Hrvatska je pred lokalnim izborima koji će se održati 19. maja 2013. godine. Uz već dobro poznate stranke, koje su na sceni skoro dvije decenije, pojavljuju se i nove opcije koje biračkom tijelu nude teme do sada neinteresantne ustoličenoj političkoj eliti, poput zaštite javih dobara. Tako se u Zagrebu pojavila stranka „Za GRAD“ koju čine uglavnom članovi Sindikata biciklista, a malo južnije, na moru je osnovano ljevičarsko „Drugo lice Splita“, koje predvodi istoričar Dragan Markovina.

U Hrvatskoj su sve jači građanski glasovi protiv otimanja javnih površina, a svakako najglasniji i trenutno najvažniji jesu oni glasovi koji se čuju iz Dubrovnika, gdje poviše grada investitor, predvođen državnom i gradskom vlasti, planira izgradnju apartmanskog naselja veličine Grada. Dubrovčani izlaze na referendum 28. aprila, a njegov rezultat odrediće budući pravac razvoja grada i života generacija koje dolaze. 

O svemu ovome i još ponečemu razgovaramo sa Viktorom Ivančićem, novinarom, piscem, jednim od osnivača nedeljnika „Feral Tribune“.

KONTRA: Kako gledate na pojavu građanskih inicijativa i novih stranaka u Hrvatskoj?

IVANČIĆ: Koliko sam uspio primijetiti, te su inicijative međusobno dosta različite, a jedan dio njih uopće mi nije simpatičan. Kod takvih je u pravilu riječ o nuđenju političkih platformi koje se temelje na generalnom preziru prema politici, iza njih cirkuliraju različiti tipovi mesija, i ne možemo ih sve svrstati pod istu kapu. Sa sličnom idejom – dakle prikupljanja energije opće zgađenosti prema „oficijelnoj“ politici – svojedobno je u Splitu izbore dobio Željko Kerum, pa stvar u najmanju ruku nije nova. Ishod je u tom slučaju bio kataklizmičkih razmjera. Naravna stvar, opravdanu srdžbu građana prema vladajućim politikama moguće je kanalizirati i u sasvim drugom smjeru, no baš i ne vidim da je u igri previše igrača sa stvarnim subverzivnim namjerama. Uvijek sam skeptičan prema „apolitičnosti“ onih koji ulaze u političke utakmice, jer u pozadini takvoga garda obično žamori prizivanje neke vrste izvanrednog stanja, a izvanredno stanje vapi za čvrstom rukom.

KONTRA: Jedna od takvih inicijativa je „Drugo lice Splita“ koju je podržao i dio Feralovaca.  Da li je pojavljivanje ovakve stranke poljuljalo političku scenu tog grada?

IVANČIĆ: „Drugo lice Splita“ je nešto drugo. Radi se o grupaciji koja je reafirmirala neke elementarne ljevičarske ideje, odbacila bilo kakvo koketiranje s patriotskom patetikom, jasno artikulirala i iznijela svoj politički koncept, te – što je možda najvažnije – vratila u optjecaj retoriku koja je u ovome gradu zadnjih desetljeća bila praktično zatrta, između ostaloga i zahvaljujući kukavičkom djelovanju socijaldemokrata. Ne bih se usudio predviđati kakav će uspjeh polučiti na izborima, pošto je Split šizofreno socijalno tkivo, no ja im želim svako dobro.

KONTRA: Pokrenuli su i peticiju protiv spomenika Franji Tuđmanu koju je potpisalo nekoliko hiljada Splićana.

IVANČIĆ: Lijepo je što je značajan broj ljudi potpisao peticiju protiv njegove gradnje, ali – kada spomenik bude podignut, a izgleda da hoće – treba se radi zaštite javnoga dobra angažirati na njegovoj devastaciji. Potrebno ga je, što zbog simboličkog značenja, što zbog same gradske vizure, „urbanizirati“ na odgovarajući način. Jedini prihvatljiv spomenik Franji Tuđmanu u Splitu je onaj koji će biti kvalitetno unakažen.

