Intervju: Dinko Gruhonjić, novinar
Opasni sindrom mesije Aleksandra Vučića
Piše: Žarka Radoja 02/06/2013 | 11:39

Koliko je presuda čelnicima tzv. Herceg Bosne za udruženi zločinački poduhvat i pokušaj stvaranja Velike Hrvatske na čelu sa Franjom Tuđmanom, probudila nade da će žrtve dobiti makar delimično zadovoljenje, toliko je presuda dan kasnije šefu DB Srbije Jovici Stanišiću i njegovom zameniku Franku Simatoviću, ljudima koji su izveli sve tehničke pripreme za stvaranje Velike Srbije na terenu, što je uključivalo rat, masovna ubistva, progone i pljačku, ubila svaku nadu da će Srbija biti kažnjena za ratove koje je vodila na prostoru BiH i Hrvatske.

Frenki i Jovica su stigli kući, niko iz državnog vrha ih nije dočekao na aerodromu kao heroje srpskog naroda, ali je premijer pozdravio njihovo oslobađanje. Vest da su oslobođeni nije čak bila ni udarna na naslovnim stranama većine štampanih medija u Srbiji. To je bila glavna vest samo za Politiku i tabloid „Naše novine“.

Iako su u oba slučaja, u pitanju prvostepene presude, koje su već u dva navrata u potpunosti obarane u drugom stepenu, teško se oteti utisku da je Tužilaštvo Haškog tribunala loše odradilo svoj posao u najvažnijim procesima.

O tome kakvo je nasleđe Haškog suda u regiji danas, proživljava li Srbija doba tzv. postnacionalizma iz ugla Vojvodine te šta se valja iza nekritičkog odnosa medija prema Aleksandru Vučiću, za KontraPRESS govori Dinko Gruhonjić, predsednik Nezavisno udruženja novinara Vojvodine, urednik portala Autonomija i član Koalicije REKOM.  

KONTRA: Prvostepene presude Staišiću i Simatoviću smo čuli. Nevladin sektor u Srbiji je mahom zatečen i iznenađen, dok vlast daje probrane izjave. Kakva je vaša reakcija?

Gruhonjić: Nažalost, Haški tribunal je presudama koje su usledile na kraju mandata praktično pljunuo na sve ono što je sam uspostavio kao principe međunarodne pravde. Nažalost, ova poslednja presuda je, kako je neko rekao - groteskna, ona predstavlja neverovatno iznenađenje i, što je najgore od svega, još jednu uvredu za žrtve ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Videćemo kakav će biti epilog presude Prliću i ostalima , ali se  ne bih iznenadio da scenario bude sličan kao u slučaju presude Gotovini i hrvatskim generalima, odnosno da nakon jedne ozbiljne kazne u prvostepenom postupku, u drugom stepenu budu oslobođeni. Sve navodi na zaključak da se zapravo pokušavaju abolirati Srbija i Hrvatska za njihovu ulogu u ratu u BiH, gde je Srbija odigrala veoma nečasnu ulogu i u svakom smislu doprinela brutalnom etničkom čišćenju koje se desilo u mojoj domovini, naročito u periodu od aprila do avgusta 1992. godine. Ovo je, po mom  mišljenju politička presuda koja treba da bude u skladu sa presudom Međunarodnog suda pravde, odnosno da se Srbija i Hrvatska aboliraju za rat u Bosni zarad tobož normalizacije odnosa u regionu, zarad tobož ostavljanja prošlosti iza nas i zarad stvarnog ostavljanja BiH kao u završnoj sceni filma Danisa Tanovića „Ničija zemlja“ gde jedan od junaka ostaje da leži na nagaznoj mini s koje ne može da ustane, inače će ga ona razneti.

To je neverovatna nepravda prema BiH, koja, ako bismo hteli da budemo paranoični do kraja, možda ima i šovinističku pozadinu. Ne govorim samo o šovinističkoj pozadini susednih država Srbije i Hrvatske, nego o pozadini istih onih koji su bili spremni da gledaju kako se Sarajevo, bivši olimpijski grad, granatira četiri godine u sred Evrope i kako doslovno komadaju ljude po mojoj BiH. To je vrlo kratkovida politika, ma ko da ju je smislio i ta će nas politika koštati. To je još jedna kockica u mozaiku nepodnošljive nepravde u kojoj mi na Balkanu živimo, a naročito moji sugrađani u BiH.

