„Poljska nije država bez grešaka, ali nema bezgrešnih država“, kaže Adam Mihnik, poljski intelektualac, disident, a danas glavni urednik uticajnih novina „Gazeta Viborča“. Mihnik ne krije da je zadovoljan putem koji je njegova domovina prešla u poslednjih 25 godina i iz komunističkog satelite Sovjetskog saveza prerasla u prvaka Evropske unije. Ipak, tokom razgovora koji vodimo u impozantnom sjedištu „Viborče“ u Varšavi više puta savjetuje oprez. Diktatura je srušena, ali je bauk nacionalizma ponovo zaživio u Evropi i predstavlja realnu opasnost za demokratiju.

Mihnik je jedan od najdoslednijih boraca u ovom dijelu svijeta za ovaj oblik vlasti. Svoj životni put počeo je još famozne 1968. Dugih 20 godina se borio protiv komunističkog režima, da bi 1989. zajedno sa političkim liderima demokratske opozicije krunisao svoju djelatnost pregovorima Okruglog stola. Brzo je proglašen za enfant terriblea režimskih promjena. Razočaran „Solidarnošću“ nije se ustručavao da je kritikuje, a znao je i da otvoreno stane na strani reformisanih komunista. Mihnik nikad nije krio svoje političke simpatije, ali za razliku od ostalih učesnika Okruglog stola nije direktno ušao u politiku.

U vrtlogu raskida prijateljstava i sticanja novih saveznika najtrajnijom se pokazala njegova suradnja s češkim liderom Vaclavom Havelom te prvim poljskim demokratskim premjerom Tadeuszom Mazowieckim, ličnostima poznatim Balkancima i što je za Mihnika apsurdno, za njih kontroverznima. Nakon smrti Havela likovali su srpski nacionalisti prigovarajući mu podršku bombardovanju SRJ 1999. godine, a prije mjesec dana Mazowieckog su oplakivali uglavnom Bošnjaci uvjereni da je uvijek bio na njihovoj strani. Ako tome dodamo (navodnu) tradicionalnu bliskost Poljaka i Hrvata-katolika, teško je odoljeti pomalo provokativnom pitanju:

* A na čijoj ste vi strani?

Mihnik: Nije mi jasna ova vrsta kvalifikacija. Bio sam blizak i s Vaclavom Havelom i s Tadeuszem Mazowieckim i nisu oni bili ni prosrpski ni antisrpski raspoloženi. Bili su antinacionalisti i nisu voljeli nijedan nacionalizam. Bili su protiv netolerancije. Bili su protiv diktatura. Dakle, kad je Slobodan Milošević imao svoju velikosrpsku viziju oni su bili protiv Miloševića, bili su prijatelji srpskih demokrata. Ja bih i sebe na taj način definisao. Uvijek sam bio prijatelj srpskih demokrata, u Beogradu sam imao i imam dan-danas puno prijatelja tako da ni na kakav način nisam bio antisrpski, iako sam bio protiv Miloševića i to nikad nisam krio.

* Taj antimiloševićizam je u skladu za Vašim izrazito antinacionalističkim stavovima. Vi i „Gazeta Viborča“ ušli ste po tom pitanju i u poprilično oštar konflikt s djelom političke scene u Poljskoj.

Mihnik: Konflikt jeste oštar i vezan je za spor oko toga kakva treba biti Poljska. Postoji jedan projekt koji se od 30-ih godina zove „katolička država poljske nacije“. Mi smo u opoziciji spram njega, ali to ne znači da smo protiv crkve ili protiv nacije. Međutim, smatramo da crkva treba biti odvojena od države. Želimo da odnos među crkovm i državom bude prijateljski, ali istovremeno i da kanoni religije ne mogu dominirati u Ustavu. Model države kojeg se bojimo je model putinovsko-mađarski, a ranije bismo rekli i srpski (miloševićevski, prim. aut.) ili tuđmanovski, iako su barjaci prvog bili crveni, dok je na drugima bila hrvatska šahovnica. No, to nije bitno. Bitna je forma države, da li imamo demokratsku državu, državu svih građana, ili državu koja selektira građane prvog i drugog reda. Ja sam bio izrazito protiv filozofije ekskluzivne države, jako sam se toga plašio i znao sam da su za državu koja izlazi iz komunističke diktature to glavne opsanosti – nacionalizam i politizirana i nacionalizirana religija.

* Da li danas ova putinovsko-mađarska opasnost za Poljsku još uvijek postoji?

Mihnik: Moj pokojni prijatelj Bronislav Geremek (nekadašnji poljski ministar inostranih poslova, prim. aut.) imao je uzrečicu da idemo pravim putem, ali po rubu. Dovoljan je jedan nepažljiv korak i past ćemo u provaliju. I ima nešto u tome.

