Feljton: Pod istim krovom (1)
Nemac i Sirijac pripovedaju
Priredio: Kontrapress 18/06/2018 | 15:04

U susret Danu izbeglica, u saradnji sa izdavačkom kućom Clio i magazinom Lice Ulice, objavljujemo feljton iz knjige "Pod istim krovom", u kojem razgovaraju novinar nemačkog Die Zeita Henning Sußebach i sirijski izbeglica Amir Baitar, kojeg je Henningova četvoročlana porodica primila u svoj dom u okolini Hamburga. Njihovi dijalozi tiču se aktuelnih pitanja vezanih za situaciju sa izbeglicama, počev od svakodnevnih problema zajedničkog života, poput običaja, shvatanja porodice i muško-ženskih odnosa, do složenijih razmatranja odnosa zapadnog sveta i islama, međusobnih predrasuda, itd. 

Amir

Muškarac me je čekao na autobuskoj stanici. Bio je mršav, omanjeg rasta, proćelav i sa naočarima. Hening je izgledao kao tipičan Nemac. Obavestio sam ga kratko pre dolaska da stižemo u Hamburg za deset minuta. On je odgovorio: „Dobrodošao!“.

Kolima smo se odvezli u gradić blizu Hamburga. Kuće su bile nove i lepo su izgledale, neke su imale špicaste krovove, druge su bile pljosnate kao domino kockice. Na putu mi je Hening rekao da su pripremili Makloubu. Srce mi je zadrhtalo! On je zaista razmišljao o tome šta bi meni prijalo da jedem, i nije spremio testo ili picu ili neko drugo uobičajeno jelo, već arapsko! Još i spremljeno sa piletinom, mada cela porodica gotovo da ne jede meso, što sada znam. Oni su meni u čast kuvali! To me je jako dirnulo.

„Stigli smo“, rekao je Hening. Auto se zaustavio ispred jedne bele dvospratnice.

Porodicu sam već sreo, par nedelja pre mog preseljenja, na upoznavanju. U to vreme sam još živeo u jednom izbegličkom centru u Saksoniji. U poređenju sa tim je kuća na mene momentalno ostavila sređen i čist utisak, svetlo je obasjavalo  sa svih strana. Kuća je bila velika, iako je naša u Siriji bila veća: po površini duplo veća, sa pet soba. Moja mama je bila zadužena za domaćinstvo, a tata je radio na našem imanju. Bilo nas je trinaestoro braće i sestara: šestoro braće i sedam sestara, stariji su se već odselili. Tako smo živeli dok nije izbio rat. Nesreća koja mi se do pre par godina činila nezamislivom.

U mom novom domu, porodica me je dočekala od sveg srca. Nikol, Heningova žena, mi je pokazala celu kuću. Prvo mi je pokazala sobu u prizemlju, gde je trebalo da se smestim – moju sobu. Ormar je stajao do zida, na kom je visilo nekoliko slika. Na radnom stolu je bio Epl kompjuter koji sam mogao da koristim – kako Hening reče – kad god sam hteo. U sobi je bio i krevet, ili bolje rečeno sofa za spavanje. U Siriji sam uvek spavao na dušeku, na podu. Na zidove sam okačio mape: jednu mapu arapskog sveta, kartu Sirije i nekoliko stihova iz Kurana. Mada je u mojoj novoj sobi dosta toga izgledalo drugačije, dobro sam se osećao.

U kući su svuda bile skulpture, bilo je puno knjiga i fascikli čiji sadržaj mi ni dan danas nije poznat. Nikol mi je pokazala dečije sobe, kao i njenu i Heningovu. U sobi mojih nemačkih roditelja stajala je i mašina za šivenje. Kada sam je video odmah sam pomislio na moju majku. Ona zna jako dobro da šije.

Ćerka i sin imaju svako svoju sobu i, kako sam u međuvremenu saznao, u Nemačkoj je to normalno. Kod nas to nije slučaj, a i kako bi funkcionisalo u porodicama sa petoro ili sedmoro dece? Ja sam u Siriji delio sobu sa bratom. Kada bi on došao s posla, obojica smo tamo spavali, a ponekad nas je bilo i troje.

