Da je svaki siledžija, zapravo, prikrivena pizda (hajde da prihvatimo lingvističko-filozofsko objašnjenje tog pojma iz „Variola Vere“), koja će podviti rep pred jačim od sebe i prijetnjom sankcijama zbog počinjenog nedjela, dokazuje nam ovih dana i fudbalski ustašoid Šimunić, koji nakon stadionskog performansa, zazivanja duhova hrvatske najcrnje prošlosti, suočen s mogućnošću kazne, naokolo lamentira nad svojom zlehudom sudbinom emigranta oduvijek željnog doma, koji je, ustaškim pozdravom, samo želio da iskaže ljubav prema domovini, „bez ikakvih političkih konotacija“. I da nam, onako usput, održi i lekciju iz istorije, koju mi iz Evrope, opterećeni antinacističkom prošlošću i histerijom, ne razumijemo, za razliku od njega odraslog u porodici vrsnih istoričara, koji su zbog Znanja, valjda, i emigrirali u raj za kengure i znalce raznih vrsta (Eno nam tamo i „kapetana Dragana“, dok čeka na izručenje zbog humanitarnog rada u Hrvatskoj, ranih 90-ih, u okviru velikosrpskog udruženog humanitarnog poduhvata „Karlovac-Virovitica-Karlobag“, a koji se – kao i svi neshvaćeni domoljubi i otadžbinoljubi širom „Regiona“ i haških sudnica - i sam pita zašto hoće da mu sude, kad je on samo izražavao ljubav prema svom narodu i državi. Doduše, državi s apetitom predatora i narodu koji je dozvolio da ga gurnu u bratoubilački rat i monstruozne zločine, ali „čemu cjepidlačenje“ kad - All You Need Is Love?).

NE, NE, NEMA MRŽNJE U DOMOLJUBLJU. A NI U SPREMANJU.

Na žalost, promptna reakcija dijela hrvatske javnosti nesklonog veličanju režima nad čijom su se surovošću i monstruoznošću („bez ikakvih političkih konotacija“, što bi rekao mlađani Šimunić – jer se Srbe, Židove i Cigane, ubijalo isključivo na rasnoj osnovi) zgražavali i sami njemački nacisti, uskratila je javnost za čitav niz lekcija koje nam je Šimunić imao namjeru prenijeti, a koje bacaju potpuno novo svjetlo na događaje, ljude i parole, koje mi potpuno pogrešno, kao žrtve višedecenijske propagande i lobotomije komunističkog režima, i dan danas tretiramo kao zločinačke.

Taj pozdrav domovini: Ante Pavelić

Recimo: Ante Pavelić (čijim je slikama bio okružen Šimunić, odrastajući u idiličnom ustašoidnom okruženju koje je znalo pravu istinu i stvarnu Istoriju) nije bio zločinac, nego hrvatski domoljub. Koji je samo svoje domoljublje izražavao sredstvima primjerenim istorijskom trenutku u kome se zatekao. Da je živio u doba hipi pokreta, brao bi cvijeće i dijelio ga naokolo, uz zagrljaje i poljupce, ali kako je živio u teška vremena sveopšteg nasilja i masovne prihvaćenosti nacističke ideologije, on je ljubav izrazio, primjereno vremenu – kamom, maljem, rasnim zakonima i Jasenovcem. Kao i ostali domoljubi, koji nepravedno, zarad pomenute činjenice da nisu kreativni maksimum doživjeli u doba Djece cvijeća, ili bar Šimunićevo, u istoriji konotiraju kao monstruozni ratni zločinci. A radi se, zapravo, samo o strasnim domoljubima. Kojima se, kao i Šimuniću, izražavanje ljubavi prema Domu - malo otelo kontroli.

Sa žaljenjem moramo da konstatujemo da je javna osuda nestašluka u vidu ustašluka, mlađanog Šimunića i 30 hiljada i sedam moralnih patuljaka na stadionu, i nepoznatog broja izvan njega, spriječila dotičnog da nam da objašnjenja i za rekreativnu domoljubnu i čovjekoljubnu dimenziju Jasenovca (u kom je tek greškom i uglavnom svojom krivicom nastradalo nekoliko gostiju ovog nadaleko poznatog rekreativnog centra) ili za dobronamjernost drugih parola oslobođenih „političkih konotacija“.