* Neki su zaista pali u provaliju. Istog dana kad su 1990. godine u Poljskoj održani prvi predsjednički izbori koji su na vlast doveli Lecha Walensu, u Srbiji je pobijedio Milošević. Poljska je od tada prošla poprilično bezbolnu tranziciju, dok je Balkan krenuo prema nacionalizmu. Odakle ovako različiti putevi?

Mihnik: Ja smatram da je opasanost zaokreta prema nacionalizmu bila svuda, ne samo na Balkanu. Čini mi se da u njegovom slučaju glavnu krivicu snosi strana velikospskog nacionalizma, ali naravno dijeli je s nacionalističkim tendencijama u Hrvatskoj. Ova je opasnost bila prisutna u svim državama istočne Evrope i mislim da još uvijek postoji. Vidimo šta se događa u Mađarskoj, vidimo sve autoritarne tendencije u Rusiji, u Ukrajini.

* U Poljskoj?

Mihnik: U Poljskoj također. Mada moram reći da su iz više razloga Poljaci imali puno sreće. U Poljskoj smo dvije godine imali na vlasti autoritarno-populističku formaciju (vlada desničarske stranke „Pravo i Pravda“, populističke „Samoodbrane“ i klerikalne „Lige poljskih porodica“, od 2005. do 2007., prim. aut.) i, na sreću, zbog svoje arogancije su izgubili izbore. Oni su još uvijek jaki. Naravno, ja se nadam da taj etnički nacionalizam podržan od strane religijske retorike neće dominirati Poljskom, ali smatram da moramo biti oprezni i da moram pažljivo posmatrati zbivanja, jer ovo što se dogodilo u Mađarskoj bi trebala biti opomena demokratama u cijeloj regiji.

Štaviše, i u zapadnoj Evropi oživjele su nacionalističke, populističke, autoritarne tendencije. U Francuskoj je na prvom mjestu u istraživanjima Nacionalni front Marine le Pen, u Italiji je još uvijek jaka koalicija oko Berlusconija, u Engleskoj konzervativni premijer igra s jezikom antiimigrantske retorike što je apsolutno poricanje konzervativne tradicije. Drugim riječima, ovo je vrlo opasno vrijeme po demokrate. S druge strane, pak, ima i pozitivnih signala kao što je ulazak Hrvatske u Evropsku uniju što povećava mogućnost demokratskih rješenja, zato što posebno za naše države, za mlade demokratije, članstvo u Uniji je neka vrsta demokratskog sidra. Ovo znači da će teže biti populističko-autoritarnom tendencijom ove demokratije prevrnuti.

* No, ovaj razgovor vodimo u trenutku kad Unijom predsjedava bankrotirana Grčka. Da li takva Unija u kojoj je moguć „grčki scenario“ još uvijek privlači?

Mihnik: Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti drugačije nego da jedne privlači, a druge odbija. Protivnici Evropske unije su bili i u Poljskoj, i u Češkoj, i u Hrvatskoj, svuda. Zato ja na ovo pitanje mogu odgovoriti samo ovako – ona društva u kojima će protivnici Unije biti u većini, u EU neće ući i tada ćemo vidjeti da li su zaista druga rješenja bolja. Imamo primjer Švajcarske, ali da Bosna i Hercegovina postane nova Švajcarska morao bi se dogoditi veliki historiozofski zaokret.

* Pitanje je i da li Evropska unija uošte želi biti privlačna za Balkan. Da li imate osjećaj da je Evropa Balkan gurnula pod tepih, jer je u jednom trenutku situacija postala za nju prekomplicirana?

Mihnik: Ona je uvijek bila komplicirana, a pod tepih su se gurnule same države. Niko nije natjerao Srbe da diktiraju svoju nacionalističku retoriku svim državama jugoslovenske federacije i da dovedu do situacije ili-ili: ili Jugoslavija ili demokratija.

Ja sam filozofski i kulturno jugonostalgičar, ali ovo je stvarnost i tu se ništa ne može. Mislim da je Milošević u jednom trenutku prestao vjerovati u Jugoslaviju. Prirodan odgovor je bio velikohrvatski jezik i tako su se sa sobom sukobile istorijske sjenke četnika i ustaša. Ali nije moralo biti tako. Ja ne vjerujem u istorijsku nuždu. Jugoslavija se nije morala raspasti i potonuti u ovaj užasan rat.

* A da li vjerujete u teorije zavjere i velike geopolitičke manevre?

Mihnik: Ne, u zavjere ne vjerujem. Ja smatram da su se pod tepih gurnule same balkanske nacije, da je Jugoslavija imala veće šanse od Poljske da se nađe u Evropskoj uniji i da je ove šanse prokockala sopstvenom željom. U jednom trenutku je izgledalo da će svoje šanse prokockati Slovačka. No, tada su se Slovaci opametili, dali Mečjaru (Vladimir Mečjar, nacionalistički premjer Slovačke, od 1994. do 1998., prim. aut.) crveni karton i nenacionalistička koaliciona vlada je uvela Slovačku u Uniju i u NATO. Ali sve je ovo bilo otvoreno.

