Razgovor s povodom: Zygmunt Bauman
Otpor novim evropskim zidovima
Piše: Davide Casati (Corriere della Sera) 10/01/2017 | 13:52

* Profesore Bauman, čini se da se u Evropi podižu novi zidovi, iznova. Razlozi zbog kojih političari insistiraju na ovakvim podelama - bilo da su ti razlozi realni ili "birokratski" - baziraju se na migracijama i bezbednosti. Koja je vaša procena, zašto se ovo dešava? Kakve rizike nosi ubrzano obezbeđivanje kontinenta?

BAUMAN: Moramo da proučimo, zapamtimo i potrudimo se da izvučemo korisne pouke iz analize pape Franje (iz njegovog govora zahvalnosti prilikom prijema evropske nagrade “Karlo Veliki”), o smrtnoj opasnosti podizanja "novih zidova u Evropi"; zidovi podignuti paradoksalno i neosnovano, sa namerom ili nadom da se izdvoje manji komadi zemlje, koji bi bili bezbedni za njihove stanovnike od neuređenog sveta, punog rizika, klopki i opasnosti. Napomenuvši, "da su stvaralaštvo, genij i sposobnost za ponovno rođenje i obnovu, deo evropske duše", da je u poslednjem stoleću Evropa bila svedok "činjenice da je novi početak moguć" - i da je, u biti, "postavljen temelj utočištu mira, građevine sastavljene od zemalja koje ujedinjuje, ne sila već težnja ka zajedničkom dobru i okončanju sukoba" da bi "Evropa, dugo podeljena, mogla da spozna samu sebe i da gradi svoj dom" - papa Franja navodi, sa dubokom zabrinutošću i tugom, da su nas "osnivači ujedinjene Evrope" - "vesnici mira i proroci budućnosti" inspirisali da "izgradimo mostove i porušimo zidove",  a sada, čini se, da se porodica naroda koju su želeli da stvore

"oseća manje kao ko svoje kuće, među zidovima zajedničkog doma. Nekada su ovi zidovi bivali podignuti odstupajući od izvornih planova koje su graditelji ostavili iza sebe. Njihova nova i uzbudljiva želja da stvore jedinstvo, čini se da sada bledi; a mi, naslednici njihovog sna, moramo se oduperti sopstvenim sebičnim razlozima za podizanje zidova i ograda."

* Ljude, čini se, sve više i više povredjuju serije napada na naše gradove. Bilo kakvi da su stavrni razlozi za ove napade, percepcija svega toga jeste porast straha i nesigurnosti. Kako da se sadašnja politika suprotstavi ovom strahu, a da taj potez ne preraste u lov na veštice?

BAUMAN: Koreni nesigurnosti, koju ste pomenuli, sežu duboko; zarivaju se duboko u način na koji postojimo, obeleženi su slabljenjem međuljudskih odnosa, urušavanjem i raspadanjem zajednica, preslikavanjem banalnih društvenih problema u lične brige, dok se zadatak borbe protiv svega ovoga prebacuje na ožalošćene pojedince, koji su prepušteni svojim mukama. Naša neizvesnost i rezultujući osećaj nesigurnosti, jesu egzistencijalni: rađaju se iznova sa činjenicom da se ljudska solidarnost zamenjuje uzujamnom sumnjom i sumanutim nadmetanjem. Strah koji stvaraju prožima sve aspekte naših životnih stremljenja, i tako neobuzdan traži neku opipljivu metu, koja je u njegovom dometu, metu koju bi mi pokušali da kontrolišemo. U našem (selektivno) globalizovanom svetu, koji je igralište sila emancipovanih od političke kotrole i nemoćne politike koja nije u stanju da ih kotroliše, jaz između veličine zadataka i osrednjosti alata za rešavanje istih se produbljuje; "prirodno stanište" egzistencijalne nesigurnosti, prostor podležan promenama nekontrolisanih, politički nesputanih ekonomskih sila, takođe nastavlja svoje produbljivanje, sa time se povećava i žudnja za redukovanjem nepodnošljivo kompleksnih problema na jednostavna, i po mogućstvu trenutna, rešenja za vođe koji, uz obmanu, na ohrabrujuće i bombastične načine obećavaju ova rešenja svojim podanicma u zamenu za njihovu bezuslovnu poslušnost...

* Evropska unija je, čini se, podeljena kada je reč o problemu migracije. Takođe postoje podele i kada je u pitanju problem kao što je bezbednost - Viktor Orban je apelovao na EU da koristi Trampov model, što se tiče toga. Da li će se san o Evropskoj uniji uništiti u samom korenu, od strane ovakvih snaga?