Nakon što sam čuo za presudu Stanišiću i Simatoviću, koji su bili spritus movens zločina, ja sam utučen. Reč je o istim onim ljudima koji su, na primer , kad govorimo o Srbiji, organizovali, obučili i naoružali Crvene beretke, koje su, taman da ništa drugo nisu uradile, na kraju ubili i premijera ove države. To će svakako doprineti daljoj raspolućenosti same Srbije kao države i daljim tenzijama i u ovom društvu, jer u nepravdi je nemoguće živeti. Sad ostaje da sačekamo taj trenutak kad će se neko drugi naoružati, kad će iskopati aveti prošlosti i kad će, nažalost možda i opravdano, krenuti da se sveti ako osveta uopšte može biti opravdana.  Kao otac, jedino što mogu da poželim mojoj deci je da što pre završe školu i odu sa Balkana.

KONTRA: Ova presuda je koincidirala sa 20 godina postojanja Haškog tribunala. Da li možemo nakon svega govoriti o pozitivnom nasleđu Tribunala?

Gruhonjić: Možemo itekako. Na kraju krajeva, ma koliko ta Međunarodna zajednica bila nepravedna prema ovom regionu, a  naročito prema BiH, naša je glavna krivica i sve što može biti urađeno, mora biti urađeno ovde. Isto je i za Haški tribunal, što je rekao profesor Puhovski – Tribunal ne sudi nacijama, nego pojedincima. Iza tribunala ostaje, i to nije nikakva frazetina, ostaju desetine hiljada stranica dokaznog materijala i svedočenja i to je neprocenjivo blago koje može biti iskorišteno na pravi način ukoliko bude bilo volje  da se to iskoristi za taj čuveni proces suočavanja sa prošlošću kojeg nema i proces pomirenja o kojem se neprestano priča. Nikakva ekonomija ne može da popravi ono što su ratni zločini prouzrokovalii. Nasleđe Haškog tribunala je bogato. Ono ima svoje kontroverze, ali u međunarodnom smislu njegovo nasleđe je veoma veliko zato i predstavlja novo poglavlje u međunarodnoj krivičnoj pravdi. Haški tribunal je i odlična pouka UN jer je njime po prvi put ustanovljen princip da ukoliko ratujete možete biti kažnjeni za ratne zločine. Haški tribunal je na taj način otvorio razna poglavlja koja su bitna za region bivše Jugoslavij ai za međunarodnu pravdu pa ćemo sada videti da li će to biti novi stepen u evoluciji i nas i naše planete.

KONTRA: Kako bi ove poslednje presude mogle uticati na odnose u regiji?

Gruhonjić: Sad me baš zanima kako će se ponašati oni koji su tvrdili celo vreme da je sud antisrpski. Baš bi me zanimao njihov komentar.  Ove presude se mogukoristiti kao izgovor za dalju nenormalizaciju odnosa, ali to i dalje ne može da abolira nas ovde koji smo najviše doprineli  tome da se međusobo pokoljemo, neko više neko puno manje, naravno. Odgovornost je samo na nama. Ko god to bude potezao kao izgovor to će značiti, kao i ranije, da političkim elitama ne odgovara normalizacija u regionu jer su i postale političke elite zahvaljujući ratovima. Nisam siguran da ovde ima spremnostiza to. Možda će jedan test i to dobar biti to da li će ovih sedam država imati hrabrosti da formiraju REKOM. Ne kažem da REKOM može da da odgovore i donese pravdu žrtvama u potpunosti, ali u svakom slučaju može u dobroj meri da osvetli prirodu ovih ratova, da napravi poimeničan popis svih žrtava, načina na koji su stradali, te će mnoge stvari biti jasnije za buduće generacije. U suprotnom, ako se nastavi sa izjavama dačićevskog tipa da treba da ostavimo prošlost iza nas i da treba da gledamo u budućnost, nažalost, pitanje trenutka je kada će ovde ponovo izbiti rat. Sve, dakle,  zavisi od nas.

KONTRA: Stanišića i Simatovića niko iz vlasti nije dočekao na aerodromu. Nije bilo ni značajnijih izjava nakon presude. Zašto?

