Bosna i Hercegovina je idealna zemlja za ljubitelje reality showa i sapunica. I političke hard core pornografije. U ovdašnjoj mješavini životinjske Farme, Milorada Veličanstvenog i Dubokog grla, iznenađenja su svakodnevna, opskurni likovi sveprisutni, konflikti obavezni, obrati nevjerovatni, a pušenje više miliona statista zagarantovano. Nije doduše, nakon milion i 1864 epizode, u kojima je svako bio sa svakim i protiv svakog i mijenjao političku orijentaciju kao zmija kožu, najjasnije ko je zapravo šta, s kim i o čemu zaboga priča, ali to ljubiteljima pomenutih vrsta zabave nije ni važno. Važno je da se nešto dešava. I da je glupo.

Recimo najnoviji „istorijski sporazum“ između SDA i HDZ BiH, o Ustavnim promjenama, tobože u cilju ispunjavanja obaveza iz presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, kojom je kompletan dejtonski koncept „tri konstitutivna naroda“ i njihovog ekskluzivnog vlasništva nad zemljom, uz dosljednjo ignorisanje i diskriminaciju svih ostalih, proglašen kriminalnim djelom, a zemlji naloženo da diskriminaciju otkloni. Pod prijetnjom sankcijama.

LJUDSKA PRAVA NA NACIONALNOJ PIJACI

Navedeni sporazum i sve oko njega naprosto vrvi glupostima. Toliko da je to, iako ovdašnji političari, mozga oštećenog prekomjernim ušmrkavanjem, duvanjem i fiksanjem vlašću, i inače ne varniče inteligencijom, pomalo čak i sumnjivo (ili me samo puca paranoja?).

Prvo, umjesto vladajuće koalicije, koja bi trebala da kreira rješenja ovakve vrste(bar po političkoj teoriji, koja doduše nema nikakve veze sa bh političkom praksom, koja više dodirnih elemenata ima sa vicevima o Sulji i Muji, Sulji i Zlatku, Sulji i Draganu i Sulji i fašističkoj svinji), Ugovor potpisuju jedna stranka na vlasti i jedna iz opozicije. Pri čemu se u startu zna da će najmanje jedan koalicioni partner ovih s vlasti (SDP naravno) popizditi. I ispljuvati sporazum, koji je idejno gotovo identičan onom koji je prošle godine i sam predlagao (Mislim, nema tu pameti – smisao čitave priče je kako zadovoljiti HDZ, a pritom ostati što manje trudan).

Drugo, SDA i HDZ se vraćaju postratnom konceptu „predstavljanja naroda“, poznatom u njegovom eksplicitnom fašističkom obliku „Jedan narod – Jedna stranka – Jedan vođa“ (što je porazno, naročito za SDA, koja je potrošila godine na transformaciju iz amorfnog narodnjačkog pokreta u političku stranku). Iz teksta Ugovora i objašnjenja koje daju predstavnici tih stranaka, naime, vidljivo je da oni govore ne u ime stranaka, nego naroda.

Pritom, oni se umjesto individualnim ljudskim pravima, bave trgovinom prava između „svoja“ dva naroda. Umjesto bezuvjetnog poštovanja Konvencije o ljudskim pravima, oni prave hladnoratovski sporazum „Koliko vi nama date ovdje, mi ćemo vama dat tamo“. Uopšte ne percipirajući, pritom (a šta i očekivati od kleronacionalista, makar i razoružanih i prividno uljuđenih?), da je svako uslovljavanje obezbjeđivanja prava nekome (bez obzira na stanje u nekoj drugoj sredini) naprosto neprihvatljivo, neljudsko, te, u krajnjoj liniji i – protuzakonito.

Treće, sporazum se između aktera na bh. političkoj sceni pokušava donijeti 3 sata12 minuta i 47 sekundi (za one nesklone stilskim figurama – 2 sedmice) prije krajnjeg roka za rješavanje ovog pitanja koji je odredila EU. Pri čemu su sva dosadašnja upozorenja ignorisana od strane lokalnih feudalnih vladara, koji shvataju da bi dopuštanje primjene Evropske konvencije o ljudskim pravima urušilo temelje njihove vlasti, bazirane na mješavini hladnoratovske i mafijaške podjele zona interesa, pa 4 godine nakon donošenja presude „sve je isto samo kite više ne rastu“. (I neko očekuje čudo u zadnji čas? Šta je, kupio paket Viagre?)

PUŠENJE UBIJA

Četvrto, sporazumom se uopšte ne rješava problem akcentiran sudskom presudom. U skladu sa višegodišnjim tendencijama, kojim „konstitutivni“ nacionalisti (što će reći, nakon socijal-demokratskog ideološkog samoubistva, prihvatanjem platforme „Ako ih ne možeš pobijediti - popuši im“, manje-više svi na političkoj sceni BiH) zahtjev za njihovo razvlašćivanje i odlazaku septičku jamu istorije, pokušavaju pretvoriti u proces dodatne fašizacije države i društva i cementiranja tvrde etničke podjele zemlje i sveprisutne segregacije.