KONTRA: Za razliku od ovakvih građanskih inicijativa koje glavne stranke vlasti i opozicije ne komentarišu uz previše kritike, lokalne akcije građana protiv investitora faktički su na dnevnom tapetu kako tajkunskih mejnstrim medija tako i vlasti. Referendum o apartmanskom naselju koje se planira uz golf park iznad Dubrovnika je kritikovan kao da se samim postavljanjem pitanja ugrožava opstanak Hrvatske. Čemu tako ostrašćena kampanja protiv građana koji su se sami izborili za pravo koje im država mora garantirati a to je da oniodlučuju o tako velikoj i važnoj investiciji?

IVANČIĆ: Pa stvar je upravo u tome što su se građani drznuli ostvariti ono demokratsko pravo za koje se vjerovalo da je kroz predstavničku demokraciju trajno abortirano. Jedna od svetih misija sustava predstavničke demokracije je da onemogući nesnosni višak demokracije kod tzv. demokratskog odlučivanja. U daljnjim razradama te perverzne logike građani će, zbog inzistiranja na svom sudjelovanju u demokratskom donošenju odluka, biti optuženi za protudemokratska djelovanja. Poruka je dosta jasna: Ne možeš se unutar zadanog demokratskog sistema praviti demokrat! Slučaj je zanimljiv i utoliko što je mehanizam vlasti, na razini puke procedure, doživjeo privremeni poraz. Sada, ne bi li se spriječio domino-efekt, vjerojatno traju grozničava vijećanja oko toga koliko represije upotrijebiti da bi se demokratski poredak zaštitio od demokracije.

KONTRA: Kako komentarišete činjenicu da ministri koji su protiv projekata u Dubrovniku ili su izašli u javnost sa pravim informacijama o njima, konkretno Srđa i HE Omble, nestaju sa političke scene (najprije Mirela Holy, a zatim i Veljko Ostojić), a na njihova mjesta dolaze ljudi koji otvoreno podržavaju investitora. Ko je tu zapravo vlast? I čija?

IVANČIĆ: Odavno već politička vlast nije „autonomna“ na način da bi mogla voditi računa o nečemu što se zove javno dobro. Ona je reprezentant društvene moći bogatstva, a ova pak više ne priznaje nikakve prepreke svome neograničenom rastu. Već dosta dugo vrijeme ne postoji značajna razlika između državnoga djelovanja i djelovanja krupnog kapitala, radi se o jedinstvenoj oligarhijskoj vladavini koja bez prestanka otima monopol na javni život, i jedina je nezgoda što uz pomoć propagandnih trikova mora širiti vjeru da to čini „u ime naroda“. Projekt na Srđu u interesu je bogate elite, čime automatski postaje državni prioritet. Građani su ovoga puta odbili poslušnost, sabotirajući cinični princip da se u njihovo ime ostvaruju pothvati na njihovu štetu. Sada treba vidjeti hoće li nastali problem oligarhija riješiti silom, kao što je to učinila u slučaju zagrebačkog Cvjetnog trga.

KONTRA: Ukoliko uzmemo u obzir da vlast, bez obzira ko je obnaša jer i HDZ i SDP i HNS imaju identičan odnos prema dubrovačkom slučaju, otvoreno podržava investitora, a ne građane, koliko smisla ima uopšte izlaziti na izbore? U Hrvatskoj je pokrenuta inicijativa poput „belih listića“ u Srbiji da se glasački listić poništi. Međutim, u ovakvom sistemu da li ona ima smisla?

IVANČIĆ: Nemam ništa protiv „bijelih listića“. Stvar je, i prije nego se pojavila u praksi, dosta plastično prikazana u Saramagovu romanu „Ogled o lucidnosti“, a upliv književne fikcije u stvarnost po svemu sudeći ne može ići na štetu ove potonje. Pretpostavljam da je svaki oblik radikalnijega otpora postojećoj uzurpaciji dobar. Stoga me i podatak da je na izborima za europski parlament bilo oko pet posto uništenih listića raduje. Zamisao da se naš udio u demokratskom životu svodi na to da jednom u četiri godine legitimiramo garnituru krvopija, u pravilu jednu te istu, koja će potom zaboraviti da postojimo ili nam najdirektnije raditi o glavi, potpuno je nepodnošljiva.