Gruhonjić: To je u skladu sa tom proklamovanom politikom da gledamo u budućnost. Ovo je svakako jedan kapital za Srbiju u smislu smanjene opasnosti da BiH ponovo podigne tužbu za genocid protiv Srbije. Toga su i Dačić i Vučić i Nikolić duboko svesni. S druge strane, njima jednostavno kao što vidimo poslednjih meseci ne odgovara ta nacionalistička retorika zato što se upiru da dobiju datum za početak pregovora sa EU jer znaju da je suprotni scenario bankrot i propast države, a u toj situaciji ni oni neće imati nikakvu korist od toga što su na vlasti. Neko se pita zašto u Beogradu na mitingu za Kosovo u maju nije bilo više od tri hiljade ljudi. Odgovor je vrlo jednostavan – zato što su na vlasti oni koji su im do sada pružali infrastrukturu i to je sada jasno kao dan.  Sada je potpuno jasno ko je stajao iza svih onih masovnih protesta, paljenja džamija, krađe patika i ostalih stvari i ko je jedini u mogućnosti, ko ima silu i infrastrukturu da uskrati podršku nacionalističkom ludilu. Samim tim, mislim da je potpuno logično što niko od državnih zvaničnika nije dočekao ni Stanišića ni Simatovića jer bi se to protumačilo na loš način pre svega u Briselu, među onim partnerima u kojima se sada traži spas.  Mislim da je to pragmatičan potez.

KONTRA: Da, ali čak ni mediji tu presudu nisu propratili bombastično i slavodobitno kao što imaju običaj. Na naslovnim stranama su Stanišić i Simatović uglavnom završavali po nekim ćoškovima.

Gruhonjić: Mediji su pod uticajem vlasti, ne samo sada nego oduvek. Velika većina medija, uz časne izuzetke. Po mom mišljenju mediji bi i te kako imali razloga da to stave na naslovnu stranu, ne slavodobitno i trijumfalistički, nego da postave pitanje da li će Simatović i Stanišić odgovarati u Srbiji. To bi bio potez koji bi nam pokazao da ima spremnosti da se suštinski menjamo i suočavamo sami sa sobom. Plašim se da do toga neće doći nego da će se oni povući u neku ilegalu ili će kao Šljivančanin (Veselin, oficir JNA osuđen zbog pomaganja u zločinima u Vukovaru 1991 op.a.) izigravati televizijsku zvezdu i da će to tako proći među ljudima koji imaju kratko pamćenje i među mladima koji su potpuno lišeni svakog konteksta naše prošlosti iz devedesetih godina i koji nemaju pojma ko su ti ljudi.

KONTRA: Baš zbog tog odnosa prema nacionalistima, u javnosti se sve više pominje tzv. epoha postnacionalizma u Srbiji. Jesmo li mi uopšte došli dotle?

Gruhonjić: Ma ne. O kakvom postnacionalizmu možemo pričati u zemlji u kojoj se snima serija „Ravna gora“, u kojoj se na Oplencu prenose kojekakvi posmrtni ostaci, u zemlji u kojoj, kako neko primeti morbidno, se uvoze mrtvi a izvoze mladi najumniji i najtalentovaniji ljudi. To je par ekselans nacionalistička ideologija. Ona nije ovaplođena samo u Vučiću, Dačiću i Nikoliću. Kamo sreće da jeste. Ako se malo bolje zamislite vi ćete shvatiti da na političkoj sceni Srbije zapravo nema gotovo  nikoga ko nije nacionalista. Tu naročito mislim na Demokratsku stranku. Ovde se zapravo neprestano zaboravlja da su koreni srpskog antimodernog, anahronog  nacionalizma koji bi bio više karakterističan za 19. vek i tamo imao smisla, veoma duboki.  Srpski antimodernizam je, nažalost, neka vrsta naše tradicije koja nam se periodično ponavlja. Pre neki dan je bila godišnjica Majskog prevrata i onda možemo postaviti pitanje šta se zapravo od tada do danas promenilo u Srbiji. Od onog strašnog zločina do ubistva Zorana Đinđića ništa se nije promenilo. Mi smo duboko kontaminirani nacionalizmom i to je neka naša normalnost. Duboko baštinimo period devedesetih kada smo bili izopšteni iz sveta, opravdano, i kada smo i dodatno stekli i taj antimodernizam, jednu duboku ksenofobiju, a čak bih rekao i jednu paranoidnu šizofreniju na kolektivnom nivou, uz časne izuzetke.