Nema ograde oko kuće, nema zidova. Nema nikakve zaštite za kuću i ljude koji u njoj žive – nije samo to bilo novo za mene kada sam se pre šest meseci uselio kod ove nemačke porodice. Puno toga što mi je sada blisko mi se tada činilo jako neobično. A neke stvari koje na početku nisam ni zapazio, su mi do danas ostale strane.

U Siriji su kuće mahom okružene zidovima i ogradom. Kod nas je visok zid okruživao kuću i baštu i davao osećaj sigurnosti. Ovde nekada otvorim vrata da provetrim. Prvih par dana sam se malo bojao, pa sam ih brzo zatvarao.

Ipak, u mojoj domovini zidovi više ne mogu da zaštite ljude koji tamo žive, niko se ne oseća sigurno i nikakvi zidovi ne mogu da zaštite ljude od aviona i artiljerije. Kuće su sada prazne, ljudi svakog dana umiru.

Hening

Prvi put smo o Amiru saznali preko e-maila naslovljenog „Ovim putem neko traži pomoć“ koji je kružio po izdavačkoj kući u kojoj radim. E-mailovi tog tipa nam se stalno potkradaju u spamu. I ovaj bih izbrisao da pošiljalac nije bio moj kolega. Tačnije rečeno, kolega mi je samo nešto prosledio.

Orginalni e-mail je stigao iz Čopaua, gradića u saksonskom kraju zvanom Ercgebirge. Ana, žena koja se brine o izbeglicama u jednom od kampova, napisala je o Amiru: „Njegova izbeglička priča je tipična i užasna. Beži od ISIS-a, čiji su sledbenici pretili da mu odseku glavu pošto studira „zapadnjačke nauke“ – matematiku i informatiku. A beži i od Asadove vojske koja je bombardovala njegov univerzitet i bolnicu u mestu gde je rođen. Hoće da ga regrutuju kao svakog mladog Sirijca – ubijati ili biti ubijen. Prešao je put: Turska, Grčka, Balkan, nakratko je uhapšen u Mađarskoj,  a onda je zbog blesavog peha (GPS se isključio a švercer nije znao put) prebačen preko granice i uhapšen u Saksoniji umesto u Bajernu. “Amir već šest meseci čami u Čopauu, Sirijac među Sirijcima, u šestokrevetnoj sobi u kampu na rubu šume. Želi na zapad, u veliki grad, na univerzitet, da završi svoje studije. Jedino tako može da sebi i svojoj porodici opravda odluku da pobegne“.

Istorijski kontekst u kom čovek donese određenu odluku je iz individualne, žablje perspektive teško prepoznati – ako je to uopšte moguće, najčešće se dešava post-festum. Danas znamo da je Amirov poziv za pomoć stigao tačno u toj fazi čudnovate tišine, kada je u Nemačkoj raspoloženje prevagnulo iz jednog ekstrema u drugi. Upravo u tom trenutku je prevagnulo, pritisnuli  smo „reply“, i napisali da smo spremni da prihvatimo stranca. Da li smo se time svrstali u poslednje milosrdne ljude? Ili u prve koji su se otrgli iz emocionalnih ralja što vode u ekstreme, birajući – samim činom odluke – da budemo oni koji žele da znaju, a ne oni koji pretpostavljaju.

Tog vikenda je Amir sedeo za našim kuhinjskim stolom, a naša deca – desetogodišnjak i petnaestogodišnjakinja – grizla su usne posmatrajući kako nestaje piramida od šećera u njegovoj šolji čaja. Zar to kod nas nije bilo strogo zabranjeno? I laktovi na stolu? Srkanje čaja? Amir nam je pričao o islamistima iz ISIS-a koji su mu iscepali farmerice pošto su po njihovom mišljenju bile preuske. Prstom smo sledili njegov put u atlasu. Deca su nemo i čudeći se slušala Amirovu priču. Na kraju smo ga provozali po gradu i razmenili telefonske brojeve.

Nekoliko nedelja kasnije smo razumeli da je njegova selidba iz centra za azilante u naš dom bila isto toliko veliki korak kao i bekstvo preko dva kontinenta. Napustio je svoju šestokrevetnu sirijsku kapsulu, i u neku ruku po prvi put zakoračio na nemačko tlo.

