi pokreti još uvijek nisu tigar, kao onaj predratni srpski, pitanje je jesu li navođeni ili su samostojeći, ali jesu jedno zubato mladunče koje bi u dogledno vrijeme moglo postati opasno. Posljedice se još mnogu kontrolirati, ali pitanje je dokle će takve i ostati.

KONTRA: Uz događanje naroda, naveli ste da Hrvatskoj još samo fali vođa. Vidite li nekoga na tom mjestu?

Rašeta: Ne. Tomislav Karamarko se, čini se, pribojava mogućnosti da stvari izmaknu kontroli, ali još više prijevremenih izbora. Ne treba zaboraviti da je on godinama bio lojalan državni činovnik. S druge strane, otvoreno je pitanje kakvi su trenutno stranački kapaciteti za preuzimanje vlasti. Svatko, naravno, može vladati, ali pitanje je može li to činiti na dobar i legitiman način. Hrvatski kadrovski inkubator desetljećima nije bio ovako prazan. Od Tita i Bakarića, preko Ante Markovića koji je za sve današnje političare bio Lee Iacocca, pa čak i do Tuđmanova HDZ-a, kandidati za vlast u Hrvatskoj bili su kakvi-takvi stručnjaci i intelektualci, dok danas na ta mjesta pretendiraju samo ideolozi, i to ideolozi ograničenog dometa.

Na desnici se pak događa nešto čudno. To je klerikalizacija. Stjepan Radić bio je antiklerik i lansirao je dosjetku „popov-lopovi“. Slično i Maček, o Titu da ne govorim. Tuđman se nije znao ni prekrstiti kad je preuzeo vlast, pa ugledni teolog don Živko Kustić i danas tvrdi da nije bila riječ o katoličkom preobraćenju nego o njegovoj političkoj travestiji. No, Karamarkov HDZ je do te mjere oslonjen na Crkvu da katkad nalikuje na satelit Kaptola. Nisam siguran da je to jako perspektivna koalicija. Crkva se u Hrvatskoj, kao i desnica, po mom mišljenju precjenjuje. Stjepan Mesić bio je s njima u žestokom ratu, pa je ipak odradio dva mandata. To „upisivanje“ snage u njih više govori o lijevoj percepciji društva nego o njegovoj realnoj političkoj konfiguraciji. U velikoj mjeri, politička moć svodi se na volju, kaže John Stuart Mill, no ova je vlada bezvoljna, bezvoljna je utoliko što je bezidejna, pa je onda logično i da je nemoćna. A ta nemoć onda otvara prostor njihovim konkurentima.

KONTRA: Kad smo kod bezvoljnosti vlasti, da li je mogla spriječiti događaj u Vukovaru?

Rašeta: Da, mogli su prirediti nekoliko alternativnih scenarija, ali nisu. Otišli su tamo kao guske u maglu. I to dovoljno govori o njihovom kapacitetu.

KONTRA: Kakva je uloga predsjednika Josipovića u tim događajima?

Rašeta: Predsjednik je prvi priznao legitimitet „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“, što mu je Premijer zamjerio, a kad je Stožer opalio i po Predsjedniku, počeo se ljuto kajati no, da citiram jednog našeg intelektualca „to je tijesto i ispod njegove oklagije izašlo…“ Hrvatskom već godinama gospodare stožeri. Stožer je štab, to je vojno tijelo. Već iz imena „stožer“, koje je bilo popularno 1991. i 1992. vidi se namjera osnivača da prijete silom, a ono što se ne vidi jest da ti stožeri, kako je dobro primijetila Mirjana Kasapović, i 18 godina nakon rata perpetuiraju logiku izvanrednog stanja u kojemu se jedna skupina samozvanaca izdiže iznad zakona, institucija i sustava. A ako država ne može uspostaviti vladavinu zakona i institucija, onda nema nikakve šanse postati ekonomski perspektivna. U ekonomski besperspektivnoj zemlji pak teško će uspjeti bilo kakve ideje osim desnog populizma.

KONTRA: Da li je vlast mogla spriječiti referendum „U ime obitelji“?

Rašeta: Mislim da nije. Ni idejno manje zahtjevne stvari nisu riješili pravovremeno, pa zašto bi ovu? Konačno, njihova definicija braka, u Obiteljskom zakonu, ista je kao ona koju udruge U ime obitelji gura u Ustav, pa je to za njih očito bila idejna slijepa točka…

Udruga “U ime obitelji” napravila je silovit idejni blickrig, izvela je ofenzivu s posve neočekivanog pravca, velikim snagama, i kako tu u takvim ratovima biva, razvalila sve linije obrane. A one su bile tanke. Kad su skupili 700 tisuća potpisa za sve je bilo kasno. Tim prije što je Ustavni sud tijelo koje je davno popunio HDZ, pa se s tom, jedinom branom referendumu, nije moglo računati. Desnica je u Hrvatskoj dugo bila intelektualno insuficijentna, ali su sada prešli u ofenzivu, igraju na protivničkoj strani terena i zabijaju golove. Zašto? Zato što je u ključnoj stranci ljevice, SDP-u, Ivica Račan započeo odstranjivanje kritičke inteligencije – Šibera, Šuvara, itd – a Milanović je taj proces završio. On danas u svojoj orbiti, od intelektualaca, ima samo Slavka Goldsteina ali nisam primijetio da je usvojio i jednu jedinu jotu koju mu je taj mudri čovjek savjetovao. Kao Tuđman u metafori Borisa Budena, on je sam sebi intelektualac, i sam sebi savjetnik. Sad vidimo kakvom se riziku izlaže stranka ili pokret koji sve svoje kapacitete svede na kapacitet prvog čovjeka.