Kad pominjemo postnacionalizam, to možda jeste postancionalizam u smislu da je nova verzija nacionalizma. Hoću da podsetim da je mnogim nacionalistima odgovaralo i da su oni na kraju krajeva prodali Slobodana Miloševića kad je postao smetnja nacionalističkom konceptu. Takođe, ne smemo zaboraviti da Milošević nije autor srpskog nacionalističkog koncepta, a kamoli autor koncepta Velike Srbije. Ako ćemo biti pošteni prema sebi, onda ćemo shvatiti da je upravo Demokratska stranka, i to ona velika,  u drugoj polovini osamdesetih,  kada je počelo da se kuva to njeno ponovno rađanje, u debeloj meri bila kontaminirana intelektualcima i akademicima koji su bili tvorci Memoranduma Srspke akademije nauka i umetnosti. Milošević je, zapravo, kao pravi krvavi pragmatičar shvatio da je  to momenat kada je nacionalistički koncept odličan za ukrasti. I on ga je ukrao od srpske opozicije.  Tako da ne možemo govoriti ni u vreme Tadića da je Srbija bila na putu da se emancipuje, da se civilizuje i da se odrekne svoga nacionalizma. Ovde je na snazi i dalje ta logika da će Evropska unija ili propasti ili ćemo mi opet dovoljno ojačati da možemo da pravimo ponovo belaj po komšiluku i da oslobodimo te, kako ih nacionalisti zovu, privremeno posednute teritorije.

KONTRA: U takvoj situaciji skoro se i ne čuje glas protiv, građanska Srbija se utišala.

Gruhonjić: Tanki sloj srpske modernističke političke misli je sada u jednoj potpunoj defanzivi zato što se vlast lažno predstavlja. Oni ništa ne čine da dekontaminiraju građane Srbije i javni diskurs. Na kraju krajeva, oni se nikada nisu javno odrekli svoje uloge u propasti jednog naroda. Moje duboko ubeđenje je da ono što danas živimo, zapravo jeste da smo mi živi svedoci propasti jedne nacije. To je teško priznati, ja ne pripadam toj naciji ali delim njenu sudbinu. Ne pripadan ni jednoj naciji, ali živi sam svedok, pa je  sa antropološkog stanovišta retka prilika da čovek tome prisustvuje. Imamo jednu sliku koja se nudi Briselu, Vašingtonu, Moskvi, Pekingu, kome treba, a druga slika se ne menja. Druga slika je ovde kod nas i mi, koji smo navikli da mislimo i to naglas kažemo,  smo na paradoksalan način čak u goroj situaciji nego devedesetih godina. 

KONTRA: Zašto?

Gruhonjić: Zato što smo sada prepušteni samima sebi. Današnji režim u Srbiji meni liči, bez namere da uvredim Afriku i Južnu Ameriku, na upravo te režime. Međunarodna zajednica, da bi pacifikovala određenu teritoriju ili zbog nekih drugih interesa, instalira ljude koji su spremni da potpišu sve što im se ponudi, a zauzvrat će im dati blanko kartu da mogu da rade u samoj državi šta hoće. Dok god se taj konflikt ne bude izvozio, dok god mi budemo trulili, to se nikoga ne tiče, sem nas. I zbog toga sam poprilično obeshrabren. Još više sam obeshrabren zbog činjenice da to ljudi ne vide ili da se prave da ne vide.

KONTRA:  Kako iz perspektive Vojvodine izgleda ta politika nove vlasti?

Gruhonjić:  Ako ćemo se stvarno zadubiti u njihove učinke, ja bih pozvao svakoga ko može da mi ponudi jednu konkretnu stvar koju su oni uradili a da građani ove zemlje imaju bilo kakve koristi od toga. Ako dobijemo taj datum za početak pregovora, to će biti prva konkretna stvar koju su oni uradili, ali to je čista hipotetitika zbog toga što, ako ga dobijemo, onda nam valja raditi. S druge strane, političari poput Vučića ne rade ništa drugo sem što su se maskirali u karakter Majke Tereze, nego ono što su radili za vreme svog radikalskog vakta. Mašu papirima, mašu dokazima, s tim da sad imaju mogućnost da hapse, što je osnovna razlika. Međutim oni ne hapse preko institucija, nego preko službenih glasnika koji se predstavljaju kao dnevne novine. Pozivam još jednom sve koji mogu da mi kažu šta je to nova vlast uradila i zbog čega mi treba da budemo tako oduševljeni i ohrabreni njenim potezima. To što se predstavlja kao borba protiv korupcije se zapravo zove dodatno urušavanje institucija i selektivno hapšenje i priprema za osvajanje sve vlasti, od najmanje opštine  do državnog nivoa. Tu je Vojvodina ostala kao neko ostrvo ne naročito časne Demokratske stranke, naprotiv, mislim da je DS glavni krivac što smo sad u situaciji da gledamo restauraciju.