Amir

U martu 2015. godine sam stigao u Saksoniju. Bekstvo sam planirao prethodnog leta. Cilj je bila Nemačka. Bežao sam kako bih nastavio studije u Evropi, najradije u Engleskoj, ali i Nemačka mi je bila privlačna, pošto se znalo da tamo postoje velike šanse za studiranje i pronalaženje posla.

Ispalo je da čovek malo može da utiče na to gde će ga švercer prevesti preko granice. Mene je, zajedno sa još devetoro sirijskih izbeglica, švercer prebacio preko češko-nemačke granice, o čemu ću kasnije detaljnije pisati. Posle nekoliko dana u tranzitnom kampu, smestili su nas u Centar u Čopauu. Stanovnici tog mesta su nam jasno dali do znanja da nismo dobrodošli. Prve nemačke reči koje sam razumeo bile su: „Nemačka Nemcima, stranci napolje.“ Kada je stigla jesen, desničari su svake subote demonstrirali ispred naše kuće. Plašio sam se da sam izađem na ulicu. Nisam tako zamišljao Nemačku.

Procedura je, nažalost, takva da se tražilac azila može odseliti samo nakon što njegov zahtev bude odobren. Dok se čeka na odluku nije dozvoljeno raditi, ni ići na kurs integracije. Otprilike nakon pola godine, obavešten sam da je moj zahtev odobren. Sredinom decembra sam dobio putnu ispravu za izbeglice koja mi je omogućavala da promenim mesto boravka. Sve to vreme se ništa nije dešavalo. Znao sam da moram biti strpljiv, ali sam skoro izludeo od iščekivanja. Dani su bili sve duži i duži, mesecima nisam ništa drugo radio do čamio u Centru. Ostali Sirijci su bili fini ljudi, neke sam upoznao tokom bekstva. No ipak sam hteo da u jednom trenutuku budem sam, i više od svega: da mogu nešto da radim.

Po ceo dan sam surfovao po Facebook-u, čitao vesti, postajao sve inertniji, i skoro izgubio nadu da ću uspeti da ostvarim nekakav život u Nemačkoj. Jedini Nemci koje sam u tom momentu znao bili su socijalni radnici i Ana, jako fina devojka koja je stanovala blizu Centra i ponekad svraćala kod nas. Nisam znao kako Nemci žive i šta misle. Samo sam znao da za ljude u Saksoniji nismo  dobrodošli. U vestima sam čitao o „kulturi dobrodošlice“, video sam snimke ljudi koji aplaudiraju na glavnoj železničkoj stanici u Minhenu. U Saksoniji se ništa od toga nije osećalo.

Bio sam presrećan kada sam nakon nekoliko meseci iščekivanja dobio obaveštenje da je moj zahtev za azil odobren. Hoće li se to moj san ostvariti? Razgovarao sam sa Anom. Pričali smo o tome kako da najjednostavnije odem u Hamburg. Ana je napisala e-mail prijatelju iz Hamburga, i onda je sve počelobrzo da se odvija: dobio sam četiri ponude. Nisam mogao da verujem šta mi se dešava.

Početkom decembra smo otišli u Hamburg, i prvo posetili Heningovu porodicu. U prvi mah sam bio skeptičan. Nisam znao gde je to predgrađe, i da li odatle zaista mogu jednostavno da stignem do univerziteta u Hamburgu. Međutim, porodica me je dočekala sa puno topline. Poslepodne smo se odvezli do sledeće osobe, jednog samca. Direktno me je upitao da sam musliman i da li klanjam. Naravno sam musliman, i naravno da klanjam. To mu se nije svidelo. Sledećeg dana smo se predstavili jednom bračnom paru. Oboje su bili ljubazni, ali hemija nije baš proradila. Na kraju smo otišli kod jednog starijeg gospodina koji je živeo u severnom delu Hamburga. Neverovatno prijatan čovek. Bilo mi je jako teško da se odlučim između njega i porodice.

U Siriji sam živeo umnogočlanoj porodici, navikao sam da je stalno gužva. Svidela mi se pomisao da upoznam pravu nemačku porodicu. U Saksoniji nisam uspeo da saznam kakve navike imaju ljudi u Nemačkoj, šta jedu, o čemu pričaju, kako njihova deca odrastaju. Žudeo sam da saznam sve te stvari.

* Sledeći nastavak objavljujemo u ponedeljak, 25. juna