KONTRA: U tom kontekstu, da li pojava pomenutih novih stranaka nastalih građanskom inicijativom mijenja situaciju?

IVANČIĆ: Ne vjerujem.

KONTRA: Kako tumačite zaoštravanje retorike pred lokalne izbore, koja je svojstvena desnici, ali se ni SDP ne ograđuje od nje. Milanović vrlo rado ulazi u obračune oko civilizacijskih vrijednosti, pumpajući medijsku pažnju, bez razgovora o realnom stanju stvari?

IVANČIĆ: Desničari uvijek zaoštravaju retoriku tako što oštre noževe. Oni su metalostrugari po vokaciji. Ne umiju ništa drugo. Dobra je stvar što im se Milanović suprotstavlja, pod uvjetom da to čini principijelno i kontinuirano. No, činjenica je da u zadnje doba njegova nervoza nekontrolirano eruptira u svim smjerovima. Očigledno se radi o izrazu nemoći i pokušaju da se povišenom retorikom nadomjesti nedostatak rezultata, pa čak i ideja o tome kako da se zemlja izvuče iz stihije propadanja. Kada se hvataš za slamke, dobro dođu i utanjeni živci.

KONTRA: To huškanje, i to kroz medije, često je u obračunavanju sa aktivistima. Jezik koji se koristi identičan je onom iz devedesetih godina kada su mediji proizvodili neprijatelje i etiketama ih zapravo dehumanizovali. Na primjer, obrazac po kojem se ljudi iz tvrtke „Razvoj golf“ predstavljaju srdačnim, uljuđenim, ljubaznim i uspješnim, dok se članovi inicijative „Srđ je naš“ u istim tekstovima stavljaju u rang neambicioznih, lijenih pa se čak nazivaju i „stranim plaćenicima“ jasno govori koga tu treba shvatiti kao dobru, a koga kao lošu stranu. Da li se onda danas uopšte može razgovarati o napretku u medijskom prostoru?

IVANČIĆ: Napredak je svakako ostvaren, ali utoliko što su se centralni mediji još jasnije profilirali kao ideološki pogoni. Način na koji nas danas uvjeravaju u kapitalističke nužnosti – naime u to da je kapitalistička nužnost jedini javni interes – mnogo je komičniji čak i od tehnika kojima su nam svojedobno radosnim bojama slikali pejsaže socijalističkog samoupravnog raja. Omiljena figura je da se protivnici predstave kao retrogradni „kočničari napretka“, dakle paraziti i društvene štetočine, kojima doduše nećemo napuniti zatvore, ali ćemo ih na niz drugih načina izolirati, neutralizirati i obilježiti kao širitelje zaraze, onu vrstu bolesnika koja direktno ugrožava zajednicu. Vodeći mediji bez izuzetka su u službi najzdravijih, to jest bogatih i moćnih. Jedino što su, iskorakom iz jednopartijskog sistema i preuzimanjem liberalno-demokratskih obrazaca, metode izravnih političkih naloga i proglasa zamijenjene metodama manipulacije. Svetinja pod nazivom „sloboda štampe“ na taj način nije odbačena kao nepotrebna, već gore od toga – ona je postala sastavnim dijelom opće indoktrinacije.

KONTRA: Banalizacija tema u medijima je, čini se, postala njihova glavna proizvodna grana. Trude se da ne informišu, umesto obratno. Čega je to rezultat?