Međutim, nema nikakve sumnje da će SNS sa svojim satelitima učiniti sve da nastavi dalje sa kriminalizacijom Vojvodine i vojvođanskih vlasti, sa daljom pričom o separatizmu, i to je još jedan dokaz da ta priča o postnacionalizmu u Srbiji nema veze s mozgom jer se nacionalisti uvek moraju hraniti neprijateljem. Onog momenta kada je bilo jasno da će oni potpisati i zvanično priznanje Kosova, krenuli su na Vojvodinu po dobrom starom receptu - ako su tamo ispali nekakvi Vukovi Brankovići, da pokažu da su ovde dovoljno Srbi i da u Vojvodini u kojoj nema separatista,da ih  po svaku cenu proizvedu. Ne bih se čudio da dobijemo i separatiste po službenoj dužnosti, svašta je moguće. To će nas na kraju oterati u apsurdni i paradoksalan, ali zasluženi scenario i epilog tog sumanutog nacionalističkog projekta Velike Srbije - da će na kraju doći u konflikt Srbi iz Vojvodine sa Srbima iz Centralne Srbije, gde će Srbi iz Vojvodine jasno i glasno tražiti da se odvoje od Srba iz centralne Srbije. To zvuči smešno, ali bilo nam je štošta smešno pa je na kraju ispalo tragično. I ja se toga plašim.

KONTRA: Evropska komisija nedavno je kritikovala Srbiju zbog medija, naveli su da su nedovoljno analitični, podložni autocenzuri i neobjektivni. Nemamo usvojenu Medijsku strategiju, kasni usvajanje zakona o informisanju....

Gruhonjić: Što bi se reklo, uboli su u sridu sa tom rečju autocenzura. To je dominantna karakteristika današnje medijske situacije u Srbiji, današnjih mozgova urednika i novinara. Ovde nema više potrebe za cenzurom, kao u vreme Miloševića, kada smo imali direktnu represiju ili posle 5. oktobra kada smo se navikavali na taj sofisticirani pritisak, spregu tajkuna i politike. Danas je to toliko ekslairalo da vam ne treba više nikakav cenzor. Dovoljno je što imate urednike kakve imate i stvar je vrlo jednostavno. Ponekad mi se čini da ti ljudi imaju čip u mozgu i da funkcionišu kao androidi. Naravno, ne govorim o svima, jer postoje mediji i individualni primeri novinara koji pokušavaju da rade koliko toliko po pravilima naše profesije. Ostalo je sve tako kako je rečeno. Postoje teme o kojima nije preporučivo pisati i govoriti i onda se automatski  isključuju takve teme iz javnosti. Najeklatantniji primer je jedan potpuno nekritički odnos prema Aleksandru Vučiću, odnosno odnos medija prema trenutno najmoćnijem čoveku u Srbiji.

KONTRA: Šta se dešava sa Medijskom strategijom i Zakonom o javnom informisanju?

Gruhonjić: Sve kasni. Verovatno ćemo imati javnu raspravu u julu mesecu jer su nam uvek te zakone proturali baš u vreme letnje pauze kada su ljudi više zauzeti pokušajima da se omdore nego interesovanjem za bilo kakva politička dešavanja. Tu ima dosta lutanja, mi smo tu strategiju iscedili kao vodu iz kamena , napravili smo i neke kompromise koji su bili nužni, poput regionalnih javnih servisa. U ovom trenutku se ne zna ništa – ni finalna verzija predloga zakona o javnom informisanju i medjima, u kakvom će obliku ući u skupštinsku proceduru, ne zna se da li će biti jedan zakon o elektronskim medijima ili će ga razdvojiti na zakon o elektronskim medijima i zakon o javnim servisima, ne zna se ni da li će biti pretplate ili neće. Zna se samo da ovo otezanje, zatim neodgovorne izjave u kojima su političari ohrabrivali građane da ne plaćaju pretplatu, nanose nemerljive štete medijima, ne samo javnom servisu nego i mnogobrojnim medijima koji više ne mogu da izdrže i koji će se verovatno za koji mesec i definitivno ugasiti zato što ne mogu da funkcionišu na tržištu koje ne poštuje elementarne zakonitosti tržišta.