Prođe li Šimunić bez zaista ozbiljnih posljedica za iskazanu spremnost na domoljublje u vidu oživljavanja tradicionalnih narodnih doskočica i verbalnih proljeva (a sudeći prema hrvatskim sportskim asocijacijama – krcatim domoljubima, punim razumijevanja za ovakve vrste nestašluka – hoće), na svjetskom prvenstvu u Brazilu bi moglo doći do proširenja domoljubnog repertoara i mogli bi smo prisustvovati i izrazima domoljublja kroz parole kao što su „Srbe na vrbe!“, „Ubij, ubij, pedera!“ itsl. Uz naknadno objašnjenje da se radi o ljubavi prema manjinama u Hrvatskoj, jer je vrba, zaboga, jedno od najljepših i Šimuniću ili nekom drugom (od njega još većem?) domoljubu, najdraže drvo, i da se tom parolom, zapravo, od nadležnih sportskih institucija u Brazilu, zahtjeva da hitno oko stadiona na kojim igra hrvatska reprezentacija zasadi vrbe, kako bi se manjinama iz njihove domovine, koje u Hrvatskoj razni stožeri, udruge za zaštitu porodičnih vrijednosti i Crkva, čuvaju kao zjenicu oka svoga, omogućilo da se popnu na iste i utakmice reprezentacije prate sa najboljih mjesta. Sa sve užetom oko vrata, iz bezbjednosnih razloga (da sa vrbe ne padnu na zemlju i ozlijede se). Čisto iz domoljublja. I čovjekoljublja, kao njegovog integralnog dijela. (A ovo za pedere, to se zapravo misli: Ubij pedera koji ugrožava ljudska prava homoseksualaca, pri čemu je „peder“, kao i „pizda“ na početku ovog teksta pojam koji označava karakternu osobinu, a ne... Itd.).

DA LI JE ŠIMUNIĆEV STADIONSKI PERFORMANS TEK NAJAVA NOVOG REFERENDUMA? 

E, sad...

Da, radi se o idiotu. Ali... Zar nije licemjerno na idiota, koji je nedovoljno pametan da zna da treba biti licemjer i svoj fašizam prikrivati iza društveno prihvatljivih okvira, kao što je zalaganje za „vrijednosti porodice“,“poštovanje žrtava Vukovara“ ili za „kreacionizam“ i „božiju riječ“, svaliti svu odgovornost za društveni problem koji je daleko iznad nakaradnog performansa jednog stopera, koji glavu upotrebljava kao sredstvo za sudaranje sa projektilom od kože, koji leti brzinom od 100 km na sat?

Šta je, naime, Šimunićeva estradizacija fašizma, spram fašisoidne suštine masovnih političkih projekata koji trenutno prekrivaju Hrvatsku – od stožeraške borbe protiv ćirilice, preko klerofašističkog obračuna sa seksualnim manjinama, do zapjenjenih „antikomunističkih“ ispada unutar Crkve i kretanja ka ekstremnoj desnici, političke alternative aktuelnoj ljevičarskoj vlasti.

Pri tome, vlast u Hrvatskoj pokazuje istu karakternu crtu kao i Šimunić, odnosno, i sama se ponaša kao pizda – jaka na riječima kad misli da one neće imati posljedica, a vrlo pažljiva u njihovom izboru kad se suočava sa silom. Svoje atrofirane antifašističke mišiće pokazivaće na kretenu koji šuta loptu, a zalagaće se za dijalog, pregovaraće i povlačiti se pred fašizmom samoproglašenog „Stožera za odbranu“, na zahtjev patrijarhalnih klerofašista pristati na referendum o ograničavanju ljudskih prava, trpiti govor i akte mržnje koji dolaze iz Crkve,...

Uostalom, ako su demokratija i pravna država bili, hrvatskoj ljevičarskoj vlasti, izgovor za pristajanje na referendum o definiciji braka, što je tek probni balon ekstremne desnice za fašizaciju države, kroz institucije sistema, da li bi nekog začudilo da se uskoro suočimo sa, potrebnim brojem potpisa ovjerenim, zahtjevom za referendum na kome će se odlučivati da se u Ustav unese da je zvanični pozdrav u Hrvatskoj: „Za dom – Spremni!“?