IVANČIĆ: Banalizacija o kojoj govorite je, po mome mišljenju, politički projekt. Nije riječ o pukoj trci za profitom ili spontanome prilagođavanju tržištu – jer je i samo tržište fabrikat – već o strateški osmišljenom postupku. Ono što obično nazivamo padom profesionalnih standarda u novinarstvu nije uzrok, nego posljedica takvih političkih namjera. Sva ta sila informativnih bespotrebnosti silno je potrebna. U biti se radi o ambiciji da se aranžira ambijent za beskonfliktno društvo. Ako ne želiš imati vjerodostojnu javnu debatu o nekim ključnim društvenim problemima, a pritom više nemaš mogućnost da je formalno zabraniš, najuputnije je trivijalizirati temu, pretvoriti je u spektakl koji logikom svoje dramaturgije postaje samome sebi svrha. U tom smislu, osnovna djelatnost vodećih medija danas je zasljepljivanje – bombardiranje takvom količinom snažno plasiranog informativnog bofla da će istine o našim životima ostati skrivene – što stvara mogućnost da se cenzura provodi i bez zastarjelog prešućivanja, a iza toga najčešće slijedi emisija kakofonične buke koja će služiti kao simulacija javne rasprave. Zapravo najtragičniji ishod političke i profesionalne evolucije medija i jest u tome što oni, makar si još uvijek vole tepati da su „organi javnosti“, više ne mogu biti poprište mjerodavne javne debate. Javni prostor koji pokrivaju tako je obesmišljen za bilo što drugo osim za nasilnu proizvodnju političke suglasnosti.

KONTRA: Kad smo kod proizvodnje tema, nedavno je u bosanskom medijskom prostoru krenula hajka protiv novinara Predraga Lucića zbog satirične pjesme „Ići, mići, Ahmići“. Kako je moguće da jedna pesma napisana pre nekoliko godina sada podigne toliko prašine na nacionalističkim portalima?

IVANČIĆ: Ljudska glupost ne poznaje tehnička ograničenja. Tehnologija samo proširuje mogućnosti da ciljana glupost dopre do što većeg broja konzumenata, ona je sama po sebi ne stvara. Mediji su prije simptom, nego izvorište društvenih kuljanja gdje glupost obično ima najzapaženiju ulogu. Napad na Predraga, uzgred, ovoga puta nije došao iz novinarskih krugova, već su ga orkestrirali nacionalistički ideolozi skriveni iza maski žrtvi. Bolna je spoznaja da i žrtve mogu biti kreteni, ali ako žrtva još i nisi, nego žrtvenu krinku navlačiš isključivo zbog toga da bi svom kretenizmu osigurao mučenički pedigre, isporučio ga kao moralnu ucjenu, pa time ponizio i razoružao protivnike, e to je već tipična ovdašnja epska poza, jedan te isti gard koji se mijenja samo u izvedbenim detaljima i nacionalnim predznacima. Graja povodom Predragove pjesme potvrđuje da satira, ukoliko je dobra, ne podnosi pakiranja u zastave.

KONTRA: Smanjuje li se danas prostor za političku satiru?

IVANČIĆ: Posve sigurno ne smanjuje. Smanjuje se samo mogućnost za pokretanje nezavisnih medijskih projekata, ali to je već priča koja se ne tiče samo satire.

KONTRA: Ministarstvo kulture Hrvatske je najavilo medijsku strategiju. Međutim, nakon što je PDV izdavačima smanjen, a da o tome Ministarstvo nije bilo obavješteno, može li se govoriti uopšte o mogućnosti njegovog uticaja na medijsku sliku Hrvatske?

IVANČIĆ: Nevolja s Ministarstvom kulture je što ne može istovremeno pripadati strukturi vlasti i biti izvan nje. Što to uopće znači da Vlada donese neku odluku „bez znanja“ nadležnoga ministarstva ako iza toga ne uslijedi adekvatna reakcija? Kakav je smisao te nemoći ukoliko zauzimaš poziciju organa u izvršnoj vlasti? To će, bojim se, biti sve veći problem, jer nesporazum postaje sve vidljiviji, a sve se češće predstavlja kao prirodno stanje stvari. Recimo, početni elementi za izradu medijske strategije već su bili stavljeni na papir, da bi socijaldemokratska Vlada bez premišljanja ugasila „Vjesnik“ – jedini dnevni list koji nije bio u vlasništvu korporacija – što je u potpunoj suprotnosti s idejom spomenute strategije. Ja, naravno, ne mislim ništa dobro o pokojnome „Vjesniku“, ne pada mi na pamet kovati u zvijezde njegovu slavnu tradiciju od šest desetljeća žurnalističkog sluganstva, ali „Vjesnik“ se mogao učiniti i drugačijim, a ne samo mrtvim. Sada, dakle, s jedne strane imamo Vladu koja svakim svojim potezom pokazuje da će bez ostatka slijediti neoliberalni koncept ekonomije i plaziti pred krupnim kapitalom, a s druge strane Ministarstvo kulture koje izrađuje strategiju otpora takvom terminatorstvu. Uz nešto karikiranja, može se reći da je konstituirano ministarstvo koje njeguje najdublje neprijateljstvo prema aktualnoj vlasti. Moje su simpatije posve sigurno na njegovoj strani, no ukoliko se iz tog bizarnog hrvanja uskoro ne izrode i neki pragmatični učinci, konflikt naprosto mora postati otvoren, jer bi se u protivnome moglo pokazati da je u optjecaju bila salonska priča u svrhu mimikrije i osiguranja alibija.

