U ponedjeljak, 20. oktobra / listopada, Beograd proslavlja 70 godina oslobođenja. Tim povodom publici će, u 17 časova u Kulturnom centru Beograda biti predstavljena knjiga "Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944." Milana Radanovića. Uz poziv na promociju, objavljujemo predgovor knjige koja se bavi kako detaljnom rekonstrukcijom borbi za oslobođenje grada, tako i istorijskim revizionizmom, čiji smo poslednji degenerativni oblik imali priliku da vidimo na vojnoj paradi 16. oktobra.

..................................................................

Kada su 20. oktobra 1944. godine snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije napokon oslobodile Beograd, stanovnici grada su, po riječima liječnika i referenta saniteta Vrhovnog štaba NOVJ-a Gojka Nikoliša,„nagrnuli iz svih predgrađa, od Narodnog pozorišta pa do Slavije plela su se kozaračka kola, harmonike krasnoarmejaca pozivale su na kazačok, a orkestri naših Cigana kao da nisu dopuštali nikome da bude ispred njih, ni bučniji, ni prvak u veselju.“[1]

Iako tog dana borbe za oslobođenje cijele zemlje nisu okončane, navedena opaska svjedoči ne samo o oduševljenju građana grada oslobođenog od fašizma, nego još više o dočeku osloboditelja partizana i vojnika Crvene armije. Usporedbe radi, zagrebački novinar i publicist Josip Horvat, ideološki zasigurno suzdržan kad je riječ o simpatijama prema komunizmu, bilježi 8. svibanj 1945., dan oslobođenja Zagreba od fašističke „Nezavisne države Hrvatske“, na sljedeći način:

„Prošetao kroz Tuškanac. Putem sam se smijao kao dijete - četiri godine i mjesec dana nisi onuda smio prolaziti. Na toj sitnici osjetio sam da je došla sloboda, da ulazimo u nov život. Tako je čudno kod srca, mozgom čovjek ne kapira da je nestalo straha...“[2]

Danas, sedamdeset godina poslije oslobođenja i dvadeset i pet godina nakon nasilnog razaranja zajedničke države, Narodnooslobodilačka borba se u mnogo čemu ocjenjuje drugačije, da ne kažemo protivno naraciji oslobođenja. Riječ je o amalgamu nekoliko ideologema koji se međusobno upotpunjuju i pojačavaju, od negacije općejugoslavenske karakteristike i idejne suštine partizanskog pokreta, rehabilitacije raznih domaćih kolaboracionističkih snaga, do osporavanja samog oslobodilačkog čina u znaku recentne antikomunističke ideologije totalitarizma.

No, glavni spor svakako nije problematizacija četiri godine NOB-a, kritička historiografija je dužna pružiti što potpuniju sliku tog vremenskog razdoblja, uz sve posljedice koje slijede za samu tradiciju ljevice i komunističkog pokreta na prostoru bivše Jugoslavije. Tvrdnje da nema spornih točaka, da je NOB bio „kao suza čist“ podjednako se trebaju ispitati kao i pokušaji revizije u korist nacionalnih mitologija i antikomunističke ideologije. Naime, nije samo po sebi problematično kritizirati društvena uređenja koja su se legitimirala komunističkom idejom i ljevičarskim rječnikom. Isto tako, kao što nije sporno kritizirati zloupotrebe državne moći nakon oslobođenja Jugoslavije od fašističke okupacije, upitno je kršiti osnovna pravila historiografske znanosti i metodologije u korist dnevnopolitičke denuncijacije političkih neistomišljenika. Problem svakako postaje ozbiljniji kada nisu u pitanju pojedinci nego državne znanstvene institucije i akademije. Zašto? Zato što te iste institucije predstavljaju državu, u institucijama služe državni službenici, a službenik, po svojoj profesionalnoj karakteristici unutar državne strukture, „govori u korist i umjesto grupe kojoj se obraća, on govori za sve zastupajući sve, on govori kao predstavnik Općeg.“ Izrečeni službenički stavovi predstavljaju, dakle, stavove Općeg, to jeste vladara, „a istina vladara postaje istina za sve“, kako piše francuski sociolog Pierre Bourdieu u svojoj knjizi „O državi“.[3] U ovom se kontekstu može egzemplarno navesti nastojanje suštinskog brisanja i/ili kriminaliziranja komunizma kao nečega „stranog“, štetnog za „nacionalno biće“. Primjerice, prof. Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, u svome članku „’Zločini oslobodioca‛ - Zadatak srpske istoriografije visokog prioriteta“ u prvoj rečenici teksta problematizira dolazak komunista na vlast kroz prizmu „nacionalne prirodnosti“ toga događaja, odnosno, da je komunistička vlast naročito u Srbiji problematična pošto je Srbija „i 1944. bila listom protiv komunista“.[4] Izvor autorove tvrdnje je izjava Winstona Churchilla, dakle osobe koja o Narodnooslobodilačkoj vojsci i njezinom Vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu u kolovozu 1944. godine iznosi slijedeće mišljenje:

„Razlog zašto smo prestali pomagati Dražu Mihailovića i njegove četnike je jednostavan. On se nije borio protiv Hitlera. Odlučno smo na strani Tita, zbog njegove velike i hrabre borbe protiv njemačke armije. […] Partizani su sada gospodari situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nijemce […].”[5]

Isti je Winston Churchill hvalio talijanskog fašističkog vođu Benita Mussolinija kao „najvećeg zakonodavca među živima“, a fašizmu pridodao nemjerivu zaslugu „cijelome svijetu“ u borbi protiv boljševizma.[6] Koja je Churchillova izjava, na kraju, mjerodavna?

