U Hrvatskoj već nekoliko nedelja traje štrajk ljekara.  S njima su zajedno štrajkovale i medicinske sestre, no, one su odustale. U vrijeme nastajanja ovog interrvjua, štrajk je bio zajednički. Da li je štrajk opravdan, čemu vodi, zašto Vlada nije u stanju da nađe već nekoliko mjeseci odgovor na zahtjeve zdravstvenih radnika te zašto nije u stanju da nađe ni odgovor na zahtjeve EU,  za Kontru odgovara Nataša Škaričić, novinarka godine po izboru Hrvatskog novinarskog društva, izabrana upravo zbog otkrivanja i praćenja afera u zdravstvu.

KONTRA: Zdravstveni radnici su u štrajku. Šta je dovelo do toga?

Škaričić: Prvo, Hrvatski liječnički sindikat je desničarski sindikat koji s HDZ-om potpisuje ugovore ispod stola, a štrajka kad je SDP na vlasti. Vođa tog štrajka dr. Ivica Babić je otvoreni šovinist, koji se nedavno zgražao nad mogućnošću da Hrvatska uveze liječnike „preko Dunava i Save“ iz Bosne ili „preko Bosne“ iz Srbije, Makedonije i Albanije. Dakle, sad imamo i ideju o čistom hrvatskom liječništvu. No, da ne duljim:  prvi štrajk liječnika, organiziran 2003. godine, pokrenut je zato što je tadašnji ministar zdravstva Andro Vlahušić počeo dovoditi u pitanje apsolutnu slobodu dvojne prakse, dok je ovaj sad pokrenut zato što je sudbena vlast, Županijski sud u Zagrebu, proglasio nezakonitom proceduru sklapanja kolektivnog ugovora u 11. mjesecu 2011. godine. Dakle, u doba HDZ-ovog ministra zdravstva Darka Milinovića, koji je liječnicima dao bezobrazno visoke naknade za dežurstva i pripravnosti. Županijski je sud KU potpisan u nezakonitoj proceduri proglasio ništavim i liječnici su se pobunili. Nevjerojatno je da doslovno nitko u javnosti ne naglašava činjenicu da se radnici bune protiv poslodavca i protiv izvršne vlasti zbog odluke sudbene vlasti. Pritom ova Vlada i ovaj ministar zdravlja nisu imali nikakve veze s osporavanjem tog ugovora, već je sudsku tužbu predao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi i uspio u sporu. Vlada je, istina, odahnula, jer je taj ugovor stvorio financijsku obavezu u iznosu od 800 milijuna kuna za razna materijalna prava liječnika, ali ona sama bi mirno stajala, češkala se iza uha i isplaćivala taj novac, da nije bilo SSZSSH-a. Da ja štrajkam u svojoj firmi zbog sudske odluke u radnom sporu, ljudi bi s pravom zaključili da je to apsurdno i da bi svoje nezadovoljstvo trebala izraziti pred sudom.

Drugo, sindikat i Vlada koji su na protuzakonit način potpisali ugovor koji ovu državu košta 800 milijuna kuna namijenjenih poboljšanju standarda liječnika,  trebali bi odgovarati –  ako ne drugačije, onda barem tako da sindikalno vodstvo izgubi sindikalni kredibilitet – a mi umjesto toga imamo jedan po meni potpuno nelegitimni štrajk.  Javnost ga, kao, podržava, no mislim da je to kratkotrajno i da ima malo veze s liječnicima, a više s time što osnovne činjenice nisu jasno izrečene, što je javnost općenito iznimno nezadovoljna radom ove Vlade i što su u štrajku i medicinske sestre. Ako se dogodi tragedija koja je gotovo neminovna u neodgovorno organiziranom štrajku, što se potvrdilo i 2003. godine, javnost će se naglo okrenuti protiv ovog bunta. Kad su novinari za vrijeme Račanove vlasti počeli zbrajati žrtve tadašnjeg liječnikog štrajka među oboljelima, podrška štrajku pala je preko noći s 49 na 29 posto, a Vlada je uvela radnu obavezu. Liječnički štrajk je načelno vrlo delikatan moralni i organizacijski problem i ako najšira javnost nije uz profesiju – jer shvaća da su motivi neko opće dobro -  onda je moguće osporiti pravo na određene štrajkaške poteze. Ne vidim načina da se u ovom štrajku vidi neka opća korist.   

