Piše: Bojan Gavrilović | 12/07/2013 | 12:41 |
Peščanik je objavio knjigu "Evropa ne stanuje u Babušnici - građani protiv Srbije pred sudom u Strazburu" gde čitalac može naći sve važnije presude protiv države Srbije, koja, po broju predstavki proporcionalnom broju stanovnika, zauzima neslavno prvo mesto sa jednom tužbom na 727 stanovnika. Taj broj raste iz godine u godinu. Naime, u 2010. godine je na okončanje pred Sudom čekalo 3.200 predstavki protiv Srbije. U toku 2011. taj broj se popeo na 5.894, a u toku 2012. na 9.950. To je povećanje od 300 posto za samo dve godine. U dogovoru sa autorima Peščanika objavljujemo neke od najinteresantnijih i najdrastičnijih primera kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prva priča vezana je za nedavnu odluku suda u Strazburu da radnicima leskovačke fabrike tekstila "Letex" dosudi odštetu od 540.000 evra, što je dužna da im isplati država Srbija. To je najviša kazna koju je Srbija dobila, viša od ukupnog zbira dosadašnjih presuda koji iznosi 400.000 evra. (Ž. R.)
*****************************************************
Evropski sud je 28. maja 2013. godine objavio presudu Anđelić i drugi protiv Srbije, u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje i prava na mirno uživanje imovine zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih presuda protiv društvenih preduzeća.
Ova presuda se na prvi pogled ne razlikuje od grupe slučajeva Kačapor i drugi, koja se odnosi na neizmirene obaveze društvenih preduzeća nastalih na osnovu potraživanja iz radnih odnosa utvrđenih konačnim sudskim presudama.
Podnosioci predstavke su 167 bivših zaposlenih preduzeća Leteks iz Leskovca koje se nalazi u stečaju a koje je, sa kratkim prekidima, bilo preduzeće sa većinskim društvenim kapitalom. Preduzeće Leteks je privatizovano 2006. godine dok je 2008. ugovor o privatizaciji poništen usled propusta kupca da ispuni svoje ugovorne obaveze. Opštinski sud u Leskovcu je 18. aprila 2008. naredio dužniku da isplati zaostale zarade za period od 1. do 13. jula 2003. sa kamatom, kao i 376.520 dinara na ime troškova postupka. U periodu od 17. novembra do 16. decembra 2008. svaki od podnosilaca je posebno podneo zahtev za izvršenje pomenute presude. Početkom 2011. Privredni sud u Leskovcu pokrenuo je stečajni postupak protiv dužnika (preduzeća Leteks) koji je još uvek u toku. Zaostale zarade bivšim radnicima još uvek nisu isplaćene. Podnosioci predstavke su 2010. podneli ustavnu žalbu koja još uvek nije rešena.
Država je tvrdila da, s obzirom da Ustavni sud još uvek nije odlučio po ustavnim žalbama oštećenih, predstavku treba odbaciti zbog neiscprljivanja domaćih pravnih lekova. Evropski sud je, uzimajući u obzir praksu Ustavnog suda Srbije, naveo da, u pogledu potraživanja prema društvenim preduzećima, ustavnu žalbu treba smatrati delotvornim pravnim lekom tek od 22. juna 2012. godine[1] . S obzirom da su podnosioci podneli predstavku Evropskom sudu 2010, on je odbacio ovaj prigovor države. Ipak, treba imati na umu da je Ustavni sud, u periodu od podnošenja ustavne žalbe 2010. do donošenja presude Evropskog suda 2013, mogao delovati preventivno tj. rešiti žalbe oštećenih i dosuditi im adekvatnu odštetu što bi za posledicu verovatno imalo brisanje predstavke sa liste predmeta.[2]
Imajući u vidu da je dužnik trenutno u državnoj svojini i da je u spornom vremenskom periodu bio društveno preduzeće, kao i da kašnjenje izvršenja traje duže od 4 godine, Evropski sud nije našao nijedan razlog da odstupi od ranije zauzetog stava u vezi sa odgovornošću države za kašnjenje u izvršenju pravosnažnih domaćih odluka donetih protiv društvenih preduzeća u sličnim predmetima[3] te je utvrdio povredu Konvencije.
Ipak, ono po čemu se ovaj slučaj razlikuje od drugih je visok iznos dosuđen na ime nematerijalne štete od strane Evropskog suda. Naime, svaki od 167 podnosilaca predstavke dobio je 3.100 evra na ime nematerijalne štete i 130 evra na ime troškova postupka. Jednostavna računica pokazuje da je ukupan iznos koji država treba da isplati podnosiocima predstavke 540.000 evra. Pored toga, država je obavezana da izvrši sve pravosnažne sudske presude koje nalažu isplatu zaostalih zarada u periodu od 1. juna 2001. do 13. jula 2003. godine. Razmera ovakve odštete postaje očigledna ukoliko uzmemo u obzir da ukupna dosuđena suma za naknadu štete i troškove postupka od objavljivanja prve presuda protiv Srbije 2006. do danas iznosi oko 400.000 evra.
Najviše zabrinjavaju moguće posledice ovakve presude. Naime, broj izvršnih presuda domaćih sudova protiv društvenih preduzeća trenutno nije precizno utvrđen. Vlada Republike Srbije je 28. marta 2012. donela Uredbu o evidentiranju dospelih neizmirenih obaveza društvenih preduzeća po izvršnim presudama za potraživanja iz radnih odnosa. Krajnji rok za dostavljanje prijava početno je bio 5. avgust 2012, ali je kasnije produžen do kraja 2012. Prema podacima iz septembra 2012, registrovano je 55.000 prijava sa potencijalnim potraživanjima na osnovu neizvršenih domaćih sudskih odluka protiv društvenih preduzeća, dok konačni iznos dugovanja još uvek nije utvrđen. Prema podacima od 4. oktobra 2012, broj otvorenih predmeta pred Evropskim sudom koji su se odnosili na društvena preduzeća iznosio je 2.250.
