Nove smernice za nekažnjivo prakticiranje velikosrpskog nacionalizma
Agresorski lament
Piše: Bojan Tončić 11/09/2018 | 14:57

Najavljivan kao istorijski, govor predsednika Srbije Aleksandra Vučića u Severnoj Mitrovici 9. septembra doneo je tek još jednu injekciju velikosrpskog nacionalizma, uputstvo za njegovo preživljavanje u novim okolnostima, ponajviše kroz brutalne laži o uzrocima i posledicama ratova vođenih krajem prošlog veka. Vučić je, pomalo ćosićevski, naricao zbog nesreće, sublimirajući tabloidne verzije srpskog herojstva, tuđe krivice i navodnih dobrih namera velikog lidera Slobodana Miloševića u započetom, ali nerealizovanom hegemonističkom nasrtaju na civilizacijske vrednosti, koji je, eto, Srbe skupo koštao. Uz tu prepoznatljivu autoviktimizaciju, tek naizgled nelogično, idu šizofrena priča o herojstvu, te upozorenje da će se naći način na koji će kosovski Srbi biti zaštićeni, samo ako im fali dlaka s glave. Svaki način da se Srbi odbrane, jer su se uvek samo branili. 

Konstatacija Aleksandra Vučića da su Srbi sve ratove izgubili važna je i vredna, utoliko što predstavlja i priznanje da su ih vodili. Zvuči poražavajuće, ali te dve činjenice u milione mozgova dolaze kao breaking news. Čemu to opterećenje, i bez njega su mogli da glasaju.

GAZIMESTANSKI SUMRAK

Neće, dakle, biti stabilnosti na prostoru bivše Jugoslavije, postarao se Vučić i za sitne, podmukle provokacije ostalih suseda; uistinu, za to nije morao da poteže toliki put. I da ponovo demonstrira nasilnu prirodu svoje vladavine. Rešenje kosovskog problema nije ponudio, niko realan to nije ni očekivao. Predstavio programski referat, smernice za kretanje razoružanog, grogiranog nasilnika. Nagovestio je novi kosovski ciklus epskih investicija budžetskog novca, u kojem je (ciklusu) nepoznanica jedino to da li će se interna raspodela realizovati po dosad korišćenim kvotama.

U očekivanju novog komada istorije, Srbija nije registrovala vest da je njenim žrtvama, sestrama Sarandi, Lirie i Jehoni Bogujevci, Viši sud u Beogradu dosudio odštetu od po milion dinara za izgubljene majke i braću, kao i za prostrelne rane zadobijene u podujevskom masakru. Pripadnici zloglasne državne bande Škorpioni ubili su 28. marta 1999. 14 žena i dece, njihove najbliže srodnike. Tako je presudio beogradski sud, nalazeći “uzročno-posledičnu vezu” između rafala i patnji.

O drugačijoj istoriji je Vučić govorio. I o svetloj budućnosti.

“Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene", poručio je 1989. Milošević sa Gazimestana.

Govorio je nepotpunu istinu, budući da su oružane bitke već bile temeljno pripremane. Uz lakonsku aproksimaciju po kojoj Srbija za samo stotinak hiljada života dobija državu.

NACIONALISTIČKA KATARZA

“Pre skoro trideset godina, nedaleko odavde, stotine hiljada ljudi, a Slobodan Milošević je tada bio dovoljno velik da ih u tom broju okupi, na Gazimestanu, dočekalo je kraj njegovog govora, sećate li se kako? Pevali su. I to su pevali horski: 'Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala'. Tri rata se pominju u toj pesmi. A onda, posle toga, imali smo ih još. Ne svojom, ali ne isključivo ni tuđom krivicom. Zvanično i nezvanično, pomagali smo braći, Srbi su ginuli, za Knin, za Sarajevo, za Prištinu. U Kninu se danas vijori 'šahovnica' koje tamo nikada nije bilo, u Sarajevu je broj Srba pedeset puta manji od onoga koji je bio, u Prištini živi svega nekoliko Srba. Ne nekoliko hiljada, već nekoliko ljudi. Nema nas više ni u Kosovu Polju, gde je mnogo toga počelo”, izustio je Vučić u Mitrovici. 

