Poštovani gospodine Zorane Milanoviću, za razliku od nekih grintavaca po medijima i sindikatima, ja nisam ni najmanje iznenađen pa tako ni šokiran viješću da je Vlada Republike Hrvatske – kojom Vi osobno i nadasve sposobno rukovodite – donijela Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, a koja predviđa otvaranje radnih mjesta “duhovnika koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja”.
Nisam iznenađen, jer od Vas i Vaše Vlade i nisam očekivao ništa pametnije od odluke da na teret državnoga proračuna u javnim bolnicama pozapošljavate katoličke svećenike i da njihovu medicinsku stručnost vrednujete plaćom u rangu glavnih sestara po zavodima i klinikama, te nešto većim primanjima u odnosu na medicinare bez mantija zaposlene na otvorenim izvorima zračenja, u jedinicama intenzivne skrbi, u operacijskim salama, u rađaonicama, na odjelima za hemodijalizu, na traumatologiji, u hitnoj službi ili na liječenju oboljelih od AIDS-a.
Visoko cijeneći Vaše dokazane sposobnosti u pretvaranju ove zemlje u glib, slobodan sam Vam predložiti da se u procesu ozdravljenja zdravstvenoga sustava u Republici Hrvatskoj što ste ga ovom Uredbom pokrenuli, ne ograničite samo na angažman ljudi u mantijama, već da vrata hrvatskih bolnica otvorite i onim duhovnicima koji se nisu službeno vjenčali s Materom Crkvom, ali koje taj formalni nedostatak ne priječi da, vođeni Božjom rukom, djeluju iscjeliteljski, kako na pojedine pacijente, tako i na hrvatsko društvo u cjelini. Kratko i jasno, gospodine Milanoviću: pozivam Vas da već dogodine na ginekološkom odjelu neke hrvatske bolnice, a možda i više njih, zaposlite gospodina Darija Kordića.
Činim to ponukan razgovorom s gospođom Venerom, suprugom gospodina Darija Kordića, objavljenim u Glasu Koncila, tjedniku što ga izdaje Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, na adresi Kaptol 8. U tom razgovoru gospođa Kordić otkriva kako je njezin suprug, hrvatski državljanin s privremenim boravištem u zatvoru Karlau, Graz, Republika Austrija, iskusio snagu molitve, te posebno ističe da je “od nekih redovnica iz Hrvatske dobio molitve za nerođenu djecu”, te “otada svakodnevno moli za nerođenu djecu i žrtve pobačaja”. Gospodin Dario Kordić, kao što Vam lijepo piše u Glasu Koncila, “u molitvi učini duhovno posvojenje nekog djeteta u majčinoj utrobi koje se nalazi u opasnosti od ubojstva i onda kroz devet mjeseci moli za njega”.
N imalo ne potcjenjujući Vašu nadaleko poznatu informiranost o svemu i svačemu, slobodan sam vjerovati da niste čuli za zorniji primjer “duhovnog sudjelovanja u procesu dijagnostike i liječenja” od upravo iznesenoga. Stoga sam, ni najmanje ne precjenjujući Vašu sposobnost da sami u bilo kojem trenutku odlučite što Vam je najpametnije učiniti, slobodan ohrabriti Vas da na gospodina Kordića ne gledate kao na osobu bez svećeničkog zvanja, već da njegov medicinski angažman sagledate u svjetlu svetačkoga poslanja kojim je obasjan svaki redak što mu ga je posvetio Glas Koncila.
Prema onome što tamo piše, gospodin Dario Kordić je – “premda je uvijek bio vjernik katolik te dolazio iz vrlo pobožne obitelji” – svoje “obraćenje” doživio za privremenoga boravka u Haagu, gdje je “imao vrlo snažna duhovna iskustva”, a koja su u Glasu Koncila bez imalo dvojbe i bez ikakvih ograda proglašena “izvanrednim Božjim intervencijama”. Možda ćete se upitati: otkud gospodin Kordić u Haagu? Glas Koncila će Vam spremno odgovoriti da je zbog “događaja koji su devedesetih zahvatili Bosnu i Hercegovinu, naročito Srednju Bosnu i rodnu Busovaču” Dario Kordić s još deset srednjobosanskih Hrvata “dragovoljno otišao u Haški sud, na kojem je protiv njih podnesena optužnica zbog navodnog kršenja međunarodnog prava u Lašvanskoj dolini”.