KONTRA: Što mislite pod neodgovorno organiziran štrajk?

Škaričić: U liječničkom štrajku se, zbog sigurnosti pacijenata, mora točno znati tko i kako štrajka i koji se pacijenti ne smiju odbiti. Još 2003. godine nije se znalo tko pije, a tko plaća, a podaci uprava i štrajkačkog odbora bili su dramatično različiti, baš kao i danas. Nikome nije, sukladno Zakonu o radu, odbijeno od plaće zbog sudjelovanja u štrajku, niti su se precizno evidentirali oni koji rade i oni koji ne rade. Naime, liječnici unose zabunu tako da poslodavcu prijavljuju da su u štraku, ali da ipak rade. Po meni, zdravstveni sustav s tako nepouzdanim informacijama ne smije funkcionirati ni dana, jer se time oni kojima treba pomoć puštaju da na vlastitoj koži testiraju stvarne razmjere bunta. To se ne događa kad štrajkaju nastavnici, naprimjer.   

KONTRA: Ministar zdravlja je imao s njima nekoliko pregovora, no Vlada im očigledno nije mogla izaći u susret. U kojim zahtjevima je bio problem?

Škaričić: Vlada ne želi dati novce koji su liječnicima pripali s poništenim kolektivnim ugovorom i to je u redu. Iako ih nimalo ne poštujem, po ovom pitanju bih postupila isto kao i oni, ali iz sasvim drugačijih razloga. Njihovi su povezani isključivo s nedostatskom novaca za javni sektor, a moji bi se svodili na neke ključne teze o liječnicima u Hrvatskoj. Dobro, ne samo u Hrvatskoj, ali to je već za širu priču. Za početak, liječnici nisu najbolji predstavnici radničke klase i njih je u stratifikaciji dopala pozicija moći. Oni su opinion, decision i policy makeri, kako se to krasno kaže u amerikaniziranoj PR industriji, što na hrvatskom znači da su, kao vrlo povezana i ujedinjena profesija, potpuno privatizirali jedan javni sektor i potpuno ga izdvojili iz demokratske procedure i javne rasprave. Jednako kao što u odnosu pacijent-liječnik u Hrvatskoj dominira paternalistički pristup, po kojemu liječnik nema što razgovarati s oboljelim o tome kako da popravi kvar koji je nastao na bolesniku, tako u polju politike javnog sektora liječnici nemaju što razgovarati s narodom o  tome kako urediti zdravstveni sistem. Što je najbolje, narod vjeruje u tu šuplju priču, jer je cijelo zdravstvo toliko distancirano i superiorno, da ljudi valjda misle da su to božja posla.  Liječnici su ministri, predsjednici svih važnih i nevažnih povjerenstava i direktori HZZO-a, pri čemu nikad, ali ama baš nikad, od njih niste dobili neku drugačiju verziju ideje o zdravstvenom sustavu, osim one koja podupire vladavinu liječničke oligarhije i dodatnu privatizaciju sustava. U preko 20 godina koliko postoji ova država, na javnoj se sceni pojavilo petero ljudi iz zdravstva koji kritiziraju tu oligarhiju, a to su dr. Lidija Gajski, dr. Dražen Gorjanski, prof. Matko Marušić, dr. Srećko Sladoljev i Spomenka Avberšek, predsjednica SSSZS, inače vrlo iskusna medicinska sestra. Odnos liječničke elite prema tim ljudima priča je za sebe i dovoljno govori o nasilničkoj naravi medicinskog lobija u Hrvatskoj, no za to bi nam bio potreban poseban intervju.

KONTRA: Kakve su posljedice takvo organiziranog sustava?