Da Vladu zamijeni automatski pilot, niko ne bi primijetio razliku: Zoran Milanović

KONTRA: Milanović je rekao da referendum nema ništa sa Vladom. Poslanici SDP, zajedno sa HDZ su odbili da traže ocjenu ustavnosti od USH. Kako ovo tumačite?

Rašeta: Tako da su se SDP i HDZ iza kulisa dogovorili oko nečega krupnijeg, pretpostavljam oko Josipa Perkovića i seta ustavnih promjena s tim u vezi. Pa Karamarko je doista oporba kakvu bi svatko mogao poželjeti. Ni HDZ-u ni SDP-u nije, inače, u interesu da se tog čovjeka izruči Njemačkoj, iako HDZ glumi da su oni za izručenje.

KONTRA: Povodom referenduma neki mediji su odlučno zauzeli stav „protiv“. I Vlada je pozvala građane da izađu i glasaju „protiv“. Da li im se ovaj referendum vratio kao bumerang, nakon što su odbili da promijene pravila raspisivanja i održavanja referenduma kada su došli na vlast?

Rašeta: Oni tada, realno, nisu mogli vidjeti da referendum može biti tako ubojito oružje. Vlast je u ovom slučaju posve nemoćna.

KONTRA: Kako komentarišete činjenicu da mediji i vlast govore građanima kako da glasaju?

Rašeta: Ja na njihovom mjestu ne bi govorio građanima kako da glasaju, prvo zato jer mislim da je referendum izraz neposredne demokracije – o kojoj nemam visoko mišljenje – a drugo zato što će oni, ovako nesposobni i nepopularni kakvi jesu, bilo kakvom agitacijom samo razjariti ljude. Milanović je najpopularniji dok šuti. Vrhunac njegove populanrosti zabilježen je dok je, prije izbora, glumio Bustera Keatona. Tad su u njegovo lice svi upisivali svoje želje i on je na valu te „tabula rasa“ projekcije, silno narastao. Čim je progovorio, njegov se ugled počeo krnjiti. Na predsjedničkim izborima morao je zašutjeti kako ne bi omeo pobjedu Ive Josipovića. Ono okretanje leđa u Vukovaru nije, po mom sudu, bila samo HDZ-ova spaćka, već i izraz prezira ljudi prema Vladi koja u dvije godine za njih nije ništa napravila, a čiji se vodeći ljudi nemilice razbacuju državnim novcima kupujući skupe automobile, terence, helikoptere i slične stvari.

KONTRA: Ako većina bude glasala “za” kakve promjene očekujete?

Rašeta: Realno, ne velike. LGBT populacija će, kako se čini, biti osujećena u traženju nekih prava jer će dio zahtjeva, kako kažu stručnjaci, biti protuustavan. Simbolički, promjene bi mogle biti značajne. Reputacija zemlje bit će dodatno okrnjena. Referendum kojim su Švicarci tražili zabranu izgradnje minareta danas nije ništa manje upečatljiva veduta te zemlje od Wilchelma Tella.

KONTRA: Mnogo stvari se u vrlo kratkom vremenskom razdoblju nakupilo. Nakon Vukovara, desio se i incident sa igračem hrvatske reprezentacije zbog pozdrava “Za dom spremni”.  Da li vas je ispad Šimunića i odgovor navijača iznenadio?

Rašeta: Pa teško nas mogu iznenaditi navijači kad stalno tako navijaju, ali Šimunić je doista bio iznenađenje jer se ni jedan reprezentativac na stadionu dosad nije usudio napraviti takvo što.

KONTRA: Ima li izlaza iz te fašističke mitomanije?

Rašeta: Mislim da fašizam i antifašizam, ili njihove današnje varijante, nisu neke od društva izolirane, samostojeće vrijednosti. Ekonomska obnova Hrvatske najbolja je preventiva. Ako ljudima date vjeru u budućnost, manje će gledati u prošlost. Nisu problem tribine, navijači nigdje ne pjevaju Internacionalu, problem će biti ako se van tribina nastave loše tendencije, ako stožeri počnu osnivati stranačke milicije, kao u Mađarskoj; ako rat oko dvopismenosti – koji je zasad rat vlade i opozicije, a ne Hrvata i Srba, iscuri iz kolosijeka. Vlada je gospodar ovih opcija. Probude li se i počnu nešto raditi, stvar nije izgubljena, ali oni mi se čine posve dezorijentirani.