Izvlačiti citate iz konteksta i manipulirati brojkama stradalih kako bi se opravdao i potkrijepio unaprijed zadani ideološki sud sasvim je providna rabota, a predstavlja gotovo oličenje revizionističke historiografije, i to ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Dakako, Pavlovićev uvod nije puka slučajnost ili neopreznost, već je riječ o orkestriranom pohodu, o ideološkoj matrici koja komunizam nastoji istrijebiti iz kolektivnog sjećanja kao nešto neprirodno i suprotno određenom „nacionalnom biću“, koja broji žrtve i učešće u Narodnooslobodilačkom ratu po nacionalnom ključu, a sam NOB promatra iz nacionalističkog ugla, te koja svaki antikapitalistički preokret a priori nastoji prikazati kao neopravdano nasilje.[7] Spomenuti članak državnog službenika prof.Momčila Pavlovića itekako je postao službena istina, istina vladara Republike Srbije koji su na osnovu u tekstu iznesenih stavova u srpnju 2009. formirali Državnu komisiju za pronalaženje i obeležavanje svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle oslobođenja 1944. na čije je čelo postavljen državni službenik prof. Slobodan Marković s Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Slične komisije su već ranije osnovane u Sloveniji (Komisija Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobnica 1990. godine) i u Hrvatskoj (Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, 1991. godine).[8]

Slovenski filozof Rastko Močnik s pravom piše da se jugoslavenski narodi nisu borili samo protiv fašizma, „već i za drugačiju vrstu države“, za demokraciju i društvo lišeno eksploatacije. Što su to na kraju dobili već je drugo i komplicirano pitanje. No jasno je da demokracija i revolucija idu zajedno, da imaju „zajednički izvor“ i da je „volja za radikalnu promjenu postojećega nerazdvojivo povezana s voljom za demokracijom“.[9] Osporavanje demokratskog karaktera oslobođenja i denuncijacija Komunističke partije Jugoslavije važna su mjesta i zajedničke točke svih vrsta historijskog revizionizma u bivšim jugoslavenskim republikama. U međunarodnim razmjerima takav je postupak uvjetovan dvjema tendencijama unutar revizionističke historiografije: pokušaju kriminalizacije jakobinskog tipa revolucije od 1789., pa sve do oktobra 1918., kako iscrpno analizira Domenico Losurdo[10], te analizi zasnovanoj na tezi o „ideokratskim“ režimima, dakle sustavima lišenim društva. „Svi takvi pristupi“, piše francuski filozof EnzoTraverso,„svode centralno jezgro revolucionarnih eksperimenata na teror (jakobinsku diktaturu godine I, diktaturu boljševika za vrijeme ruskog građanskog rata) koji onda, uglavnom, ako ne čak isključivo, objašnjavaju kategorijama psihoze, strasti, ideologije, nasilja i fanatizma.“[11]

Borbe u ulici Kneza Miloša, oktobar 1944.

U jugoslavenskom slučaju pristup oslonjen ili blizak navedenim analitičkim tendencijama revizionističke historiografije prešućuje utvrđene empirijske činjenice jugoslavenske revolucije, njezin izravno plebejsko-demokratski karakter. Slijedeći tezu Darka Suvina o posebnostima jugoslavenske revolucije možemo navesti tri specifičnosti koje naznačuju kompleksnost, ali i visoki stupanj društvenosti socijalističke Jugoslavije:

„Prva je jugoslavenska posebnost što je revolucija od 1941.-45. vođena kao antiimperijalistički rat za narodno oslobođenje i društvenu pravednost. Iako su borbu potaknula fašistička ubojstva i ugnjetavanje, a predvodila ju je hijerarhijska mreža Partije, ona se vodila odozdo prema gore… a iz nje je proizišao narod (ili grupa naroda) koji je vlastitim snagama oslobodio samog sebe. Druga posebnost nastupila je oko 1948. kad su Tito i velika većina Partije odbili Staljinov pokušaj da nametne svoju vlast. Treća revolucionarna posebnost ocrtala je nesigurnu cestu ka stvarnoj socijalističkoj demokraciji i samoupravljanju odozdo.“[12]

Revizionisti u osnovi izbjegavaju istraživanje historije „odozdo“, društvo u njihovom pristupu ostaje sa strane kao amorfna masa bez prava na glas, a istražuju se uglavnom veliki „vođe“ i politički zapleti. Otud proizlazi i opsesivno bavljenje Josipom Brozom Titom preko kojega se prelama „početak, kraj i suština“ socijalističke Jugoslavije.

Neki aspekti historijskog revizionizma

Misaoni razvoj historijskog revizionizma na području bivše Jugoslavije svakako ne počinje tek s razaranjem države i pada društvenih ustroja pod vlašću Sovjetskog Saveza. Od, u hrvatskim emigracijskim krugovima Južne Amerike, proslavljenih historiografskih napisa Franje Tuđmana, preko Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, „Knjige o Milutinu“ Danka Popovića iz 1985., pa sve do rodoljubnog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989. i historijske shizofrenije Stjepana Mesića pred financijski dobrostojećim hrvatskim iseljenicima u Australiji 1992. – pokušaja konstrukcije povijesti po nacionalističkim potrebama bilo je, dakle, i za vrijeme jugoslavenskog socijalizma. Zajednička crta svih revizionističkih tretmana povijesti je, manje više, pokušaj potpune diskreditacije druge, tj. socijalističke Jugoslavije.