Škaričić: Posljedice su katastrofalne: neuređena je dvojna praksa, normiranje liječnikog rada, praćenje kvalitete rada i statistike o zdravstvenim ishodima; liste čekanja su bezobrazno duge, neuređen je odnos prema farmaceutskoj industriji i industriji medicinske tehnologije, postupci odlučivanja na makro, mezo i mikro razini; isplata plaća u kumulativnom radnom odnosu odvija se na protuzakonit način; ne postoji institucionalna ni individualna odgovornost za fatalne pogreške u liječenju, ne postoji antikorupcijska strategija, proračun je potpuno netransparentan i – na koncu – liječnici jedva znaju da postoji Zakon o zaštiti prava pacijenata kojeg imamo od 2004. O provedbi tog zakona sam napravila istraživanje i predstavila ga prije tri godine na Svjetskom kongresu medicinskog prava i sjećam se dobro reakcija stručnjaka iz zemalja EU - bili su šokirani. Posljedice zdravstvene politike u praksi su ovakve: liječnici istodobno rade u državnim i privatnim bolnicama kad, koliko i kako im se sviđa, prenoseći i materijalne resurse u privatne ordinacije; oni ne odgovaraju za pogreške i kršenje zakona i nekontrolirano surađuju s farmaceutskom industrijom (čak 3000 liječnika primilo je honorar od farmaceutske industrije u 2012. godini), primaju i do 100 posto veće plaće u kumulativnom radnom odnosu, oni ne znaju da čovjek koji uđe u njihovu ordinaciju ima neka prava, a zdravstvo „reformiraju“ izmjenom modela taksacije. O politici zapošljavanja u zdravstvu da i ne govorim – bolnice 60-70 posto svojih proračuna troše na plaće zaposlenika.

Dakle, liječnici su kao profesija odgovorni za sve nepravde sistema u kojemu rade. Znate li da jedino medicinski fakulteti u zemlji nisu ispoštovali direktivu 2005/36/EC i prilagodili kurikulume za regulirane profesije? Samo je Splitski MEF to napravio, da bi sadašnji ministar zanemario njihov kurikulum.  Oni su, dakle, eksteritorijalni, imaju svoju zemlju, a u skladu s time i svoje zdravstvo, svoj način rada, svoj način obračuna plaća, itd... Sad ću reći uobičajenu floskulu: nisu svi liječnici takvi. Točno, ali je liječnika elita ustrojila sistem u kojemu svi plivaju bez prigovora. Nitko osim one famozne petorke nije rekao riječ ni na jednu od navedenih tema - što mislite zašto? Zato što je rad u takvom sistemu neizrecivo komforan. Što se plaća tiče, vidim da se sindikat i MZ šamaraju različitim podacima, no istina je da postoji oko tisuću liječnika specijalista koji ne dežuraju radi naravi posla i čije su plaće tek nešto više od 10 tisuća kuna. Je li to malo za hrvatske uvjete – jest i nije, ovisi s čime uspoređujete. No sindikat se ne bori za njih, nego za cijenu dežurstva i pripravnosti s kojom prosječna plaća liječnika s nekom voditeljskom funkcijom – a treba znati da je u zdravstvu svaki treći čovjek nekome šef – i bez tog kolektivnog ugovora iznosi 16-17 tisuća kuna. Dok je poništeni KU bio na snazi, liječnik u općoj bolnici primao je 25 tisuća kuna neto, dok je njegov kolega u KBC-u Zagreb, jedan od onih tisuću koji ne dežuraju, primao 10 tisuća. Sve da je plaća liječnika manja, ja i dalje mislim da su oni zadnji u ovoj državi koji imaju moralno pravo na pobunu zbog plaće. Prije koji mjesec, 17 bolnica nije imalo ni lipe za zdravstvenu zaštitu, a proračun je pokrivao samo plaće zaposlenika. Jesu tada krenuli u štrajk? Potezi ove Vlade evidentno su katastrofalni, nitko nije ni zucnuo u ove dvije godine. Predsjednik HLS-a Ivica Babić je  40 postotni  ratni vojni invalid, jer se 1992. godine poskliznuo kad je izlazio iz sanitetskog vozila. Dok je na snazi bio poništeni KU, kao pulmolog u OB Virovitica primao je neto plaću od 29 do 36 tisuća kuna.

KONTRA: Mislite da je moralni profil sindikalca relevantan za ovo pitanje?