Budući da ugledni katolički tjednik ne sitničari oko toga o kakvim se “događajima” radilo, vjerujem da nećete ni Vi i da će Vam važnije od faktografije biti da znate kako je Dario Kordić, nakon donošenja “nepravedne presude” kojom je kažnjen na 25 godina zatvora, “bio radostan i sretan što mu Haški sud nije dao mrvice”. A kad još saznate kako Vaš medicinski brat u Gospodinu “nije htio da mu smanje presudu jer nije želio da se priča kako mu je sud iskazao milosrđe” i kako je svojoj supruzi rekao “da mu nije teško malo pretrpjeti za Gospodina”, Vaš će um postati otvoren i za spoznaju da “u početku nepravda boli, ali ta bol i taj osjećaj nepravde prijeđu u radost”, jer čovjek – ako je Kordićeve pameti – “shvati se da se može pretrpjeti nepravda i to prikazati kao žrtvu za narod”.
Bez sumnjičavosti ćete, gospodine Milanoviću, zaprimiti i informaciju iz Glasa Koncila da je predmetni gospodin “od dolaska u Graz iz Haaga osjećao da je dobio poslanje biti svjedok Isusa Krista, živjeti poruku evanđelja unutar zatvorskih zidina”, shvatit ćete da “Bog djeluje preko Darija” i da su ga zbog toga u zatvoru posjetili “mnogi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice”, pa se – nadam se – nećete naljutiti ako Vam kažem kako me ne bi iznenadilo ni kada biste i Vi osvanuli u austrijskoj kaznionici Karlau. Samo kao posjetilac, naravno, a ne kao bivši hrvatski premijer, ako ste kojim slučajem pomislili da sam na to mislio.
Vjerujem, poštovani gospodine, da će Vas ovakva sakralizacija osobe osuđene za ratne zločine od strane Glasa Koncila učvrstiti u uvjerenju kako je svaka kuna koju iz državnog proračuna izdvajate i za tiskanje tog lista i za svekoliko djelovanje firme koja ga objavljuje, utrošena u plemenite svrhe i na dobrobit hrvatskoga društva u cjelini. Također vjerujem da ćete imati sluha za molitve kojima Dario Kordić spašava živote nerođene djece, te da ćete naći načina da njegova medicinska postignuća ugradite u zdravstveni sustav Republike Hrvatske čim dotični, za nekoliko mjeseci, bude pušten iz zatvora i upućen na slobodno tržište radne snage.
Jedino što od Vas ne očekujem, poštovani gospodine, je da svoje dragocjeno vrijeme trošite na beskorisno razmišljanje o onih 116 žrtava operacije u Ahmićima koju su obavili anesteziolozi podređeni primarijusu Dariju Kordiću ili da se u rijetkim trenucima odmora od svakodnevnih dužnosti i obaveza zapitate kako se moglo dogoditi da od njihovih ruku strada i jedanaestoro djece. A ukoliko se nekim slučajem ipak suočite s pitanjem zašto su ta djeca pobijena i u čemu je bio njihov grijeh, bit ću slobodan, gospodine Milanoviću, da Vama osobno, Vašim kaptolskim stipendistima čije veličanje ratnih zločinaca izdašno financirate i svim Vašim suradnicima koji su, skupa s Vama, omogućili da se katolički šamani zapošljavaju u javnim bolnicama, bit ću slobodan da svima vama kažem da je sav grijeh te ahmićke djece bio samo u tome što su rođena. Jer da nisu rođena, Dario Kordić bi – ovakav kakvim nam ga predstavlja Glas Koncila – sasvim sigurno poštedio njihove živote, a možda čak i molio za njih.
Potpuno uvjeren da ovo što sam Vam predložio neće ostati u sferi zdravstvene fantastike, šaljem Vam izraze moga najodličnijeg štovanja. Bog Vam dao zdravlje, poštovani gospodine, i skrušena molitva liječila Vas. Amen.
