Da je 84 više od 16, zna svaki učenik drugog razreda osnovne škole. No, u slučaju referenduma u Dubrovniku zanemarene su osnove matematike - oni koji su osvojili 16 odsto glasova na referendumu protiv izgradnje golf resorta na Srđu, slavili su pobjedu, dok je 84 odsto glasova građana koji su protiv tog projekta (ili četvrtina biračkog tijela), zbog – neki tvrde - neustavnog zakona koji propisuje potrebnu izlaznost od 50 odsto, proglašeno gubitnicima. Na referendum je, naime, izašlo „samo“ 31 odsto Dubrovčana.

Svih ovih mjeseci prije referenduma, trebalo je pojedinačno ljudima pojašnjavati u čemu je problem sa izgradnjom sportsko- rekreacijskog centra „Razvoj golfa“ u Dubrovniku.  Malo tko je samo iz medijskih izvještaja mogao shvatiti sve probleme izgradnje golf resorta na Srđu, jer su kvalitetni i stvarno informativni izvještaji bili rijetki. Nakon prikupljanja potpisa za referendum, ljudima u Zagrebu, Splitu, Beogradu i drugim mjestima jednako je trebalo pojašnjavati „šta ne valja s tim golfom“, kao što im se ovih dana pokušava pojasniti da nije sve gotovo, bez obzira na činjenicu da referendum nije prošao zakonski okvir.  Rezultat referenduma je, bez obzira na sve, ogroman uspjeh za Grad i ljude koji su cijelu priču pokrenuli.

Uz sav entuzijazam kojeg osjećam, čak je i meni povremeno bilo naporno sve to objašnjavati, iznova i iznova.  Aktivistima nije ni danas, nakon više mjeseci kampanje i požrtvovnosti s kojom su joj se posvetili.

U samo nekoliko mjeseci uspjeli su informisati i animirati javnost u Dubrovniku, ali i u cijeloj Hrvatskoj i regiji; uspjeli su se izboriti za kakav takav prostor u medijima, ali i za posebnu poziciju u osvajanju demokracije, jer su referendum izborili doslovno sami, uz podršku velikog broja volontera.

Prvi su ukazali da u projektu golf resorta nije riječ samo o sportsko- rekreacijskim sadržajima, nego o prikrivenoj apartmanizaciji, da će se na Srđu graditi skromnih 240 vila i 400 apartmana; ukazali su na nejasnoće oko troškova izgradnje infrastrukture, na posljedice po eko-sistem... Nakon nekoliko godina i političari i investitori su bili primorani da priznaju istinu.

Stručnu javnost u Hrvatskoj u cijeli slučaj nisu uključili vodeći komercijalni mediji ni javni servis, što je posljednjima dužnost. Prvi su to uradili aktivisti, uz pomoć nekoliko internet portala poput Net.hr-a, Index.hr-a i H-alter.hr-a. Televizije su uglavnom pokušavale zadovoljiti tradicionalno načelo druge strane i u emisijama jeftino suprotstavljati aktiviste i investitore, kao da to nije pitanje od važnosti za cjelokupnu zajednicu, nego stvar različitih mišljenja dvije grupe ljudi. Ukratko,  aktivisti su odradili i posao novinara, pokušavajući da cjelovito informišu javnost, dok su mediji odradili dijelom posao vlasti – slušajući obje strane u sporu bez stava, a dijelom posao propagandista – banalizujući i zbunjujući javnost.  

U kratkom razdoblju od skupljanja potpisa za raspisivanje referenduma u veljači ove godine, do samog referenduma, aktivisti su uspjeli kod ljudi stvoriti stav, bilo da su na kraju glasali za ili protiv. Uspjeli su da aktiviraju i lijeve i desne, i patriote i apatride, nacionaliste i kosmopolite, gospare i došljake, branitelje i dezertere, zaposlene i nezaposlene, alternativu i mejnstrim, cajkaše i hipstere... I to je najveći uspjeh ove građanske inicijative  - ujedinila je Grad,  pomaknula granice tema o kojima se u Hrvatskoj obično razgovara, unijevši u mejnstrim nešto ozbiljno i važno za urbanizam, razvoj na lokalnoj i nacionalnoj razini i demokraciju.  

Kada je saopštena brojka izlaznosti od 30 odsto,  aktiviste se optuživalo da su se „izmotavali“, a medije da su im dali preveliku važnost (sic!) i svi su u glas saopštavali da je referendum propao... Malo tko je uopšte pokušao da malo detaljnije pogleda stvari i da vidi da je od 11.977 izašlih na referendum, 10.051 glasalo protiv golf resorta i da bi ta cifra, bez ijednog glasa više, bila dovoljna da se taj kontroverzni projekat odbaci uz potrebnu izlaznost.  Utrkivali su se „novinari“ da pokažu kako su i ranije bili u pravu, kako ta grupa „plaćenika“, „lijenčina“, „parazita“ (etikete koje poslednjih 20 godina redovno koristi aktuelna politička vlast kako bi obilježila svoje „neprijatelje“) nikada nije ni zasluživala prostor koji je dobila... Europa Press Holding je nastavio trubiti u investitorove trube, pozivali su se intelektualci da kažu koju lijepu o golfu, a ukazali su se i ključni kolumnisti Jutarnjeg i Novog lista te ostalih novina, da zaključe koju plitku o referendumu.  Činilo se kao da su mnogi jedva dočekali da kažu sve što su do tada ćutali. HRT je konačno mogao da pusti  kompjutersku animaciju projekta (nema više ko da se buni?), besplatno reklamirajući investitora, kao da je stvar riješena, kao da je sve gotovo.