KONTRA: Svojevremeno je napisano za mitinge podrške Miloševiću – ’došli su kao radnici, otišli kao Srbi’. Taj obrazac je primjenjiv svuda u regiji. Kako je moguće da 20 godina nakon rata u Hrvatskoj pitanje ćirilice može na ulicu da izvede 20.000 ljudi, dok borba za radnička prava ne dobija ni najosnovniju solidarnost? Isto je i u Srbiji gdje pitanje Kosova dovlači klerofašističke kampere na Trg republike, dok očajnički potezi radnika koji sebi seku prste da bi skrenuli pažnju javnosti na probleme, nikoga zapravo ne zanima. Da li je moguća metamorfoza iz „nacionalno osvješćenih“ u radnike i na koji način?

IVANČIĆ: Ne radi se tu o metamorfozi, već o dekontaminaciji, o odstranjivanju govana iz glave. U ovim godinama, na užas nekih mlađih ljevičara, sasvim lijepo mogu predočiti nacionalistu i radnika u istoj figuri. Sjećam se radnika splitskog brodogradilišta koji su ’91. godine sa zastavama u rukama i nabreklim vratnim žilama u dugačkoj koloni domarširali pred zgradu komande JNA, pa je onda netko ubio vojnika makedonske nacionalnosti od puste želje za nezavisnom hrvatskom državom, da bi dvadeset i koju godinu kasnije, sada s gaćama na štapu, zatražili proglašenje „Nezavisne države Brodosplit“. Samo je krajnjim naporom volje moguće suzbiti zlobu da im se ne odbrusi: Jebiga, braćo radnici, državu ste već dobili, a ta ne gradi brodove, nego brodolome! Međutim, uljuđeniji dio scene stalno ima potrebu da se, umjesto nacionalizmom, bavi „važnijim stvarima“. Taj manevar, koji se poduzima sa srcem u grlu i glavom zabijenom duboko u pijesak, usvojen je kao kolektivni intelektualni ritual. Ovdašnja ljevica jako voli bagatelizirati nacionalizam, kako ona oficijelna, koja mu se sve vrijeme udvara, tako i ona „alternativna“, vanstranačka, čiji su neki korifeji u stanju teškom artiljerijom udarati po globalizaciji, neoliberalizmu ili zločinačkom djelovanju kapitala, a u isto vrijeme zdušno pozdraviti euforiju povodom oslobađajućih presuda hrvatskim generalima u Haagu. Ono što se ne želi razumjeti je da, suprotno vulgarno korištenim marksističkim matricama, nije na ovim prostorima socijalni očaj doveo do nacionalizma, nego je nacionalizam – kada je usvojen kao državna religija – uzrokovao socijalni očaj. Nacionalizam je kancerogena činjenica, nema te „važnije stvari“ koju ćeš riješiti ostaviš li ga intaktnim, ili se tek građanski uljuđeno distanciraš i okreneš glavu na drugu stranu, pogotovo ako metastaze prodiru kroz podatno meso, kao što je kod nas slučaj, pa se suočiš sa situacijom da nacionalist i radnik uopće ne pobijaju jedan drugoga. Što se mene tiče, nije pravo pitanje „kada će se masovno urlati za radnička prava kao što se masovno urla u slavu nacije“, već: kada će se masovo urlati protiv onih koji urlaju u slavu nacije, jer je to početak stvarne borbe za radnička prava.