Škaričić:  Naravno da je relevantan, ovdje se radi o moralu vezanom za njegovu funkciju.  Najvažnije je da se radi o vođi sindikata kojemu sudbena vlast drugi put poništava KU radi protuzakonite procedure, a jednom mu je sud zabranio štrajk.  To se prvi put dogodilo kad je Andrija Hebrang tajno s HLS-om 2004. godine potpisao 45 - postotno linearno povećanje liječničkih plaća - što je bio mega skandal -  drugi put sada,  a treća je odluka Županijskog suda iz 2005. godine kada je zabranjen trodnevni štrajk. Babić sada od Vlade zahtijeva da se SSZSSH-a isključi iz pregovora! Dakle, riječ je o sindikalno nekompetenoj osobi sklonoj, da blago kažem, zaobilaženju zakona.  Ovaj štrajk treba zaustaviti, jer pacijenti ne smiju biti vječni taoci jedne privilegirane skupine, a situacija se mora izokrenuti, tako da se “nestručna” javnost pobuni protiv načina na koji “struka” upravlja zdravstvom. Kada odnosi postanu ravnopravni, onda ću drugačije gledati na bunt nekih budućih liječnika.

KONTRA: Od dolaska ministra zdravstva Rajka Ostojića na tu funkciju, šta se, na koji način i koliko promijenilo u zdravstvenom sustavu Hrvatske?

Škaričić: Mnogo je bolje da me pitate što se promijenilo od dolaska Slavka Linića na vlast, jer on zapravo diktira stanje u svim resorima, pa tako i u zdravstvu. Promijenilo se to da napokon imamo vlast koja će doista privatizirati djelove javnog sektora, jer ovo što sam vam opisala ranije, a što je provodio HDZ, bila je samo neformalna privatizacija, odnosno čista korupcija. Milanovićeva Vlada smatra da joj teška ekonomska situacija daje legitimitet da provede privatizaciju djelova zdravstva, što znači da nemaju blage veze što privatizacija zdravstva zapravo nosi. No, oni se oslanjaju na ono što sam u početku govorila - da je zdravstvena politika neka istodobno ezoterična i egzaktna „znanost“  poput medicine - oko koje se narod nema što konzultirati, te da su šutnja i pasivnost javnosti znak pristanka na promjene.  Zato je potrebno da javnost što prije shvati da je ovo prvorazredno moralno, političko i ekonomsko pitanje – točno tim redom – i da traži da bude uključena u raspravu o tome kako će zdravstvo izgledati. Hitno treba zaustaviti sve postupke privatizacije djelova resora, jer će privatizacija do kraja uništiti ideju pravednog sustava koja nam je ostala iz prošlih vremena, ali i zato jer je veza privatizacije i ekonomske održivosti sustava zdravstva upravo suprotna od proklamiranog cilja racionalizacije. Radi se o mitu koji je bezbroj puta demantiran u praksi. Privatni sektor generira dodatnu potrošnju, a pored toga je i nepresušni izvor koflikta interesa. Prvo čega se moramo riješiti u našem zdravstvu je svakovrsno pogodovanje privatnom biznisu.   

KONTRA: Iz te perspektive bi se moglo reći da ministar ne pokušava da unaprijedi zdravstveni sustav?

Škaričić: Ministar ne pokušava ništa, on samo provodi ono što mu Linić kaže i drži pozu suverenog vladara situacijom. Ministar nije znao zbrojiti ukupni dug zdravstva barem šest mjeseci, nije znao da ne smije dopustiti dvopostotno smanjenje doprinosa za zdravstvo, jer će tako bolnice ostati bez lipe za zdravstvenu zaštitu, ne rješava korupciju bez koje bi zdravstvo moralno i financijski prodisalo i plaća strane konzultante da obave posao analize bolničkog sustava i analize projekta outsorcinga, što spada u temljne obaveze jednog ministra zdravlja.

Ovaj ministar je na aferu Farmal, u kojoj se pokazalo da je 500 liječnika obiteljske medicine primilo mito od farmaceutske industrije, odgovorio tako što je izjavio da manja skupina liječnika narušava ugled cijele struke, iako se radi o četvrtini liječnika obiteljske medicine. Ovaj ministar je izbacio studente starije od 26 godine iz sistema univerzalnog osiguranja, što je događaj bez presedana, na koji nitko nije reagirao. Ukratko, ministar je gastroenterolog koji se treba vratiti onome što zna raditi, prije nego i to zaboravi.