Nisu, dakle, za rat krivi samo drugi - kakva nacionalistička katarza.

"Srbi su ginuli za Knin, za Sarajevo, za Prištinu. U Kninu se danas vijori 'šahovnica' koje tamo nikad nije bilo, u Sarajevu je broj Srba pedeset puta manji, u Prištini živi svega nekoliko Srba. I sve to zato što nismo razumeli poziciju Srbije i sveta", izgovara Vučić pored Ibar vode.

U Kninu se danas vijori zastava države Hrvatske, neka se druga vijorila tokom agresije Srbije na Hrvatsku i u vreme parazitiranja pobunjeničke balvan tvorevine, u vreme etničkog čišćenja hrvatskih sela u Krajini koje je pripremila srbijanska Državna bezbednost.

ODAVNO SE NISMO ISPLAKALI OVAKO

Tačan broj Srba u Sarajevu Vučić ne zna, od oko 200 hiljada pre nego što će započeti ubijanje grada sa Kalemegdana, u federalnom Sarajevu ostalo je petnaestak hiljada, manje nego što ih je bilo u brdima oko Sarajeva, pre početka agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu i pre početka opsade tog grada (Radovan Karadžić je tvrdio da ih je u brdima 18 do 20 hiljada pod oružjem). U Istočnom Sarajevu ima ih oko 40 hiljada, nije to 50 puta manje nego pre agresije Srbije na BiH, al' dobro zvuči u tužbalici.

Možda Vučić zna da je Srbija, tokom intervencije NATO, sa Kosova prognala više od 800.000 Albanaca. Možda je čuo za masakr u Podujevu, za Suvu Reku, Veliku Krušu, Izbicu, Rezalu, Poklek...

Sigurno je čuo za Batajnicu i tri masovne grobnice na policijskom poligonu. Valjda je mislio da Severna Mitrovica nije mesto za priču o srpkim zločinima.

Tako je Srbija pomagala braći, “zvanično i nezvanično”, novcem, oružjem i oruđem, tenkovima, logistikom, oficirskim kadrom, mobilizacijom ubica i pljačkaša.

Grubi je, dakle, falsifikat tvrdnja da je Srbija, eto, “imala ratove”, ali “ne svojom, ali ne isključivo ni tuđom krivicom”; sramni, amoralni, bahati pokušaj relativizacije zlikovačkog pohoda, a ne pokušaj pomirenja. Tuđa je krivica, dikcijom Vučićevog uputstva za upotrebu nacionalizma u novim okolnostima, to što je Srbija obeležavala prostor masovnim grobnicama i koncentracionim logorima, što su na Kosovu srbijanski vojnici i policajci ubijali žene i decu,

UPOTREBA MRTVOG ZLIKOVCA

Sve iz najbolje namere Slobodana Miloševića. U Vučićevoj izvedbi: “Milošević je bio veliki srpski lider, namere su mu svakako bile najbolje, ali su nam rezultati bili mnogo lošiji. Ne zato što je on to želeo, već zato što želje nisu bile realne, a interese i težnje drugih naroda zanemarili smo i potcenili. I zbog toga smo platili najvišu i najtežu cenu...”

Laž. Brutalno uvredljiva. Milošević nije imao nikakve dobre namere, a drugi narodi su se u njegove planove uklapali tek kao posledica nesavršenog etničkog čišćenja. Kao nusprodukt realizacije neuništivih velikosrpskih snova.

A izgovoriti da su Srbi platili najvišu i najtežu cenu, uprkos Miloševićevim dobrim namerama, mračna je i teška uvreda za žrtve države Srbije i svakoga ko ima imalo saosećanja sa njima.

“Ideja je da čuvamo mir i pokušamo da uspostavljamo mostove poverenja prema Albancima”, rekao je predsednik Srbije.

Saša Cvjetan, ubica žena i dece u Podujevu pušten je marta ove godine na uslovnu slobodu, tri godine pre isteka dvadesetogodišnje zatvorske kazne.

Ideja je teško ostvariva, Većina prihvata servirano, da Albanci nisu hteli da čuju poruke mira.

Ovo je stvarno "nesreća".