U slučajevima poput ovoga, koji zahtevaju velike finansijske izdatke, Evropski sud obično postupa pažljivo, odnosno uzima u obzir napore države da ovo pitanje reši na nacionalnom nivou postizanjem odgovarajućeg aranžmana sa licima koja imaju potraživanja. Isplaćivanje visokih odšteta nije uobičajeno za praksu Evropskog suda. Za razliku od nekih drugih jurisdikcija, (npr. sudovi u SAD često dosuđuju tzv. punitive damages, tj. nesrazmerno visoke odštete koje imaju za cilj da kazne dužnika i nateraju ga da u budućnosti ne čini slične povrede) praksa Evropskog suda po pitanju dosuđivanja novčane odštete je prilično restriktivna (visoke novčane odštete se obično dosuđuju žrtvama teških kršenja ljudskih prava). Po svemu sudeći, čini se da ovu presudu treba shvatiti pre svega kao ozbiljno upozorenje upućeno državi. Drugim rečima, Evropski sud je izgubio strpljenje i više ne želi da toleriše veliki broj tzv. repetitivnih predstavki (predmeti sa istim ili sličnim okolnostima, kao i oni o kojima je već odlučivano) te na ovaj način pokušava da primora Republiku Srbiju da ovo pitanje konačno reši.
Za pretpostaviti je da će Republika Srbija zahtevati da se o ovoj presudi izjasni Veliko veće Evropskog suda. Ipak, s obzirom da se radi o dobro ustanovljenoj praksi Suda i da ovaj predmet, osim velike odštete, ne pokreće nijedno suštinsko pitanje, verovatnoća da se takav zahtev usvoji je minimalna. S druge strane, Srbija takođe ne raspolaže nijednim validnim argumentom kojim bi mogla da ospori ovu presudu, jer kako je Evropski sud već utvrdio “država ne može da navede nedostatak sredstava (sopstvenih ili dužnika) kao izgovor za neizvršenje izvršne sudske presude”.[4]
DEO IZ VIDEO PRILOGA LETEX BLUES
Snežana Stamenković: Ja sam bila po struci tkač i onda u tri smene normalno, kao i svaka majka, kao i svaka žena. Dok se zarađivalo sve je bilo ipak lakše, sve dok nije nestalo para i svega. Ideš svaki dan na posao i radiš, a nema plate, nema ništa. Ta 24 meseca nijednog dinara nismo videli, a radili smo. Deci nemaš za doručak, deca idu jedan u srednju školu, jedan u osnovnu, nemaš za doručak da im daš. Isprže po jaje kući, po krišku hleba i to im je sve.
Zoran Marković: Ja sam u Leteksu zaposlen od 1972. godine. Leteks je '72. godine imao 3.260 radnika, bio je najveći proizvođač vunenih tkanina u bivšoj Jugoslaviji. Proizvodili smo negde oko tri miliona metara godišnje. Imali smo najnovije mašine i sve, izvozili za Iran, za Irak, za Kinu, za Rusiju, 80 odsto proizvodnje nam je išlo za Rusiju. Tako da je to bila među najuspešnijim tekstilnim fabrikama u proizvodnji štofova.
Zoran Mihajlović: Pojavljivanjem Zorice Gajić, koja je privatizovala Leteks, to je žena iz Australije koja je htela da kupi Leteks i uzela ga je za bedne pare, koja nije mogla da isplati radnicima ni 80.000 dinara zaostalih ličnih dohodaka. I što je velika grehota, ona je za mesec-dva sve mašine prodala, nešto je poslala u druge zemlje, nešto je istopila kod livca, koji se obogatio. I ne samo on, još neki su se tu obogatili, ali nikom ništa, i fabrika je zatvorena. Da su rukovodioci bili pametni i neki radnici koji su huškali narod, da smo radili samo za vojsku, policiju, železničare, poštare, letnju i zimsku uniformu, sigurno bi hiljadu ljudi sada radilo u Leteksu, puta četiri, to je četiri hiljade ljudi bi jelo lebac i već bi neki otišli u penziju. A igrom slučaja Leteks je porodična firma gde smo našli ili suprugu ili je suprug našao svoju ženu, gde su ostvarili svoju decu, oni koji smo ostali bez parčeta hleba na ulici.
* Sledeću priču objavljujemo u sredu, 17. jula
VIDEO: LETEX BLUES – Slučaj Anđelić
* Knjigu "Evropa ne stanuje u Babušnici" možete preuzeti sa stranice Peščanika
———–
1. Vidi odluku u predmetu Marinković protiv Srbije, predstavka br. 5353/2011, odluka od 29.1.2013. ↑
2. U skladu sa članom 37 Konvencije, Evropski sud u svakoj fazi postupka može odlučiti da izbriše predstavku sa liste predmeta, ako se na osnovu okolnosti može zaključiti, između ostalog, da je stvar razrešena. ↑
3. Da je država odgovorna za dugovanja pravnih subjekata koji se nalaze pod njenom efektivnom kontrolom (vidi na primer predmet Kačapor i drugi, Vlahović itd). ↑
4. Kačapor i drugi protiv Srbije, stav 114. ↑