KONTRA: Prije nekoliko mjeseci Hrvatskom je odjeknula vijest da je Imunološki zavod izgubio licencu. Molim vas da objasnite čitateljima šta to u praktičnom smislu znači.

Škaričić: U praktičnom smislu to znači nastavak 20- godišnjeg uništavanja jedne strateški važne institucije u zdravstvu, kojoj više nema oporavka. Mislim da je priča s IZ-om završila 1997. kada je Zavod zbog zanemarivanja osnovne djelatnosti izgubio status suradne ustanove SZO-a. Razni direktori su nakon toga samo nastavili crpiti njegove materijalne resurse, kao što su brojne nekretnine Zavoda. Cijela priča se održava samo zato što još nitko nema petlje reći da je IZ mrtav i da se više nikada neće obnoviti, jer je nanesena šteta ireverzibilna. Ne znam ima li tamo još nečeg što bi se moglo prodati nekom privatniku, pa da na konačnoj smrti ove institucije profitira još koji predator.

KONTRA: S obzirom da ste uz pomoć Srećka Sladoljeva, koji je u to vreme bio član Nadzornog odbora Imunološkog zavoda, otkrili celu priču pre nekoliko godina, šta mislite zašto se na to nije reagovalo. I zašto na to ne reaguje ni nova vlast, iako je problem iz vremena vladavine HDZ?

Škaričić: Ne samo da ne reagira, nego je Sladoljev nedavno dobio devetu po redu opomenu pred otkaz, od HNS-ovog direktora IZ-a. Možda nisam dovoljno jasno kazala da između ove vlasti i HDZ-a, kad je u pitanju medicinski biznis, nema ama baš nikakve razlike. Mala digresija: kad sam 2009. godine upozorila na to da Hrvatska preko IZ-a uvozi cjepivo protiv gripe za čiju kvalitetu proizvođač ne garantira, jedan od mojih sugovornika u javnoj raspravi o tom skandalu, bio je i sadašnji ministar. HDZ mi je tada poručivao da ću biti odgovorna ako se ljudi ne cijepe i masovno poumiru, dok je Ostojić tvrdio da je cjepivo sigurno kvalitetno. Srećko Sladoljev je u Milinovićevo doba dobio izvanredni otkaz jer je progovorio o korupciji u Zavodu, a tadašnja opozicija nije ni trepnula.   

Kriva osoba na krivom mjestu: Zoran Milanović
 

KONTRA: Kako tumačite ponašanje premijera Zorana Milanovića u vezi sa najavljenim sankcijama EU?

Škaričić: Mislim da nitko nema suvislog odgovora. Postoji ta teorija da Milanović štiti jednog istaknutog predstavnika obavještajne zajednice koji se sa zaštite jugoslavenskog poretka, preko noći prebacio na zaštitu hrvatskog poretka, no još nisam vidjela jasni opis povezanosti ove konkretne vlasti s Perkovićem. Ta je priča možda roman s ključem, a možda samo još jedan ispad Milanovićeve egzotične naravi. Iskreno, to me toliko ne zanima, koliko fenomen potpune privatizacije države koji se potvrđuje na slučaju Perković, kao i na bezbroj drugih. Vlast o svemu odlučuje u konspiraciji, pri čemu još imaju petlje poručiti da trebamo imati povjerenja u njihove postupke.  

KONTRA: Članica SDP Aleksandra Kolarić predložena je za isključenje iz te stranke jer je jasno ukazala na problem. Kuda vodi ovakav potez Milanovića?

Škaričić: Ne vodi nikamo, to je potez samoodržanja i bijesa. Kolarić je po mom mišljenju imala veće političke ambicije od toga da samo kritizira sadašnje vodstvo SDP-a, a budući da se unutar SDP-a, još od konflikta s Mirelom Holy, događa neko unutarnje preslagivanje i stvaranje frakcija, nikad ne znaš kako to može završiti na idućim stranačkim izborima. Drugo, Milanović je konstantno bijesan i pritom se nimalo ne inhibira. Razumijem ga, on je kriva osoba, na krivom mjestu, u krivo vrijeme i to ga sigurno frustrira.  