A GDJE SU STRAŽE ĐENERALA DRAŽE? ili SPREM'TE SE, SPREM'TE ANTIFAŠISTI

S druge (ili treće?) strane...

Zar nije pomalo(?) degutantno zgražavati se nad Šimunićevim činom iz bilo koje druge članice bivše nam zajedničke države, a pogotovo iz jedne Srbije ili Bosne i Hercegovine? Mislim, u redu, radovati se što i na drugom mjestu ima budala i pokušavati u toj činjenici pronaći utjehu za svoj život u septičkoj jami, ali, živjeti, ne okružen, nego zatrpan govnima (ili čak i sam biti govno – što je prilično masovna pojava) a sa zgražavanjem komentarisati „Jao, što smrdi kod ovih naših komšija“, naprosto izaziva nagon na povraćanje.

Lice evropske Srbije: Prvi potpredsjednik vlade, zvani PPV Aleksandar Vučić

Zar nije tragikomično da se Srbija koja je na čelo države dovela četničkog vojvodu, a kojoj Vladu vode likovi koji su u najmanju ruku indirektno učestvovali u ratnim zločinima, a nedavni izbori na Kosovu su pokazali i da su notorni rasisti i zagovarači aparthejda, i da je promjena koju su doživjeli (u vidu napadne demokratičnosti i evropejstva) identična promjeni Šimunića, nakon pritiska „izvana“ – lažna, svedena na formu (zaboga, na čelu Vlade je lik koji danas, nakon svega, bez grižnje savjesti za počinjena nedjela u 90-im, izjavljuje, takoreći sa žaljenjem i pravdajući se: „Srbija danas ne može da vam pomogne puškama i tenkovima” – WTF???!!!), da i ne spominjemo neokleronacističko podzemlje i sportsko otadžbinoljublje, koje se ne završava na tetovažama ratnih zločinaca po tijelima reprezentativaca, fašističkim ispadima navijača, govorom mržnje po medijima, nego završava - ubijanjem ljudi... zar nije tragikomično da se takva Srbija pravednički zgražava nad, u načelu (kad ga stavimo u kontekst posljedica neprovedene denacifikacije i nedoživljene katarze, na ovom prostoru), benignim činom jednog nogometaša.

I to se zgražava u pauzi, između dvije epizode ravnogorske četničke propagande, na javnom rtv servisu? (srećom, postoje komentari iza tekstova, na portalu, pa će me neko sigurno prosvijetliti argumentacijom o antifašističkom karakteru klanja nasred Na Drini Ćuprije i širom Bosne, što u Drugom svjetskom, što u, posljednjim balkanskim ratovima).

ŠTA JE GOVOR SPRAM ŠUTNJE  ili KAKO JE TO UOPŠTE MOGUĆE?

U čitavoj priči možda je najzanimljivija Bosna i Hercegovina, u kojoj je fašizam, trenutno u svojoj soft („malokrvnoj“) varijanti nezvanična ideologija vladajuće kaste. U kojoj su nacionalna segregacija, kršenje ljudskih prava, asimilacija, sistemsko nasilje nad manjinama, negiranje ili veličanje zločina i glorifikacija zločinaca, zapišavanje teritorija, rasizam i jezik mržnje sa najviših instanci, integralni elementi šizofrene države.

Šta je govor Šimunića naspram dvadesetogodišnje šutnje Prijedorčana o masovnim grobnicama?

U kojoj svaki konstitutivni narod, između ostalog, ima svoje fašističke heroje iz drugog svjetskog rata i ulice posvećene zločincima (koji su zločinci, naravno, samo kad se radi o „drugima“, a inače su neshvaćeni domo-otadžbinoljubi, zaštitnici naroda i žrtve komunističke propagande i falsifikovane istorije). I u kojoj čitavi nikad denacifikovani kolektiviteti disciplinovano ćute i spavaju, sanjajući kleronacionalističke snove, nad masovnim grobnicama.