KONTRA: Za razliku od ranijih godina, na Šimunićev ispad burno su reagovali svi mediji. Čak su i članovi FARE rekli da FIFA ima dovoljno informacija upravo zahvaljujući medijima, dok je Šuker izjavio da je iznenađen medijskom „hajkom“. Šta se promijenilo u medijima pa su tako reagovali?

Rašeta: Hrvatska je, barem njen pametniji dio, shvatila da je pogled u retrovizor štetan, da su sve ove teme izravno suprotne interesu građana, i da ćemo sa „Za dom spremni“ biti žigosani kao, ne tako davno, Slovačka, kojoj danas, nakon izlaska iz mečiarovske faze, gledamo u leđa, iako je Hrvatska donedavna za njih bila Silicijska dolina.

KONTRA: Kultni list “Arkzin” se vratio sa motom „Vratile se devedesete“. Koliko je tačna ova rečenica kada govorimo o situaciji u Hrvatskoj?

Rašeta: Devedesete se nisu vratile, kao što se ništa u povijesti ne vraća. Dobar dio pojava o kojima govorimo su posve nove. Što se tiče Arkzina, uredništvo je objavilo dva moja teksta, od kojih jedan uopće nije izašao u Arkzinu, a da me ni riječju nisu obavijestili o tome ili pitali za dozvolu. Ne vidim kako se do boljeg društva može doći krađom intelektualnog vlasništva.

KONTRA: Da li aktuelno stanje pokazuje da smo imali strogo kontrolisani haos pod HDZ-om koji je sad isplivao na površinu i da se suštinski ništa nije mijenjalo?

Rašeta: Ne bismo trebali dozvoliti da nas ubiju prejake riječi. Maria Todorova je jednom zgodno rekla – ako je Milošević Hitler, je li onda Hitler Milošević? Koristeći riječi koje su jače od pojava koje opisuju, intenziviranjem tih pojava ponestat će nam riječi da ih opišemo. Postoje tendencije prafašizmu, kako bi to nazvao Eco, ali još uvijek nemamo Jobbikovu gardu, obračune s manjinama isl. No, razbijanje ploča s višepismenim nazivima instiutucija, zvuči prilično zabrinjavajuće.

KONTRA: Vlada Zorana Milanovića na vlasti je dvije godine i ulazi u treću. Da li je uspjela da sprovede neke reforme?

Rašeta: Ova vlada ne krade, barem to nisu činili dosad, i to je epohalna novost. Iskušenje će biti privatizacija Croatia osiguranja, HPB-a i autocesta. Neke reforme su započeli – no to je slučaj samo u dva resora, financijama i prometu. Ostatak kabineta, na čelu s premijerom, nema ni hrabrosti ni znanja da krene u promjene. To na ovim prostorima nije novost. Od privredne reforme 1965, preko programa Milke PLaninc, pa Ante Markovića, do danas, nitko nije uspio razvlastiti „novu klasu“ o kojoj je govorio još Đilas… Mi u Hrvatskoj, kao i drugdje, imamo na djelu politički, a ne tržišni kapitalizam. To je sustav koji vodi u propast, a Milanović, čini mi se, veći dio mandata nije bio svjestan o čemu se tu radi, a danas, ako i jest svjestan, više nema petlje ući u rat s Molohom. Država, politička klasa i njeni klijenti ovdje jedu sve, a industrija na kojoj egzistiraju, sve je slabija. Nije teško uočiti da sve ide prema točki sloma.

KONTRA: Hrvatska je dostigla rekordnu nezaposlenost, već ste pomenuli rasprodaju javnih preduzeća, a nekako se stiče utisak da se „prostoj raji“ bacaju koske u vidu homofobnih referenduma i ćirilice. Da li postoji šansa da se ovo vlasti vrati na sledećim izborima?

Rašeta: Glupa pitanja toliko su preokupirala Hrvatsku da žderu svu racionalnu energiju ove nacije. Ja to ne mogu razumjeti. Ni mediji, ni inteligencija, nisu se u stanju oduprijeti toj pošasti. Milanović je, čini mi se, iduće izbore već izgubio, a Karamarko ih svakako još nije dobio. Možda još iskrsne neka nova opcija, ali zasad na vidiku nema nikoga tko bi mogao dovesti ovu inače silno perspektivnu zemlju, u kakav takav red.

KONTRA: Koliko zapravo je upravo ovakvo ponašanje vlasti odgovorno za bujanje nacionalističkih i fašističkih inicijativa i za jačanje desnice?

Rašeta: To je presudno. Ne bih rekao da su korumpirani, ne vidim tih elemenata, ali riječ je o ljudima koji su mislili da će se sve promijeniti kad oni preuzmu vladu. Da ih sada naslijedi automatski pilot, nitko ne bi primijetio razliku. Hrvatska mora invazivno operirati svoje nametnike, političke klijente, birokraciju, rentijere, mora skinuti masnoće i nabiti mišićno tkivo, pa će i obračun s „ljutom reakcijom“ biti puno lakši.