BAUMAN: Sve u svemu, danas smo svedoci tendecije, širom Evrope, da se hitna socio-politička pitanja reklasifikuju kao problemi za organe bezbednosti i policije. Ovakva tendecija ne znači bilo šta dobro za načela koja su vodila ka proširenju Evropske unije. Uostalom, velika, možda i definišuća osobina tih načela bila je vizija Evrope u kojoj vojne i policijske snage postaju postepeno smanjene, a kasnije i potpuno nepotrebne.

* Od Trampa do EU, čini se da strah gospodari političkom raspravom. Da li će našim društvom zagospodariti strah?

BAUMAN: Ovo je, zaista, tmurna i uznemirujuća mogućnost (iako ovo nije, ni na koji način, neizbežna sudbina). Obećanja demagoga su isprva zanimljiva, ali kratkog života. Kada niknu novi zidovi, kada se više naoružanih čuvara bude rasporedilo na aerodromima i javnim mestima, kada se još većem broju izbeglica odbije azil ili kada se još više migranata bude deportovalo, otkriće se, na sreću, svi njihovi strahovi koje pokušavaju da stvore, i biće transparentni. Neregulisane tržišne sile će nastaviti da razaraju sve naše egzistancijalne sigurnosti. Demoni koji nas progone (strah od gubitka sopstvenog mesta u društvu, sumnja usmerena ka sopstvenim životnim dostignućima, opasnost od socijalnog propadanja i isključenja) neće ispariti i nestati. Možemo se osvestiti i steći imunitet na "sirenine pesme" koje dolaze od govornika i agitatora koji žele da steknu politički profit od toga što ćemo zastraniti. Veliko je pitanje, koliko će ljudi postati žrtva svega ovoga i shvatiti da im je uništen život posledica svega ovoga.

* Religija - pogotovu Islam - je često obeležena kao činioc koji koči integraciju. U Nemačkoj pokreti poput Pegide otvoreno pisuju Islam kao masku iza koje se kriju ubice. Da li mislite da će društva i političari i društva pokušati da pretodne tvrdnje opovrgnu?

BAUMAN: Hajde da izbegnemo opasnu grešku ekstrapolacije dugoročnih posledica (a kamoli, neizbežne sudbine) na osnovu trendova i nedostataka. Kao što, jedinstveno pronicljiv, nemački sociolog Ulrik Bek predlaže, u osnovi naše trenutne zbunjenosti leži nepoklapanje između nas u ulozi "kosmopolita" (gde bivamo osuđeni da kohabitiramo sa različitim kulturama, načinima života, verama) - i kašnjenja da se u nama razvije osećaj "kosmopolitske spoznaje". Obraćanje pažnje na ta odstupanja - pokušaj da se premosti jaz između stvarnosti u kojima živimo i naše sposobnosti da razumemo njihovu logiku i potrebe - to nije zadatak koji se može uraditi za kratko vreme.

Sumirajući našu trenutnu nedaću, hteo bih da opet citiram nepogrešiv uvid pape Franje. U govoru koji sam već pomenuo, rekao je:

"Sanjam o Evropi gde biti migrant, nije zločin, već nešto što bi u drugim ljudima izazvalo osećaj posvećenosti kao posledicu dostojanstva, svakog živog bića... Sanjam o Evropi koja podstiče i čuva prava svih, bez toga da zanemaruje svoje dužnosti prema svima. Sanjam o Evropi kojoj se ne može reći da je njena posvećenost ljudskim pravima bila njena poslednaj utopija."

I onda je pitao:

"Šta se desilo sa tobom, Evropo humanizma, zastupniče ljudskih prava, demokratije i slobode. Šta se desilo sa tobom Evropo ... domu pesnika, filozofa, umetnika, muzičara i muškaraca i žena od pisane reči? Šta se desilo sa tobom Evropo ... majko muškaraca i žena koji su držali do, pa čak i žrtvovali svoje živote zbog dostojanstva svoje braće i sestara?"

Ova pitanja su usmerena ka svima nama; nama koji, kao ljudi, ne možemo a da ne budemo na svim mestima u svakom trenutku, dok se oko nas oblikuje istorija, znali mi to ili ne. Na nama je da pronadjemo odgovore i da ih damo, kako u delima tako i u reči.

Po mom mišljenju, najveća prepreka u traženju ovih odgovora je naše odlaganje u procesu pronalaska.

* Prevela Vanja Petrović