The Independent
Da li je države briga za imigrante?
Piše: Robert Fisk (The Independent) 09/10/2013 | 12:38

Ovo je priča o tome kako je rat u Siriji uspeo da dosegne pet hiljada milja van Sirije i uništi barem 29 libanskih života u Tihom okeanu. Priča je tragično ironična. Siromašne libanske porodice, kojima je želja bila da žive u Australiji, napustile su svoja neplodna sela u brdima severnog Akara uprkos upozorenjima rođaka da ne napuštaju svoje domove. Poginuli su nadomak Indonezije. Ovo je takođe priča o zemlji čija vlast ne prihvata odgovornost za smrt sopstvenih građana.

Potonuće prenatrpanog izbegličkog broda koji je krenuo iz Čiandžura na Javi deset dana ranije, ne može da se poredi sa stotinama žrtava severnoafričkog broda koji je potonuo nadomak italijanskog ostrva Lampeduza prošle nedelje, gde je prema procenama poginulo 350 ljudi čija su tela ronioci i ove nedelje izvlačili iz Sredozemnog mora. Ove nesreće se ne mogu upoređivati na osnovu ozbiljnosti gubitka, međutim imaju neke slične odlike: očajna želja putnika da nađu bolji život, mešanje okrutnih krijumčara ljudi, drveni teški brodovi u kojima su tražili sigurnost. Različita je nacionalnost izbeglica. Liban je, od svih zemalja Bliskog istoka, mesto koje nudi kakvu takvu sigurnost uprkos ratu u Siriji i nasilju koje je on doneo u Bejrut i Tripoli.  

U nekim zemljama jugozapadne Azije, televizijske reklame upozoravaju one koji se spremaju da traže azil na sudbinu koja ih čeka. Jedva da prođe i sat vremena na avganistanskoj televiziji bez emitovanja obaveštenja, gde se sa zatamnjenog ekrana čuje zloslutan muški glas koji na persijskom i paštunskom jeziku gledaocima govori da: “Australija nije zemlja u koju treba ići brodom. Ako pokušate da tamo odete brodom, neće vam biti dozvoljeno da uđete na australijsku teritoriju. Poslaće vas na ostrvo Papua Nova Gvineja i nikada vam više neće biti dozvoljeno da živite u Australiji…”. Takva upozorenja nikada nisu bila emitovana na libanskoj televiziji. Činilo se da za tim nema potrebe.   

Za razliku od anonimnih žrtava kod Lampeduze, gde je bilo premalo mrtvačkih kovčega za sve mrtve, poznat je identitet Libanaca čija su tela doplutala do obale sa pučine Tihog okeana. Pažljiva istraga lokalne libanske štampe je otkrila o kojim se selima sunitskih muslimana radi: Kabait, Kreibet i Naba Fnajdak u blizini sirijske granice kao i predgrađe Tripolija, Bab El Tabaneh, čije su paravojne formacije već dve godine u ratu sa prosirijskim naoružanim alevitima, s uporištem istočno od grada.

Udaljena seoca duž reke Bared, koja se uliva u Sredozemno more kod palestinskog izbegličkog kampa koji nosi njeno ime, su godinama zanemarivana od strane vlasti u Bejrutu i to pogotovu danas kada političke razmirice između pro- i antisrijiskih libanskih političkih partija sprečavaju stvaranje kabineta.

Škola nema u mnogim delovima Akara, bolnica je malo a posla skoro nimalo. Mladići nemaju novca za ženidbu. Mnogi od njih su primorani da se pridruže libanskoj vojsci samo da bi preživeli. “Odlazeću” libansku vladu, koja je na vlast došla sada već beznadežno prevaziđenom izbornom voljom građana, nije bilo briga. Skoro čitava jedna porodica iz Kabaita je stradala. Jedini preživeli iz jedne porodice iz Kodra je otac, Husein, čija su žena i devetoro dece nastradali. Samo su tela njegove žene i jedne ćerke doplutala do obale.

U Tripoliju, porodice Gamravi i Hraz su izgubile svoje voljene, dok je Talal Rai poginuo zajedno sa troje dece i sestrom. Ahmed Abdo, čiji se dvadesetčetvorogodišnji sin Mustafa vodi kao nestao, je pozajmio deset hiljada dolara od svojih prijatelja kako bi mu platio put do Australije. Ukupni trošak za jednu celokupnu porodicu je bio šezdeset hiljada dolara. Taj novac je isplaćen iračkom krijumčaru poznatom kao “Abu Saleh”.

Mnogi rođaci su molili porodice da ne odlaze. Abdo je rekao lokalnim novinama da je njegov sin “jedan od dobrih dečaka koji je tražio miran život. Ekonomski problemi i problemi sa bezbednošću koje je imao su ga primorali da emigrira i potraži mir”. Libanskoj vladi Abdo je rekao:”Trebalo bi da se starate o svom narodu, zemlji i dosta je bilo vaših razmirica.”

Sačuvana je jedna fotografija putnika sa tog broda, kako sede na grubim, drvenim klupama na nemirnom moru kod Jave. Iako je padala kišai, na palubi se jasno vide nesrećni Libanci. Jedan od njih ima širok osmeh, drugi maše ali većina samo gleda direktno u objektiv. Iza njih je praznom sivo nebo i zloslutno more koje se peni. Oni su samo na nekoliko minuta od smrti. Znamo da je u poslednjem mometnu jedan Libanac pozvao mobilnim telefonom rođaka u Melburnu da traži pomoć. Rođak je pozvao australijske pomorske vlasti koje su kasnije poslale helikoptere i avione u beznadežnoj potrazi za brodom koji je već bio potonuo. 

Kada je vest o ozbiljnosti libanskih gubitaka stigla do Bejruta, samo osamnaest ih je preživelo, njihova pseudo-vlada je skočila u akciju. Obećala je da će preživeli biti vraćeni kući, a da će sva pronađena tela biti prebačena nazad kako bi bila sahranjena na goleti sopstvene zemlje. U stvari, više vremena su proveli zaklinjući se mrtvima nego živima. Šta to govori o Libanu?

* Pogledajte fotogaleriju o imigrantima i izbeglicama

* Prevela Marija Šerban