Umjesto mehanizma garantovanja svakom pojedincu njegovih individualnih ljudskih prava, insistira se na pravima fantomskih kolektiviteta. Čije interese definiše kriminogena struktura, koja kompletnu državu drži svojim taocem.

Peto, sporazum, u njegovoj neviđenoj gluposti, čak ne ispunjava ni fašisoidni zahtjev koji su njegovi akteri stavili pred sebe (da sad zaboravimo presudu Evropskog suda za ljudska prava) – da obezbijedi da „svaki narod u BiH sam sebi bira predstavnika“. Naime, kad pročitate sporazum, vidite da bi, govoreći jezikom nacionalista -  Hrvatima i dalje predstavnike mogli birati Bošnjaci. A i Srbima (mada to tamošnji kleronacionalistički establišment još ne shvata). I da bi umjesto rješenja bilo kakvog pitanja, čitava stvar bila zapravo zakomplikovana i obesmišljena do bola. I pritom ostala u suprotnosti sa Konvencijom o ljudskim pravima.

Dakle, s jedne strane, nije tačno da ponuđeno rješenje obezbjeđuje da „jedan narod ne može birati drugom narodu člana Predsjedništva BiH“ (ili se neko zajebao ili je – slijedeći onu narodnu mudrost „samo pošteno, pa ko koga...“ -  nekog pokušao zajebati). Može. Ali je ta priča, u kontekstu presude Sejdić-Finci, besmislena. Jer je Sud u Strazburu presudu i donio s ciljem da se takva priča i praksa biranja prekine. Jer je sama suština presude kojom se zahtjeva poštovanje ljudskih prava svakog pojedinca, da nema ni predstavnika niti zagarantovanih pripadnika Srba, Hrvata i Bošnjaka u Predsjedništvu BiH. (A sad urlanje nacista.- Đe'š na Srbe, Hrvate i Bošnjake?).

VIŠE VOLIM VOĐINO SPOLOVILO NEGO MILIONE IZ PREDPRISTUPNE POMOĆI

No, onda dođemo do suštine, odnosno do pitanja: Pa čemu uopšte tri člana Predsjedništva?

I tu se krije ključni zajeb u priči o implementaciji presude Sejdić-Finci. Četri godine su potrošene da bi se osmislio model kako da se uradi nešto a da se ne promijeni ništa, odnosno, kako da se na tijelo koje je, faktički, u Dejtonu, i zamišljeno da predstavlja „konstitutivne narode“, primjeni Evropska konvencija o ljudskim pravima, koja sa dejtonskim kolektivističkim rješenjima nema ništa zajedničko. I nije se uspjelo. Jer je, naprosto, nemoguće. Jer su ta dva modela u potpunoj opreci.

I umjesto da se dogovori potpuno novo rješenje, usklađeno sa evropskim civilizacijskim standardima, istrajava se na pokušaju da se retardirano i nakazno Frankeštajnovo čudovište običnom šminkom učini normalnim. I prihvatljivim partnerom EU.

Ako članovi Predsjedništva više nisu predstavnici „konstitutivnih naroda“ (a to je smisao Presude) čega su predstavnici? I zašto ostaju trojica? (Dobro, znamo da ostaju zato što se ovdašnji kleronacionalisti nadaju da će zajebati EU i da će sve ostati isto, samo se tako neće zvati, ali sad govorimo o suštini).

Ako su predstavnici entiteta, zašto bi iz Federacije bila dvojica a iz RS jedan? Elementarna logika govori da ih treba biti podjednako.

Zapravo da nije opsesivnog RS insistiranja na konfederalnom uređenju i separatističkih snova, te,fašisoidnog isijavanja netrpeljivosti prema svakom obliku zajedništva aktuelne vladajuće strukture („Naši će poljoprivrednici rađe jesti koru s drveća i sisati Vođino spolovilo, nego milione eura bespovratne pomoći iz predpristupnih fondova EU primati preko državnih institucija“), logično bi bilo da je jedan.

No... nije samo do RS establišmenta. Svaka od strana koja trenutno ima moć odlučivanja bi na to pristala kad bi joj se garantovalo da će taj jedan biti njen. I svaka odbila to rješenje kad bi shvatila da joj to mjesto nije zagarantovano. I da se razumijemo, nema tu razlike između srpskih i hrvatskih nacionalista s jedne i bošnjačkih s druge strane. Ovi potonji će insistirati na „građanskom“ konceptu „1 čovjek – 1 glas“ samo dok vjeruju da će im brojčana nadmoć donijeti pobjedu. No čim vide da im brojke ne idu u prilog ponašaju se identično ostalima u takvoj situaciji, i odbijaju svaku mogućnost implementacije takvog modela. I uvijek će imati glupe izgovore, tipa „Drugo je Mostar“. Ma, jel, majke ti?

KOGA BOLI KURAC ŠTA ČLAN PREDSJEDNIŠTVA RADI

Podjelom Federacije na dvije izborne jedinice iz koje bi se birao po jedan predstavnik, što nije prijedlog aktuelnog sporazuma, ali je, zbog apsurdnosti rješenja u tom sporazumu i ostavljenog prostora za „doradu“, predvidivi rasplet u nastavku, Federacija bi u potpunosti ostala bez svog predstavnika, a članovi Predsjedništva bi predstavljali RS i dvije zajednice kantona, što je, zapravo, više nego simbolički uvod u trojnu podjelu zemlje po etničkoj matrici.