Milan Ristović, redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, opisuje zborno mjesto postjugoslavenskog revizionizma sljedećim riječima:

„Ako se pažljivo analizira pisanje znatnog broja istoričara, koji su se u svojim sada ‚nezavisnim‘ nacionalnim istoriografijama bavili jugoslovenskom, posebno savremenom, istorijom, čitalac se suočava sa tiradama o mukama svakog pojedinačnog naciona posebno u ‚jugoslovenskoj tamnici naroda‘.“[13]

Pažnje vrijedna je činjenica da Ristović u citiranom djelu teksta „nezavisnost“ nacionalnih historiografija stavlja pod navodnike, što, naravno, treba sugerirati da dotične historiografije vrše intelektualne usluge u ime određene nacije, odnosno u službi duhovnog projekta nacionalističke rekonstrukcije historije u kojem su Jugoslavija i suživot s ostalim jugoslavenskim narodima trajna mrlja na inače blistavom putu nacionalnog uspona.

Koliko god je ova opaska realna, opisana intelektualna ovisnost historijskih revizionista je ipak dvostruko uvjetovana. Naime s jedne strane prema unutrašnjim potrebama novih elita koje zahtjevaju novu legitimaciju u okviru ekskluzivno-nacionalnih država, a s druge prema vanjskim potrebama „integracije“ u međunarodni ustroj pod ideološkom plaštom „antitotalitarizma“, tj. antikomunizma. Obje uvjetovanosti historijskog revizionizma su međusobno usko povezane i tek u zajedničkom sagledavanju kulturno-povijesne i političko-ekonomske strukturiranosti se upotpunjuje suština ideologije koja stoji u zaleđu ovoga preokreta, naime „antitotalitarna“ naracija o konačnosti vladajućeg liberalno-kapitalističkog poretka.

Ostanemo li još trenutak na domaćoj sceni, možemo se složiti sa beogradskim sociologom Todorom Kuljićem koji je, uz gore spomenutog Milana Ristovića jedan od rijetkih primjera dostojanstvenog znanstvenog rada na temu suvremene povijesti Jugoslavije i njenih bivših  republika. Pišući o restituciji nacionalnih historiografija, Kuljić zaključuje da je na djelu pokušaj invencije nacionalne „povijesne istine“, a jugoslavenski period se, nužno, tumači kao „nasilni i ‚pogrešni‘ prekid autentične i kontinuirane nacionalne povijesti“.[14]U „autentičnoj i kontinuiranoj nacionalnoj povijesti“ jasno je koje mjesto neminovno pripada višenacionalnoj Jugoslaviji, Narodnooslobodilačkoj borbi, partizanima, antifašizmu, Komunističkoj partiji Jugoslavije i svima onima koji se ne žele uklopiti u kalup nacionalnog autizma – to jest smetište povijesti:

„Socijalizam se izdvaja iz nacionalne historije te se briše iz kolektivnogsjećanja država nasljednica. Nije više organski dio povijesti nego totalitarni, od strane vanjskih sila nametnuti i nasilno održavan režim. Komunističko rukovodstvo je odjedanput sačinjeno od stranaca koji su se terorom, partijom i pomoću nadmoćnog Sovjetskog Saveza držali na vlašću. 1945. je godina, u narativu Jugoslavije godina oslobođenja od fašističke okupacije, nasilno prekinula nacionalne (hrvatske, srpske itd.) povijesti.“[15]

Primjera koji potkrijepljuju gore navedene stavove ima bezbroj, od rušenja spomenika NOB-u, preimenovanja ulica i trgova, nerijetko zamijenjenih imenima istaknutih fašističkih zločinaca i kolaboracionista, do skurilnih napisa o porijeklu i „pravim“ namjerama vodećih partizana i oslobodilaca.[16]

Ozbiljni, kritički osvrti na dotični dirljivi žanr povijesno-nacionalne mitologije uživaju, međutim, jedva nešto veći status od onog marginaliziranih nacionalnih nevjernika, te ne dopiru u širu raspravu o oslobođenju i Drugom svjetskom ratu.[17]

Ovom prilikom ću se, što zbog egzemplifikacije, što zbog stupnja medijske i financijske podrške koju je taj državni projekt pridobio, osvrnuti samo na slavno propali televizijski podvig „Ravna gora“ režisera Radoša Bajića.

U koprodukciji s Radio-televizijom Srbije, i uz financijsku podršku poduzeća Swisslion-Takovo, prošle je godine snimljena serija „Ravna Gora“ koja je, prema riječima samog režisera, trebala predstavljati „civilizacijski iskorak srpskog društva u celini“.[18] Ideološko podzemlje civilizacijskog iskoraka, međutim, pojašnjava Nebojša Glogovac. Isti u dotičnoj seriji tumači Dragoljuba Dražu Mihailovića, načelnika štaba Vrhovne komande ravnogorskog četničkog pokreta, glavnog optuženika Narodne vlasti 1946. godine za ratne zločine i kolaboraciju s okupacijskim snagama tijekom Drugog svjetskog rata. Dosadašnja slika četničkih formacija i pojedinaca u (jugoslavenskoj) kinematografiji, ali i cjelokupnom društvu, prema glumčevim riječima, previše je zlonamjerna: „To je igra komunističkog režima i pobednika iz Drugog svetskog rata, koji su se trudili da ocrne drugu stranu“, ‚analizira‘ Glogovac u razgovoru s beogradskim Večernjim novostima, no „napokon je došlo do preokreta“, izašlo se iz doba „masovne hipnoze“ što je bilo „ponižavajuće po inteligenciju“, ali „sada možemo da pričamo i istinu“, zaključuje Nebojša Glogovac.[19]