KONTRA: U Hrvatskoj su, sudeći po medijima, trenutno dva najveća problema „Lex Perković“ i ćirilica u Vukovaru. Kako  je došlo do toga da se u vrijeme opšte nemaštine, velike nezaposlenosti, korupcije javnost bavi upravo ovim stvarima?

Škaričić: Mnogo je razloga za to, ali dva su možda ključna. Prvo, kad kažete javnost, onda vjerojatno mislite na masovne medije koji su neozbiljni, površni i huškački nastrojeni. Drugo, desnica u Hrvatskoj i u drugim zemljama ima svoje vođe i mobilizacijsku snagu, što ljevica očito nema. Sindikati su teško žutilo, suradnici svake vlasti. Tako se, uostalom, dogodilo da je do danas štrajk pokrenuo  jedino „desni“ sindikat liječnika, tradicionalno vezan za HDZ.

KONTRA: Nedavno su mediji svjedočili sastanku Milanovića i vlasnika EPH Ninoslava Pavića. Aktuelna Vlada je ta koja je tiskanim medijima odobrila niži porez na izdanja. Ovaj put EPH je pred stečajem. Šta je mogao biti razlog ovog susreta i kako tumačite javno pravdanje Vlade o navodnom „susretu na putu ka WC“?

Škaričić: Što god da je bio razlog ovog susreta, on se nije smio dogoditi. Pravdanje tumačim potrebom da se premijer pravda.  

KONTRA: Jutarnji list je objavio seriju tekstova protiv dopunskog osiguranja. Kasnije se doznalo da vlasnik EPH osnovao firmu koja se bavi dopunskim osiguranjem. Na koji način je ovo izvodljivo?

Škaričić: Uputila sam jedno kratko pismo uredniku Jutarnjeg lista kao novinarka koja za isti koncern prati zdravstvo, pa se na neki način osjećam pozvanom da upozorim na pogreške. U tom sam pismu obrazložila da koncept dopunskog zdravstvenog osiguranja, kako ga vide privatne osiguravateljske tvrtke s kojima su se spojili, protuzakonit i štetan za solidarno financiranje zdravstva. Takve tvrdnje temljim na činjenici da je dopunsko osiguranje po zakonskim odredbama raznih zdravstvenih zakona socijalna, a ne komercijalna polica, jer je ono zamjena za participaciju u sustavu obaveznog zdravstvenog osiguranja. Kao takvo, ono po mom mišljenju treba biti ponuđeno svima pod jednakim uvjetima i stoga se ne može komercijalizirati, barem ne na ovaj način. Mislim da novine koje pišu u interesu javnosti to trebaju znati i da trebaju od tome izvijestiti javnost, umjesto da čine upravo suprotno. Glavni urednik mi nije odgovorio. Obavila sam ono što smatram svojom obavezom i nakon toga sam nemoćna. 

KONTRA: Kada govorimo o zdravstvu, nedavno je Slobodna Dalmacija objavila tekst koji je školski primjer poziva na linč. Da li i na koji način ovakvi tekstovi mogu biti sankcionisani, ukoliko je već urednik smatrao da zaslužuju da budu objavljeni?

Škaričić: Ako mislite na tekst o jednom socijalnom slučaju iz Šibenika, ne bih govorila o sankcijama, nego o podizanju moralnih standarda kada je riječ o javnom iznošenju osobnih prilika, naročito kada je riječ o nekom zdravstvenom problemu. Novinari uopće ne uče etiku zdravstvenog novinarstva, koja ima svoje posebnosti, jer se dotiče medicinske etike.  Mogla bih sastaviti knjigu punu posebno nemoralnog izvještavanja iz tog sektora. 

KONTRA: Posljedice takvih tekstova živimo punih dvije decenije. Kako je moguće da nismo naučili šta je huškanje i poziv na linč?

Škaričić: Možda zato što nemamo od koga. S druge strane, kakva korist novinaru da nešto nauči, ako nema medija u kojemu to može prakticirati.