Aktuelno rješenje, pak, u svojoj startnoj fazi, može se okarakterisati kao komičan (i višeslojno neuspješan) pokušaj da se smisli bilo kakva formula po kojoj će u Predsjedništvu BiH biti jedan član iz RS, jedan iz Federacije i - jedan iz HDZ-a.

Zapravo, već neko vrijeme oko toga da se HDZ-u izda koncesija na mjesto u Predsjedništvu na narednih 1000 godina, postoji prećutni konsenzus na političkoj sceni (SDP je to pokušao sprovesti još prošle godine, kad se na njega sručila lavina reakcija nezadovoljnih vanpartijskih ljevičara sa javne scene, koji su se zgrozili takvom podilaženju nacionalistima, a SDA to radi sada).I jedini je problem kako to izvesti, a da se zadovolji evropsko insistiranje na poštovanju Konvencije o ljudskim pravima, u kojoj ne piše ništa o ljudskom pravu Dragana Čovića da postavlja svog člana Predsjedništva.

„Uzgred“, pitanje predstavljanja (koga i šta?) nije uopšte nebitno, nego je krajnje praktično. Postavlja se, naime, pitanje šta će ti ljudi raditi u Predsjedništvu, ako nisu predstavnici naroda, jer im je, trenutno, po Ustavu, posao, zapravo, koncipiran u skladu sa tom, u Dejtonu, određenom ulogom. Što govori da se ovo pitanje ne može riješiti samo dodikovskim seoskim doskočicama („Umjesto 'Srbin iz RS' mi ćemo stavit 'jedan iz RS', a mi znamo šta će bit taj jedan“), nego da promjene moraju biti dublje i suštinske.

No...

INDIVIDUALNO LJUDSKO PRAVO DA SE BUDE GLUP I UTOPI U KOLEKTIVITET

Da se razumijemo – stvar uopšte nije jednostavna. I rješenje možda i ne postoji. Svetost principa individualnih ljudskih prava obesmišljena je balkanskom zloupotrebom istih, od strane nacionalnih i vjerskih kolektiviteta, u njihovim što soft što hard core fašističkim izdanjima, koji ljudska prava upotrebljavaju kao sredstvo za njihovo zatiranje.

Za suštinske promjene (i pokušaj uspostave normalnog društva, što podrazumijeva i provođenje zakašnjele denacifikacije) potrebna je intervencija „međunarodne zajednice“. I promjena čembrlenovskog duha uzmicanja pred problemima i prijetnjama, od strane Evrope.

Naime, ma koliko bh. političari zavrjeđuju najdublje gađenje, odgovornost za stanje u zemlji nije samo na njima. A još manje na građanima. I jedni i drugi funkcionišu unutar parametara zadatih dejtonskom konstrukcijom države, koja jeuspostavljena kao gordijev čvor blokada, koje čini nemogućom bilo kakvu pozitivnu promjenu, nego, naprotiv, paradoksalno, svaki zahtjev za promjenom samo još više zateže čvor, a svaki pokušaj bijega od nacionalističke matrice, istu samo učvršćuje, uvlačeći u sebe i onog koji je pokušao pobjeći. Nešto od ovoga vidjeli smo na primjeru izbora Željka Komšića u Predsjedništvo. A nešto smo vidjeli i na posljednjim velikim građanskim protestima u Sarajevu, kada je mirno, dostojanstveno, društveno odgovorno i humanistički orientisano okupljanje građana, kojim se od odrođene, lijene, bahate, neodgovorne i socijalno neosjetljive vlasti zahtjevalo samo da radi svoj posaoi da ne ubija djecu, politička bagra iskoristila za nacionalističko divljanje, opstrukciju, prijetnju rušenjem države, te, odvratne optužbe na račun građanja, govor mržnje, pa čak i  prijetnje ljudima koji su se usudili protestvovati protiv njih i pozivanje na odmazdu represivnog aparata države.

Međutim, umjesto konkretne pomoći u prevazilaženju ovdašnjih problema koji nadilaze sposobnost i, u smislu demokratske kulture, mnogo razvijenijih društava, EU se bavi postavljanjem ultimatuma, koji em niko ozbiljno ne tretira, em su kontraproduktivni. Pa je tako postavljen još jedan „posljednji rok“ za ovdašnje političare. Nakon koga će se, ako oni ne ispune obaveze, EU „ozbiljno naljutiti“ na političare, te, oštro kazniti - građane. Od čega su se naši političari upišali u gaće. Od smijeha, naravno.

I tako... građanima BiH nije preostalo ništa do da upute četiri i po miliona pisama na adresu Evropske komisije, u kojima će, poput Huse iz vica u kome ga neki siledžija šamara, dok mu Haso govori „Hajde još jednom ako smiješ!“, zavapiti „Nemojte nas više branit, majke vam“.

* Tekst preuzet sa e-Novina