Uvažavanje inteligencije i dizanje civilizacijskog stupnja za Glogovca i Bajića se, dakle, očitavaju u četništvu, u pokretu koji je po svim svojim karakteristikama bio represivan, a ideološku retrogardnost nadgrađivao je kolaboracijom s ustašama, izdajom i suradnjom s okupatorima te masovnim nasiljem nad civilima i ubojstvima sviju onih koji se nisu uklapali u velikosrpsko-monarhističke ciljeve.[20] Četnička se politika već od kraja 1941. godine svodila uglavnom na borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske, a pokušaji rehabilitacije, kao u ovom prozirnom slučaju, otvaraju pitanja koja svakako nadmašuju priču „pomirenja“ srpskog naroda. Ovom prilikom nema potrebe za opširnim obrazloženjem ideološke defektnosti takve pozicije, nego možemo ukratko zaključiti da se pristaše dotičnog narativa, svjesno ili nesvjesno, svrstavaju u monarhističko-nacionalističku i velikosrpsku ideologiju, dakle u jednu društvenu zamisao koja bi, da je pobijedila, jugoslavenskim narodima nametnula kraljevsku diktaturu po uzoru na međuratnu vladavinu Karađorđevića. Putu ka slobodnoj i liberalnoj Europi, možemo zaključiti, prepreku ne predstavlja monarhistička diktatura (ili u slučaju Hrvatske ustaštvo) nego isključivo komunistička prošlost.[21]

Totalitaristički diskurs kao antikomunistički čin

Ideološko pokriće svim nastojanjima delegitimacije i kriminalizacije NOB-a te doprinosa Komunističke partije Jugoslavije u oslobođenju zemlje od fašizma pruža teorija totalitarizma. Nekoć glavno intelektualno oružje u razračunjavanju liberalno-kapitalističkog Zapada s etatističko-socijalističkim, uglavnom staljinističkim Istokom, totalitarizam je u ideološku borbu recentnog neoliberalnog poretka ponovno ušao na velika vrata. Premda se uglavnom uopće ne ulazi u znanstvenu debatu o samom nastanku i svrsi teorema[22], pristalice istoga užareno se služe njime u političkom obračunu sa socijalističkim nasljeđem – kako ekonomsko-socijalnim tako i kulturno-spomeničkim. Uvažimo li izjavu novosadskog filozofa i ekonomiste Alpara Lošonca, možemo konstatirati da teorija totalitarizma promovira „apstraktnu Drugost liberalne demokratije“ u kojoj se „otelovljava figura Protivnika“, u kojoj se brišu „spojnice između ‚dželata‘ i ‚žrtve‘“. Na koncu, ideološka motivacija je jasna: „U teorijama o totalitarizmu marksizam je leglo pragreha, a Marksov opus je koren iz kojeg izrastaju totalitarni naraštaji.“[23] Suočeni smo, dakle, sa antikomunističkim valom u interpretaciji historije, a na temeljima totalitarizma nastoji se legitimirati nacionalna, liberalno-kapitalistička država pomoću potpune negacije legitimiteta socijalističke prošlosti.

Na području teorijskog diskursa, recentni totalitaristički narativ kolokvijalno podrazumijeva izjednačenje komunizma s fašizmom kao u biti srodnim ideologijama karakterističnim po „[državnoj] ideologiji, jednopartijskom sistemu (tipično predvođenim jednim liderom), terorističkom policijom, monopolom nad komunikacijom i naoružanjem, te centralno-diktiranom ekonomijom […]“, a za austrijskog ekonomistu i jednog od začetnika neoliberalizma, Friedricha Augusta von Hayeka, naročito je „ekonomska kontrola“ karakterističan žig totalitarizma.[24] Nasuprot tome, liberalizam se karakterizira kao suprotno usmjereni poredak, kao poredak zasnovan na odsustvu ideologije, višestranačju, demokratskoj policiji, komunikacijskom polipolu i, nadasve, tržišnoj ekonomiji. Iz toga proizlazi da su svi društveni sustavi koji odstupaju od gore navedenih liberalnih karakteristika, a naročito ako je u pitanju kontrola ekonomije, totalitarni i nasilni. Dakle, jedini legitimni poredak, jasno je, predstavlja trenutačna neoliberalna vladavina.[25]

Na djelu je, dakako, epohalni historijski redukcionizam koji se na međunarodnom planu očitava u rezoluciji „Organizacije za europsku sigurnost i suradnju“, donesenoj u lipnju 2009. u Litvi, u kojoj je 23. kolovoz određen kao Europski spomen-dan svim žrtvama totalitarnih režima, odnosno dan sporazuma „Ribbentrop-Molotov“ između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza o međusobnoj neutralnosti. Koliko god se o sporazumu može i treba kritički raspravljati, a ljevica je snažno kritizirala taj sporazum od samog potpisivanja, ipak je Sovjetski Savez najviše stradao od njemačkog nacizma, a najviše doprinijeo međunarodnoj antifašističkoj borbi. Ta vrsta „egzorcizma“, kako francuski politolog Enzo Traverso imenuje istjerivanje komunizma iz sfere javno-historijskog sjećanja, služi povijesnoj apsolutizaciji liberalizma kao trećeg puta, koji nije ukaljan „stoljećem ekstrema“, a pritom je sustavni dio povijesti dvadesetog stoljeća i njegovih političkih preokreta.

Pogledamo li historijski kontekst i ideološko-teorijske rasprave koje su vođene u liberalnim krugovima 20. stoljeća, vidimo u kojoj je mjeri liberalna misao upletena u sam uspon fašističkih ideja i njih pratećih pokreta, a koliko se ustrajno borila protiv svih oblika socijalističkih i komunističkih alternativa. Srodnost koja je odredila stav vodećih teoretičara i zagovornika liberalizma prema fašizmu leži u instrumentalnom odnosu prema demokraciji, tj. ideološkom suprotstavljanju širenja demokracije na sve razine društvenih odnosa. U duhu već spomenute Hayekove izjave, trn u oku objema ideologijama je nadasve socijalističko nastojanje strukturalne promjene vlasništva nad sredstvima proizvodnje te masovna demokratizacija ekonomskih struktura. Kako izraelski povjesničar Ishay Landa u svojoj temeljnoj studiji o liberalnoj tradiciji i fašizmu na bezbroj primjera dokazuje, glavna oštrica ideološke borbe vodila je se oko pitanja ekonomske demokratizacije i dokidanja kapitalizma. U tom pogledu ilustrativan je stav Oswalda Spenglera, filozofa koji slovi za jednog od glavnih ideoloških prednjaka njemačkog naci-fašizma. U knjizi „Godine odluke“, objavljenoj 1933., Spengler argumentira u klasičnom liberalnom maniru protiv svih oblika društvene solidarnosti te zagovara potpunu odgovornost individua u svim životnim prilikama:

„Svako ljudsko biće, kao i svaka životinja, ima potrebu da se brani od neprocjenjivog djelovanja sudbine - ili da joj se preda. Svako ima svoje vlastite brige, potpunu vlastitu odgovornost. Svakom čovjeku neizbježno je da donosi vlastite odluke bilo da je ugrožen on ili njegovi ciljevi.“[26]

Na drugom mjestu iste knjige Spengler se konkretno osvrće na ekonomiju, pa sa izravno liberalnog stajališta kritizira državne intervencije u privredi koje su uslijedile po završetku Prvog svjetskog rata:

„Vlade svugdje u svijetu, još od 1916. sve brže su postale ovisne od njih [lidera radničkih pokreta, napomena K.S.] i dužne da ispunjavaju naredbe ako ne žele biti svrgnute. Takve brutalne intervencije na strukture i samo značenje ekonomskog života ih tjeraju da ili prihvate ili da podnesu ostavku... Prirodni težišni centar ekonomskog tjela, ekonomska procjena pravih stručnjaka, zamjenjenajeartificijelnim, partijsko-političkim nestručnjacima... Zar nisu ljudi s kreativnim ekonomskim talentima, oni koji održavaju privatne ekonomske poduhvate, žrtvovani toj diktaturi...?“[27]

Srodnost s izjavama suvremenih ideologa neoliberalizma i političkih pobornika teorije totalitarizma su itekako očite. Skoro pa identične stavove možemo naći i u izjavama mnogih liberalnih intelektualaca. Dominantna misaona matrica liberalizma je sumnja, oprez i odbacivanje masovnog, društvenog angažiranja u javnim poslovima. Zagovara se elitistička vladavina koja demokraciju uglavnom prihvata u razmjeri privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i „stručnog“ upravljanja. Alexis de Tocqueville, poznati francuski filozof, pravda svoju podršku konzervativno-monarhističkoj struji za vrijeme februarske revolucije 1848. godine u Francuskoj kao svojevrsni doprinos borbi protiv socijalizma:

„Bio sam, priznajem, mnogo više zauzet s brzim ustoličenjem snažnog lidera na čelo republike nego s izradom savršenog republikanskog ustava. U to vrijeme smo bili pod podijeljenoj i kolebljivoj vladavini Izvršnog komiteta, socijalizam je bio na pragu naših vrata...“[28]

Tocqueville, dakle, „priznaje“ da je zarad borbe protiv socijalizma i legitimne demokratske vlasti izdao republikanska načela i potpomogao ustoličenje monarhističke, antidemokratske vladavine Louisa-Napoleona.

„Bez želje da me monarhističke partije zanesu, nisam se dvojio da s njima glasam za sve mjere skrojene za ponovnu uspostavu reda i discipline u društvu i da suzbijemo revolucionarnu Socijalističku partiju.“[29]

Alexis de Tocqueville pripada svakako kanonu liberalne tradicije, kao i Ludwig von Mises, austrijsko-američki ekonomist koji potkraj dvadesetih godina 20. stoljeća „fašizmu i sličnim pokretima“ pridodaje „najbolje namjere i da su njihove intervencije, u trenutnoj situaciji, spasile Evropsku civilizaciju.“ Mises zaključuje kako će fašistička zasluga, čime, naravno, aludira na suzbijanje socijalizma, „zauvijek živjeti u historiji.“[30]

No, daleko od toga da su samo mnogi liberalni teoretičari u fašizmu vidjeli saveznika i zgodnu mogućnost suzbijanja socijalističkih i komunističkih pokreta; ni visoki dužnosnici i čimbenici „velikih demokratskih država“ se nimalo opreznije nisu izjašnjavali. Za naše prilike indikativan je naročito stav Nevilla Hendersona, između 1929.-1935. godine poslanika britanske vlade u Kraljevini Jugoslaviji, koji svoj žestoki antikomunizam nadograđuje s rasističkim stereotipima koji su, vice versa, neodvojivo povezani s figurom naprednog, kapitalističkog Zapada i nerazvijenog, komunističkog Istoka.[31] Glavna opasnost za Veliku Britaniju, po Hendersonu, su necivilizirani Slaveni iza kojih, nije teško pretpostaviti, stoji Sovjetski Savez: „Da kažem otvoreno… Nijemci su zasigurno civiliziraniji od Slavena i, na kraju, ako se primjereno upravlja, potencijalno manje opasni za britanske interese.“[32]

Recentni apologeti teorije totalitarizma odbacuju historizaciju vlastite, svakako problematične ideološke prošlosti koja je dobrim dijelom, ne odgovorna, ali svakako suodgovorna za uspon fašizma. Kao što je suodgovorna i staljinistička ljevica odbijanjem stvaranja jedinstvene fronte socijaldemokratskih i komunističkih snaga zagovarajući tezu o „socijal-fašizmu“.

Što je nama naša borba dala?

Ulične borbe u Beogradu, oktobar 1944.

Dakle, novi val revizionističkih nastojanja ne samo da se uklapa, već je sastavni dio ideološke ofanzive protiv svakog oblika suštinske društvene kritike. A domaći revizionisti ne samo da propagiraju rehabilitaciju zločinačkih pokreta, već su dio globalne antikomunističke hajke u korist obrane postojećeg društvenog sustava.

