Referendum za ustavnu definiciju braka nije izazvao samo totalnu moralnu, već i intelektualnu paniku, osjećaj da je predvodnica akcije Željka Markić nepobjedivi gigant svih javnih debata i da je nakon uspjeha referenduma više ništa neće moći zaustaviti u njezinom političkom, vjerskom ili nekom drugom pohodu na hrvatsko društvo.

U analizama razloga za uspjeh referenduma nije se, međutim, istaknula važna i moralno defektna uloga sasvim posebnog klana kojemu Markićeva pripada, a to je klan liječničke profesije.

Za vrijeme oštre kampanje,  Željka Markić je više puta javno isticala „ideal homeostaze“ tradicionalnog braka, dok je na izravne tvrdnje da se homoseksualnost ne smatra bolešću odgovarala da je stav medicine prema genezi homoseksualnosti „podijeljen u dvije struje“.  U anti-gay kampanju se uključio značajan broj mnogo važnijih i poznatijih liječnika, koji su često isticali nesložnost medicine i biologije oko  uzroka homoseksualnosti, znanstve dokaze o povezanosti „bolesti“ s nemoralnim, pa čak i protuzakonitim stilom života, a čulo se i zastrašujuće mišljenje da koncept „zdravlja“ ili „normalnosti“ može biti izjednačen s konceptom „ravnopravnosti“.

Pritom nijedan hrvatski liječnik – uključivši ministra zdravlja koji se inače često poziva na saznanja „svjetske“ medicine   – nije javno kazao da ne smatra da je homoseksualnost bolest i to elaborirao barem kao osobni stav.

Nijedan liječnik nije ukazao na neetičan, anti-humanistički stav svojih kolega, po kojemu je dijagnoza  -  koja god -  moguća osnova za diskriminaciju.

Nijedan psihijatar se nije javno oglasio, kao ni strukovne liječnike udruge.

Sama se Markićeva, kao liječnica i predvodnica inicijative, nikada nije ogradila od otvorenog ponižavanja homoseksualne populacije od strane nekoliko poznatih liječnika.

Takva unisonost medicinskih krugova u demokratskom svijetu nije poznata od 70-ih godina, kada je Svjetska zdravstvena organizacija eliminirala homoseksualnost iz klasifikacija bolesnih stanja.

Poanta je, dakle: nije se čuo nijedan medicinski glas protiv.

Svi koji se bave masovnim medijima i javnom komunikacijom vjerojatno uočavaju da u raspravama o medicinskim pitanjima, unatoč slojevitosti javne sfere, biomedicinska profesija još uvijek uživa elitnu poziciju, a da su kanali komunikacije izrazito hijerarhizirani.  Javnost općenito prihvaća ovu strukturu, umjesto egalitaristički koncept po kojemu su u raspravi o „medicinskim temama“ svi ravnopravni.

Pojednostavljeno rečeno: kad liječnik ili medicinska institucija nešto kažu, to ima mnogo veći doseg i težinu od svega što će o nekoj medicinskoj temi reći drugi stručnjaci ili široka javnost. 

Medicina ima dugu povijest brutalnosti prema homoseksualcima, koja je prekinuta relativno nedavno, a zamijenila ju je politička korektnost, diskurs znanstvenog pozitivizma i prividne distance od vrijednosnih sudova. Ako se i zauzima vrijednosni stav, onda je to najčešće kroz medikalizaciju homoseksualnog ponašanja i tvrdnju da liječnici „imaju pravo“ iznositi svoje mišljenje o homoseksualnosti i preispitivati je li možda ipak riječ o bolesti.

Rezidue brutalnosti, dakle,  ipak preživljavaju u dobro kamufliranoj ponižavajućoj tezi da je bolest mogući razlog za zabrane i diskriminaciju i posljedičnom prisiljavanju gay osoba da se od toga u javnosti i kod zakonodavca brane potvrdom da su „zdravi“.  

To se odvija kroz pro-gay i anti-gay sučeljavanje autoriteta SZO-a i alternativnih znanstvenih stavova, pri čemu prvi i drugi tabor čini strahovitu logičku i moralnu pogrešku.  