Ali nije gotovo. Ako investitorka Maja Brinar Frenkel kaže da će se golf graditi, to ne znači mnogo, jer svoje mišljenje trebaju da daju još neke institucije. Postoje i neke tužbe, a jedna od njih je i na Upravnom sudu i pravni joj stručnjaci daju velike šanse. Ta sluganska pamet koju gaje u novinarskim redakcijama kao korov po parkovima, svjesna je neistina koje plasira, a društvo na ovako brutalan način postaje svjesno i njenih posljedica.  Osvješteni građanin je neprijatelj, kako te sluganske pameti,tako i korumpirane vlasti.  Zato i nije čudno što su se Dubrovčani našli pod ovakvim medijskim pritiskom. Oni ovom sistemu ne trebaju. Njemu više treba ta famozna amorfna investitorovska „tiha većina“ bez stava, bez ideje, bez pitanja... Bez života.  A nema mnogo da su i sami Dubrovčani bili takvi.

Mrtvilo kruzerske košnice

Dugo je trajala tirada nad građanima tog grada. Dubrovnik već godinama proživljava pravu invaziju „bezoblične mase urbanističkih otpadaka“ : uništavaju se zelene površine, na neprikladnim mjestima niču takozvani dvorovi, a zapravo potpuno neprilagođeni kompleksi zgrada koji zjape prazni; grade se famozne garaže koje završavaju u bankrotu, zlatni WC-i na kojima se peru pare; u prelijepe dubrovačke parkove instaliraju se nekakve gvozdene skalamerije koje liče na Terminatora; umjesto drveća, u parkovima se „sade“ figure Snježane i njenih sedam patuljaka i pokoja gljiva, crvena sa bijelim tufnicama...  

Šest mjeseci Stari grad je po danu košnica kruzerskih turista, prostor u kojem su stanovnici tog grada nepoželjni. Čak se mole preko radija da ne izlaze zbog gužve na Stradunu. Da ne ometaju turiste dok  ližu sladoled. Uveče, kada se grad isprazni, postaje dosadno, kvalitetnih mjesta za izlazak gotovo da nema. Poneki koncert i to je to.

Ostalih šest mjeseci grad je mrtav. Sav kulturni život spao je na nekoliko izložbi lokalnih umjetnika. Dubrovnik je poslednjih godina bio kulisa za filmove, prostor za nesmetani lopovluk i bahaćenje, zajednica bez učesnika.

Puzajuća agresija i bahatost vlasti i bliskih joj tajkunčića kulminirala je premlaćivanjem umjetnika i aktiviste Slavena Tolja i nepoštivanjem procedure pri izboru ravnatelja kulturnih institucija u Gradu. Zbog svega toga, grad su napustili Tolj i bivši ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnika Antun Maračić. Oni koji su ostali u Gradu, aktivnije su se uključili u nevladine udruge i inicijative, i pokušali zajedno naći način da to zaustave.

Treba znati da se referendum u Dubrovniku nije desio tek tako. Trebalo je da sistem postane brutalan, da bi ljudi shvatili i počeli da reaguju.    

Državna suspenzija demokracije

Država u kojoj vlast i krupni kapital zajedno slave nedovoljnu izlaznost na referendum, izvrću podatke, prisvajaju volju građana koji nisu izašli na birališta, u kojoj investitor uvodi nove pojmove u demokratski proces koji kod učenih ljudi izazivaju podsmijeh,  obezbjeđuje sebi prikriveni oglasni prostor u lokalnim i drugim medijima vulgarnim  fotografijama slavlja, zasigurno nije država građana, a vlast koja takvu državu vodi otvoreni je pobornik nedemokratskih principa. Vlast koja slavi formalnu propast referenduma jeste antidemokratska  i to su prepoznali mnogi ugledni analitičari u Hrvatskoj. No, ne samo oni. Prepoznali su to i građani. I to ne samo u Dubrovniku.

Dubrovački referendum je iza nas. Ispred su lokalni izbori. Dubrovčani će ovaj put imati priliku da biraju, uz već poznate političke opcije i novu, građansku listu koju je stvorilo oko 10.050 glasova protiv izgradnje golf resorta na Srđu. I nepriznavanje tih glasova u široj javnosti i vlasti. Kako je gradonačelnik svojim neispunjavanjem predizbornog obećanja dobio revoluciju u gradu, tako je ignorisanjem volje građana, dobio novu političku snagu na lokalnom nivou.

Riječ je o listi „Srđ je Grad“ , čiji je nosilac profesor filozofije u dubrovačkoj Gimnaziji, inače član Inicijative „Srđ je naš“ Igor Miošić.

Tako je, pored činjenice da su kao aktivisti napravili ogroman posao i izborili jedan od prvih referenduma u novijoj povijesti Hrvatske, ostala poslednja instanca – uključivanje u politiku – za što su još jednom pokazali hrabrost, ali i prihvatili veliku odgovornost. Ishod je teško predvidiv, politička scena u Hrvatskoj i regiji je brutalna, prostor u kojem moral ne obitava, a demokracija se može uglavnom naći samo u hvalospjevnoj retorici vladajućih. No, svojim kandidovanjem, oni su ponovo stali u odbranu demokracije. I zato zaslužuju podršku. Kao što je rekao jedan od aktivista "Ne mogu se zamisliti da za pet godina stojim sa istim transparentima pred Gradskim vijećem. Nešto se mora uraditi".

Dubrovnik se probudio i ništa ga više ne može uspavati. To treba da imaju na umu lokalni i državni dužnosnici, ali i investitori iz „Razvoj golfa“. Dubrovnik je grad koji ponovo baca svjetla daleko.