Studija „Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944.“ beogradskog istraživača Milana Radanovića predstavlja rijetki primjer znanstveno osnovane sinteze Beogradske operacije. Analizom velikog broja primarnih i sekundarnih izvora te opsežne literature pisane na ovu temu, autor koncizno opisuje događaje, borbe i učesnike tog značajnog i zajedničkog podviga NOVJ-a i Crvene armije. Detaljno opisivanje uličnih borbi i krutog suprotstavljanja njemačkih formacija, kolaboracionista i kvislinga sve do kraja čitatelju pruža neposredni uvid u herojstvo i veličinu tog događaja. Učešće stanovnika Beograda i ostalih građana Srbije (ali i građana iz svih republika Jugoslavije) u oslobođenju mnogo govori o raspoloženju toga vremena, o otvaranju političkog horizonta za bolju, pravedniju budućnost svim Jugoslavenima zahvaljujući pobjedi NOV-a nad fašizmom i domaćim kolaboracionistima. Borba protiv fašizma bila je i ostaje, dakako, borba za opću demokratizaciju društva.

Braniti dosljedno tekovine antifašističke borbe jugoslavenskih naroda nužno znači biti kritičar suvremenog neoliberalnog, antidemokratskog poretka. Revizionistička historiografija, u svome naporu da demantira progresivnost i emancipacijsku suštinu antifašističke borbe i da je svrsta u teorijski oklop totalitarizma, zapravo odbacuje svaku mogućnost društvenog napretka. U ime stabilizacije i legitimizacije recentne vladavine kapitalizma i neoliberalne ideologije, korjenita kritika političko-ekonomskog sustava se nužno predstavlja kao totalitaristička, kao napad na demokratska dostignuća liberalizma. No, što je manji legitimitet suvremene neoliberalne ideologije, sve je veća potreba dokazivanja neophodnosti određenih ekonomskih i socijalnih mjera (npr. nedavno doneseni Zakoni o radu u Hrvatskoj i Srbiji) – a neophodnost se kreira difamiranjem političkih i ekonomskih alternativa. 

Rosa Luxemburg Stiftung za jugoistočnu Evropu, s toga, pozdravlja sve napore historiografsko-kritičkog preispitivanja povijesti kako bi se progresivne idejno-političke opcije zasnovane na principima demokratskog socijalizma održale i primijenile za analizu današnjice.

Post scriptum

U trenutku pisanja ovoga teksta Komisija za imenovanje ulica i trgova Skupštine grada Beograda donijela je odluku o imenovanju dvaju ulica po Peki Dapčeviću i Koči Popoviću, partizanskim komandantima i osloboditeljima Beograda 1944. godine. Napokon, moglo bi se zaključiti, je politička elita priznala dvije istaknute ličnosti antifašističkog pokreta i druge, socijalističke Jugoslavije te im zaslužno dodijelila ulice u gradu kojeg su oslobodili i u kojem su većinu svoga života živjeli. Kako se, dakle, dotična odluka uklapa u ovdje iznesenu naraciju o antikomunistički ustrojenom politikom sjećanja? Kako detektirati političku pozadinu odluke uzimajući u obzir opću orijentaciju Skupštine grada Beograda i Republike Srbije? Dotična odluka dio je službenih manifestacija povodom proslave sedamdesetogodišnjice oslobođenja grada Beograda, koja obuhvaća čitav niz događaja, od raznih izložbi preko vojne parade do središnje proslave u Beogradskoj areni 20. listopada u režiji glumca i redatelja Dragana Bjelogrlića. Na vojnoj paradi, kojoj je prisustvovao ruski predsjednik Vladimir Putin, prema izjavi ministra obrane Republike Srbije Bratislava Gašića od 1. listopada, neće biti četničkih obilježja, jer:

„Četnici nisu učestvovali u oslobađanju Beograda u Drugom svetskom ratu i zato neće biti nikakvih četničkih obeležja i simbola tokom niza svečanosti obeležavanja 70 godina od tog događaja.“[33]

Međutim, savjetnik predsjednika Srbije Oliver Antić se samo nekoliko dana poslije navedene izjave ministra okušava u teoriji relativiteta, pa u razgovoru s Blicom iznosi antologijsku tvrdnju historijskog revizionizma da su, „posmatrano sa makro stanovišta, i četnici i partizani, i Ukrajinci i Rusi bili na istoj strani“, te da neće biti ničega kontradiktornog ukoliko se oda počast i četnicima:

„Učešće jednih ne isključuje učešće drugih. Nema ničeg kontradiktornog u tome da svi budu zastupljeni. Ova vojna parada treba da predstavlja veliki događaj svih saveznika.“[34]

U kojem su savezništvu bili pripadnici Crvene armije kao osloboditelji i četnici, zanimljivo je pitanje za psihoanalitičko istraživanje historijske amnezije, a suradnja partizana s četnicima uglavnom je okončana već pokraj 1941. godine kada je bilo izvjesno da četnički pokret Draže Mihailovića a.) primarno teži borbi protiv komunizma, b.) da je u biti zasnovan na fašističkim načelima, c.) da izravno surađuje s okupatorom i domaćim kolaboracionistima i, d.) da je u svojoj idejnoj suštini usmjeren protiv bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda zagovarajući velikosrpsko-monarhističku ideologiju.[35]