Pozivajući se na klasifikaciju SZO-a koja ih „oslobađa“ od bolesti, LGTB zajednica prvo pristaje na ponižavajući tretman koji im je nametnula medicina, a zatim čini logičku pogrešku posezanja za argumentom autoriteta, kojemu je dovoljno suprotstaviti činjenicu da neki drugi autoriteti misle drugačije (što anti-gay pokret efektno i često koristi) i da je medicina praktična znanost zasnovana na induktivnom zaključivanju s kojim se nikada ne utvrđuje nikakva nužnost. Imamo neki niz pojava koje smo uzročno-posljedično povezali, ali ta je veza dovoljna tek da možemo reći kako nešto privremeno znamo i da je to znanje na snazi dok se empirijski ne potvrdi nešto drugo.

Drugo, činjenica je da prirodne znanosti nemaju jednoznačan odgovor na pitanja o uzroku homoseksualnosti – kao ni o većini ostalih stvari – i da ne postoji jedinstvena definicija bolesti.

Spremna za pohod na hrvatsko društvo: Željka Markić

SZO, naprimjer, koristi definiciju po kojoj je „zdravlje stanje potpune fizičkog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći“. Daniel Callahan ovu definiciju s pravom smatra preekstenzivnom i dokazom krajnje politizacije medicine, jer ona kaže da je doslovno sve što se događa u svijetu produkt zdravlja ili bolesti, a lijek za sve probleme čovječanstva je u rukama medicine.

Da je SZO dosljedna vlastitoj definiciji bolesti, onda bi homoseksualnost trebali tretirati kao bolest u društvima u kojima su homoseksualci diskriminirani i zlostavljani – kao što su mnoge afričke zemlje, Rusija, pa i Hrvatska – a ne tretirati kao bolest u zemljama gdje homoseksualci uživaju isto uvažavanje kao i svi ostali.

Time bi, vjerojatno, bili najbliži istini.

Uglavnom, pozivanje na SZO je krajnje neproduktivan i slabašan argument.

No, pozivanje na bolest  je najcrnji anti-humanistički stav kojeg možemo zamisliti. Svi ljudi koji prema klasifikaciji SZO-a spadaju u neku grupu bolesnika imaju pravo na slobodan pristup bračnoj zajednici.

Nitko ne donosi zdravstveni karton kad stupa u brak.

S druge strane stoji jedino eugenika i/ili neukusna kampanja dokazivanja da je homoseksualnost posebna vrst bolesti koja se širi blagonaklonošću društva i tolerancijom.   

U polemiku s tim stavom uopće se nećemo upuštati. Dovoljno je konstatirati da su svi liječnici koji su sudjelovali u kampanji, svjesni svog autoriteta u javnom diskursu, iskoristili (nužno) neodređen stav medicine i biologije protiv jedne ranjive društvene skupine ljudi kojoj,  baš iz njihovog ugla gledajući, treba stručna pomoć.  Također, oni uspijevaju održavati privid da su prava neke grupe ljudi određena stavom biomedicine prema njima i da to nije isključivo humanističko pitanje.   

To je maligno, manipulativno, intelektualno neobranjivo i miljama udaljeno od milog pogleda referendumskih vođa koji poručuju „mi samo štitimo tradicionalnu obitelj i brak“.

Koliko su riječi „bolest“, „zdrava obiteljska sredina“, „pedofilija“ i ostali koncepti iz medicinskih leksikona prevagnuli kao mobilizacijsko sredstvo u odnosu na nevine katoličke osjećaje  –   širenjem straha od bolesti  – vidimo već i iz žargona ulice koji gayeve naziva „bolesnicima“, „nakazama“, a mnogo manje samo neutralno  „nekršćanima“. 

No, najbolje će empirijsko istraživanje provesti sama Markić ako pokrene inicijativu protiv npr. abortusa: tada bismo točno znali jesu li građani Hrvatske dogmatski privrženi nauku crkve u svim praktičnim pitanjima ili su pederi ipak zaslužili posebnu pažnju i odbojnost zbog stigme bolesti.

Dotad, možemo biti sigurni da je medicinska profesija – stvarni gigant u raspravama ove vrste - u Hrvatskoj predstavljala  važan faktoru u odašiljanju marketinških poruka za referendum i da je time odigrala iznimno nečasnu ulogu, bilo aktivno, bilo šutnjom.

* Slobodna Dalmacija