Šta je govor nogometaša Šimunića, naime, spram dvadesetogodišnje šutnje Prijedorčana o masovnim grobnicama oko njihovog grada, u koje su pokopane hiljade njihovih sugrađana, pobijenih u zločinačkom, anticivilizacijskom, pohodu stvaranja etnički čistog lebensrauma, kao placa za novu otadžbinu (ili novo proširenje stare), koja će se popuniti novom izmišljenom istorijom, mijenjajući, nakon etničkog čišćenja i toponime i kreirajući virtuelnu izmaštanu stvarnost, vođeni onom patološkom idejom o laži kao obliku patriotizma i nacionalnog i državnog interesa. Šta je taj govor na stadionu, spram šutnje o zločinima u zemlji premreženoj masovnim grobnicama, koja traje i danas.  

Šta je Šimunićev, u krajnjoj liniji od njega samog negirani ili bar prikriveni ustašluk, spram otvorenih manifestacija mržnje po raznim dijelovima Bosne i Hercegovine? Spram svečanih dočeka ratnim zločincima, izraza im dobrodošlice na naslovnicama dnevnih novina, specijalnih emisija na javnim emiterima, mitinga podrške na kojima se negiraju zločini a presuđeni zločinci tretiraju kao heroji i spasitelji svoga naroda. Šta spram izjave Predsjednika RS „Nama Srbima je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“? Ili kontinuiranog negiranja genocida i bosanske verzije višedecenijskog bolesnog performansa sa brojem jasenovačkih žrtava.

Mušan Topalović Caco

Ili šta je Šimunićevo „Za dom!“ spram, svojevremenog, masovnog opraštanja Sarajlija od ratnog zločinca i monstruma Mušana Topalovića Cace? Spram činjenice da je sarajevska kantonalna vlast, prije par godina, imitirajući republičkosrpsku praksu, izglasala davanje finansijske pomoći optuženima za zločine nad nebošnjačkim stanovništvom. Spram činjenice da je stratište na Kazanima još uvijek neobilježeno, a da je inicijativu za postavljanje spomen obilježja morao podnijeti Srbin iz socijaldemokratske partije, a da potrebu za tim činom nije osjetio niko iz bošnjačke „nacionalne“ stranke, koja je na tom prostoru imala efektivnu kontrolu u doba kad su zločini i počinjeni.

Ili šta je Šimunićevo „Za dom“, spram koncepta aparthejda i školskog sistema „2 škole pod jednim krovom“, koji je podrazumijevao i pregrađivanje školskih hodnika, u cilju potpunog odvajanja djece različite nacionalnosti i odgajanja novih generacija koja će fašističko naslijeđe, poput Šimunića, nositi, s uvjerenjem u vlastitu ispravnost (jer šta da radi neko ko je u školi, iz udžbenika, naučio da je NDH bila ostvarenje vjekovne želje hrvatskog naroda?). Šta spram redovnog obilježavanja godišnjica zločinačkih kvislinških paradržavnih tvorevina, čiji su kompletni politički i vojni vrhovi završili na sudu za ratne zločine? Šta je Šimunićevo „Za dom!“ spram odbijanja lokalnih fašista, čak i pod pritiskom „međunarodne zajednice“, da prihvate koncept individualnih ljudskih prava i prekinu praksu sistemske diskriminacije svih manjina i nasilja koje sprovode na teritorijama koje kontrolišu.

A, JA SRANJA NA MAKSIMIRU

Na kraju, poslužimo se mataforom: mada je jasno da za svako kriminalno djelo, pa i pljačku trafike počinalac treba da bude uhapšen i kažnjen, postoji konceptualni, filozofski, a onda i praktični problem (bar za pisca ovog teksta) - koliko je moralno (pa i koliko ima smisla, uopšte, i šta znači) kažnjavati sitne lopove, koji pljačkaju trafike, u zemljama kojim vlada mafija i tipovi čiji se pljačkaški plijen mjeri milionima ili desetinama i stotinama miliona eura i iza kojih ostaju stotine hiljada žrtava?

Teško se oteti utisku da čitava stvar, sa osudama ekscesa na Maksimiru, koje dolaze iz istočnih susjeda Hrvatske, podsjeća na onu scenu iz Tanovićeve „Ničije zemlje“, u kojoj bosanski vojnik, u ovdašnjem ratnom hororu, listajući novine, nakon netom završenog granatiranja, naglas komentariše: A, ja sranja u Ruandi!