Imenovanje ulica po herojima antifašističke borbe u doba politike koju nagovještava gornji citat Olivera Antića, u konačnici liči više na uvredu lika i djela Peke Dapčevića i Koče Popovića nego li na odlikovanje. U „najboljem“ slučaju, riječ je o pokušaju nacionizacije srpskog doprinosa Narodnooslobodilačkoj borbi, kao što se lani imalo prilike vidjeti u Hrvatskoj na primjeru spora oko dana ustanka protiv fašizma, naime je li ustanak, i s time i dan službene proslave borbe protiv fašizma u Republici Hrvatskoj, 27. srpanj 1941. (ustanak u Srbu) ili 22. lipanj, dakle dan osnivanja Sisačkog partizanskog odreda.[36] Prisustvo ruskog predsjednika Vladimira Putina, kojemu u domaćoj politici veličanje Crvene armije služi u ambiciji stvaranja novog, velikoruskog senzibiliteta, protežiralo je zasigurno političku odluku o imenovanju ulica po dvojici istaknutih suboraca Crvene armije tijekom oslobođenja Beograda i načelnog odsustva četničkih obilježja na paradi, jer četničkog učešća bilo je isključivo na drugoj strani barikade. Dodatni političko-memorijalni kuriozitet, svakako u vezi s političko-ekonomskim odnosima Srbije s Rusijom, je otkrivanje spomenika ruskom caru Nikolaju Romanovu II usred Beograda – vladaru koji je nemilosrdno postupao protiv svih opozicijskih struja unutar ruskog carstva, a naročito se isticao ugnjetavanjem nacionalnih manjina i otporu svakom obliku demokratizacije zemlje.[37]

U mjeri u kojoj bi četnička obilježja na paradi predsjednika Putina iritirala, spomenik Nikolaju Romanovu II sigurno će zadovoljiti njegove velikoruske ambicije – a Peko Dapčević, Koča Popović i njihovi suborci iz Crvene armije (vojska koja je upravo stvorena u borbi protiv kontrarevolucionarnih bjelogardijsko-monarhističkih formacija), ostat će tek spomenička fusnota historije koju se nadasve pokušava lišiti svakog političkog sadržaja i značaja.

************************************

[1] Citirano po navodima autora Milana Radanovića,

[2] Citirano po navodima u Historijska čitanka, sv.4: Drugi svjetski rat. Nastava moderne historije jugoistočne Evrope. Dodatni nastavni materijal, Sarajevo, 2007, str. 114. Original Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943.-1945., Zagreb, 1989.

[3] Vidi Pierre Bourdieu, Über den Staat. Vorlesungen am Collège de France, 1989-1992 [O državi. Predavanja na Collège de France, 1989-1992], Frankfurt/Main, 2014, str. 119-120 (prvi citat) i str. 123 (drugi citat).

[4] Momčilo Pavlović, „’Zločini oslobodioca‛ - Zadatak srpske istoriografije visokog prioriteta“, Istorija 20. veka, 3/2010., str. 9-22, ovdje str. 9. 

[5] Citirano po http://www.lupiga.com/vijesti/uz-obljetnicu-smrti-sto-su-sve-svjetski-duznosnici-generali-knjizevnici-glumci-i-sportasi-rekli-o-josipu-brozu-titu Zadnji pristup 19.9.2014.

[6] Citirano po navodima u Ishay Landa, The Apprentice`s Sorcerer. Liberal Tradition and Fascism, Chicago, 2012, str. 321.

[7] Egzemplarno Kosta Nikolić, Obračun Titova režima s jugoslavenskim monarhističkim protukomunističkim snagama na kraju Drugog svjetskog rata, Časopis za suvremenu povijest, 3/2012 god., str. 631-650; Срђан Цветковић, Политичка репресија у Србији и Југославији 1944-1985, Историја 20. века, 2/2008., стр. 272-315; Srđan Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944-1953, Beograd, 2006.

[8] Milan Radanović, Otkopavanje istine ili normalizovanje kolaboracionizma? O formiranju i delovanjudve revizionističke komisije pod okriljem Vlade Republike Srbije, Preispitivanje prošlosti i istorijski revizionizam (ur. Milo Petrović), Beograd, 2014, str. 143-174.

[9] Rastko Močnik, Koliko fašizma?, Zagreb, 1998, str. 25-26 (prvi citat); Boris Buden, Zone des Übergangs. Vom Ende des Postkommunismus, Frankfurt/Main, 2009, str. 30-31 (drugi citat). Srpski prijevod knjige je 2012. godine objavljen pod naslovom „Zona prelaska. O kraju postkomunizma“ u beogradskoj izdavačkoj kući Fabrika knjiga; svi daljnji navodi iz knjige slijede njemačko, prvobitno izdanje.

[10] Navod po Domenico Losurdo, Kampf um die Geschichte. Der historische Revisionismus und seine Mythen [Bitka za povijest. Historijski revizionizam i njegovi mitovi], Köln, 2009, str. 7-44.

[11] Citat po EnzoTraverso, Geschichte als Schlachtfeld. ZurInterpretation der Gewalt im 20. Jahrhundert [Povijest kao bojno polje. O interpretaciji nasilja u 20. stoljeću], Köln/Karlsruhe, 2014, str. 63.

[12] Citat po Darko Suvin, Samo jednom se ljubi. Radiografija SFR Jugoslavije 1945.-72., uz hipotezu o početku, kraju i suštini, Beograd, 2014, str. 172. Podvlake u originalu.

[13] Милан Ристовић, Коме припада историја Југославије? Годишњак за друштвену историју, 1/2013., стр. 133-143, овдје стр. 134.

[14] Todor Kuljić, Umkämpfte Vergangenheiten. Die Kultur der Erinnerung im postjugoslawischen Raum [Kultura sjećanja na postjugoslavenskom prostoru], Berlin, 2010, str. 73;Vidi na srpskom jeziku Todor Kuljić, Kultura sećanja. Teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti, Beograd, 2006.

[15] Isto, str. 75.