Dakle, na slažem se da je Evropa gurnula Balkan pod tepih. Jer se u ovoj tezi krije druga teza – da je neko drugi kriv što je kod nas pakao. A nije tako. Niko izvana nije napao Jugoslaviju, ona je napala samu sebe. I ne možemo reći da su zbog toga što su Austrijanci i Nijemci vrlo brzo priznali Sloveniju, pa Hrvatsku, oni krivi. Da su jugoslovenski narodi željeli živjeti zajedno i da njihovi lideri imaju dogovorenu dobru ideju oni bi živjeli zajedno i ništa ne bi promijenile diplomatske demonstracije Austrije i Njemačke. Naravno, to može ubrzati neke procese, može ih stimulirati, ali osnovna odgovornost za rat u Jugoslaviji i za raspad Jugoslavije je na Jugoslaviji.

* Odakle u današnjoj Evropi renesansa nacionalizma?

Mihnik: To je vrlo dobro pitanje, koje sebi danas postavljaju svi u Evropi. Nema jednog odgovora. Prije svega, u Evropi su se istovremeno odvijala dva procesa – integracije i dezintegracije. Integracioni procesi su ubrzali dezintegracione tendencije u Kataloniji, na Korzici, u Škotskoj ili u sjevjernoj Italiji.

S druge strane, nacionalizam je odgovor na situaciju povećane nesigurnosti. Društva traže tada nešto sigurno. Nacionalni identitet je nešto sigurno. I to je istovremeno način da se da lažan odgovor na pravo pitanje. Dakle, pitanje o nesigurnost je pravo, odgovor da je kriv komšija, stranac, imigrant, centar, Madrid, Pariz, Prag ili London je lažan odgovor. Postoji ta ideja, prema meni nerealistična, Evropa-regija umjesto Evropa-nacija, ali „projekt Evropa“ nije zatvoren i još dugo neće biti zatvoren. Ovo će biti entitet sui generis koji će se konstituisati metodom pokušaja i pogrešaka, kriza i prevladavanja ovih kriza.

* A crni scenario, odnosno da li se Evropska unija može raspasti? I kako bi to izgledalo?

Mihnik: Izgledalo bi loše. Raspad EU predviđaju mnogi u Poljskoj, na šta ja odgovaram da mi naravno nemamo dovoljno snage da održavamo Uniju kad je niko drugi ne želi, ali barem nemojmo ovaj raspad ubrzavati. Naš je interes jednostavno trajanje Unije. Poljska ima isključivo korist od članstva u Evropskoj uniji i nijednog problema.

* Odakle onda evroskepticizam u Poljskoj?

Mihnik: Iz gluposti. Oni kažu da je to strah od gubitka nezavisnosti, nacionalnog identiteta, da je Evropska unija paganska jer su tamo razvodi, abortusi, kontracepcija i droga. Mislim da je ovo jednostavno strah barbarina kojemu iznenada kažu da mora naučiti da jede ribu viljuškom. On to ne zna, a u Evropi to treba znati. Tada on izmišlja neke budalaštine o identitetu. Da li je Njemačka izgubila identitet? Da li je Italija izgubila identitet? Taman posla.

* Kad pogledamo iz perspektive Poljske, ona je imala izuzetnu sreću i veliki je pobjednik tranzicije. Zašto?

Mihnik: Čitava filozofija se konstituisala na Okruglom stolu, znači da pored svih razlika ima nešto što nas spaja, nešto zajedničko. Ova je filozofija pobijedila. I zahvaljujući tome Poljska je danas stabilna, demokratska, normalna, tržišna, ljudska prava su respektovana, u NATO-u smo i u Uniji, odnosno bezbjedni, nemamo konflikata sa susjedima, nemamo konflikata s nacionalnim manjinama. Ovo je veliki uspjeh, istorijski. Ovo je s jedne strane determinisala volja naših elita, a s druge ovo što ste vi rekli – sreća.

* A ova ključna vrijednost oko koje su se složili svi na Okruglom stolu, šta je to bilo?

Mihnik: Ja sam sve ovo definirao u jeziku španske tranzicije. Bili smo u dugom ratu. Nismo se slagali i još uvijek se ne slažemo. No, s jednim je gotovo – ko pobjedi ne trpa u zatvor onog koji izgubi. Ovo ne može biti demokratija kanibala da jedni pobjeđuju na izborima pa da za večeru pojedu gubitnike. Ovo ne može biti država ljudožera, moramo se prebaciti na politički vegetarijanizam. I prebacili smo se.

* Tekst objavljen u Danima