KONTRA: Kako komentarišete činjenicu da potpredsednik Vlade najavom ukidanja pretplate za javni servis Srbije, dakle državnu televiziju, indirektno poziva na njeno neplaćanje?

Gruhonjić:  Meni se čini da on boluje od sindroma mesije, što je veoma opasno za ovu zemlju. I da se njemu učinilo da je nekakav mesija, a kada vam se to učini onda stvar može da ode do vraga. Tako je isto i za pretplatu. Mi smo znali da Ministarstvo kulture i informisanja čeka Vučića da preseče , a sada su svi pogledi  uprti u njega kao da je on nekakav nadčovek. Ta izjava mesijanskog tipa je čist populizam u kojem on, kao sultan, oslobađa građane ove zemlje nameta, apsolutno ne vodeći računa kakvu poruku šalje. U tom momentu kad je on to rekao naplativost pretplate je već bila ispod 30 posto, a danas je neizmerljiva. Za to je dobio po prstima od Evropske komisije, tako da mi sada ne znamo zapravo kako će biti finansirani javni servisi od kojih sam ja najviše zainteresovan za Radio televiziju Vojvodine prema kojoj ova vlast ima isti odnos kao i sve dosadašnje valsti, odnosi se prema njemu kao prema neželjenom rođenom detetu.

KONTRA:  Pominjali smo problem sa urednicima u medijima, međutim, činjenica je da novinar nema mnogo izbora jer nema ko da ga zaštiti ukoliko se i usprotivi intervencijama na svojim tekstovima. Radna prava novinara su skoro potpuno neregulisana, veliki broj njih jedva da dobija honorare, ne plaćaju im se doprinosi.... Esnafska udruženja tu ne pomažu mnogo.

Gruhonjić: Naravno da su ova naša udruženja svakakva i nikakva, ali želim da napomenem da nemate ni jedan čestit sindikat novinara, a u tome je priča. Ako imate sindikate koji treba da se bore za prava zaposlenih ne samo u medijskoj industriji, nego i inače, a oni se bore za vlastite guzice, onda ne možemo mnogo očekivati. Za nas je misaona imenica da napravimo granski kolektivni ugovor kojim bi bile propisane minimalne zarade i kojim bi poslodavci bili sankcionisani za sve što nam rade, od neisplaćivanja plata i honorara do neuplaćivanja raznih doprinosa koji nam pripadaju. Između nas nedostaje bazična, egzistencijalna solidarnost , a to je opet posledica devedesetih godina. Mi danas u Srbiji ne znamo ko su mediji, a šta su sredstva propagande i onda je vrlo teško osećati empatiju ponekad prema pojedinim takozvanim medijima. To je ogroman problem. Premda bismo mogli, ako bi imali jake sindikate, razgovarati sa egzistencijalne i reprezentativne osnove i to je jedini mogući put.

KONTRA: Da se vratimo na Medijsku strategiju. Kako je moguće da se u njoj internet mediji pominju usput, samo se konstatuje da postoje. Ipak je ovo 2013. godina.

Gruhonjić:  To i ne mora da bude toliko loše. Mislim da preterana regulativa na internetu nije dobra. Internet je prostor slobode, ali to je ta tanka crta koja može biti pređena i može nas odvesti u preregulativnost, a  onda  tu oni koji mogu da ograničavaju mogu da umešaju svoje prste, a to neće biti dobro. Možda internet treba prvenstveno samoregulisati. U printanim medijima imamo Savet za štampu, ali možda ne bi bilo loše da preuzmemo tu odgovornost i da probamo da sednemo i da se dogovorimo oko kodeksa internetskih medija jer oni imaju razne specifičnosti u odnosu na druge medije. Oni su multimediji, imaju mogućnost za razliku od tradicionlanih medija, interakcije  sa publikom koja se vrlo često pretvori u zloupotrebu, a to je anonimno komentarisanje iz brloga gde internetski mediji dopuštaju svakakvim budalama da pišu koješta što bi bilo nezamislivo da se izgovori u javnom prostoru televizije ili štampe. Moj predlog je da probamo da sednemo i da se dogovorimo oko samoregulative, a državu ne moramo forsirati da nas previše reguliše.