[16] Iz frapantno velikog broja revizionističkih napisa i ispada izdvojit ćemo samo nekoliko recentnih: Vladan Dinić, Tito (ni)je Tito. Konačna istina, Beograd, 2012; Pero Simić, Broz protiv Tita, Beograd, 2014; William Klinger/Denis Kuljiš, Tito. Neispričane priče, Banja Luka/Zagreb, 2013. Publicistički zapisi su doista nepregledni, primjera radi navodim Ratko Dmitrović, Sedlo belog konja, Večernje novosti, 19.9.2014; o izjavama predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka vidi Marinko Čulić, Opasno blefiranje, Novosti, 15.9.2014; o nevjerojatnim nastupima Splitskog gradonačelnika vidi Viktor Ivančić, Mr. Kompromis, Novosti, 8.9.2014., te Dragan Markovina, Baldasar.Tuđmanov učenik ili kako se briše povijest na splitski način, dostupno na http://tacno.net/novosti/dragan-markovina-baldasar-tudmanov-ucenik-ili-kako-se-brise-povijest-na-splitski-nacin/. Zadnji pristup 7.10.2014.

[17] Тодор Куљић, Анти-антифашизам, Годишњак за друштвену историју, 1-3/2005, стр. 171-184; Срђан Милошевић, Извештавање медија о рехабилитацији кнеза Павла Карађорђевића: промоција идеологизованог погледа на прошлост, Годишњак за друштвену историју, 2/2012, стр. 33-47; Олга Манојловић-Пинтар, О ревизијама, дијалозима и култури сећања, Токови историје, 1-2/2009, стр. 207-213; Олга Манојловић-Пинтар, Археологија сећања. Споменици и идентитети у Србији 1918-1989, Београд, 2014; Jovo Bakić, Jugoslavija. Razaranje i njegovi tumači, Beograd, 2012; Milan Radanović, Kontroverze oko kvantifikovanja i strukturisanja stradalih u Srbiji nakon oslobođenja 1944-1945, Politička upotreba prošlosti. O istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru (ur: Milivoj Bešlin/Srđan Milošević/Momir Samardžić), Novi Sad, 2013, str. 157-220; Tvrtko Jakovina, Povijest u eteru, Historijski zbornik, 53/2000., str. 185-194.

[18] http://www.blic.rs/Kultura/Vesti/418815/Rados-Bajic-Komunizam-se--nigde-nije-primio-kao-kod--nas-u-Srbiji. Zadnji pristup 7.10.2014.

[19] http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:461229-Nebojsa-Glogovac-Trudio-sam-se-da-ozivim-Drazu-Mihailovica-u-pravom-svetlu. Zadnji pristup 7.10.2014.

[20] Vrijedna je u ovom kontekstu historiografska studija Fikrete Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945., Zagreb, 1986.

[21] Vidi i nedavno otkrivanje spomenika ruskom caru Nikolaju Romanovu II. u Banja Luci uz prisustvovanje ruskog ambasadora u BiH Aleksandra Bocan-Harčenkog i Milorada Dodika, objavljeno na http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/11/Region/1629377/Spomenik+caru+Nikolaju+u+Banjaluci.html . Zadnji pristup 7.10.2014.

[22] Todor Kuljić, Teorije o totalitarizmu, Beograd, 1983; novijeg datuma je Aleksandar Molnar, Rasprava o demokratskoj ustavnoj državi, 3. tom: Moderne revolucije: Francuska – Rusija – Nemačka, Beograd, 2002.

[23] Alpar Lošonc, Totalitet i totalitarizam - O Lukaču i Merlo-Pontiju, Arhe, 7/2006, str. 147-162, ovdje str. 148.

[24] Domenico Lasurdo, Towards a Critique of the Category of Totalitarianism, Historical Materialism, 2/ 2004, str. 25-55, ovdje str. 42 (prvi citat) i str. 27 (drugi citat).

[25]Buden, Zone des Übergangs, str. 17-33, 74-99, 161-200; Močnik, Koliko fašizma?, str. 59-62.

[26] Landa, Apprentice`s Sorcerer, str. 63.

[27] Isto, str. 61.

[28] Isto, str. 226.

[29] Isto, str. 229.

[30] Isto, str. 237.

[31] Vidi teorijski razrađeniju raspravu u Buden, Zone desÜbergangs, str. 17-33.

[32] Landa, Apprentice`s Sorcerer, str. 326.

[33] Citat po navodima na portalu  http://www.021.rs/Info/Srbija/Vojna-parada-u-Beogradu-bez-cetnickih-obelezja.html. Zadnji pristup 3.10.2014.

[34] http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/499610/Oliver-Antic-Cetnicka-obelezja-zasluzuju-mesto-na-vojnoj-paradi. Zadnji pristup 3.10.2014.

[35] Vidi Instrukcija Draže Mihailovića od 20. decembra 1941. komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu Limskih četničkih odreda o organizaciji, ciljevima i upotrebi četničkih odreda. Među ostalom se pod točki broj dva navodi „Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije — Crne Gore — Bosne i Hercegovine — Srema — Banata i Bačke.“; pod točkom broj četiri se navodi  „Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“, a točka pet upućuje „Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.“ Dokument je objavljen na http://www.znaci.net/zb/4_14_1_34.htm. Zadnji pristup 7.10.2014.

[36] Vidi komentar Josipa Jagića,  Tko je ustao 27. jula 1941. i protiv koga?, Bilten. Regionalni portal, 25.7.2014., tekst je dostupan na http://www.bilten.org/?p=1863 . Zadnji pristup 3.10.2014.

[37] Vidi Mark D. Steinberg, Russias fin de siècle, 1900-1914, The Cambridge History of Russia, vol. 3: The Twentieth Century (ur. Ronald Grigor Suny), str. 65-93.