Danas vam neću spominjati Republiku Peščenicu, moju milu i dragu domovinu, u kojoj živi jadan, naivan, ali i dobar narod, koji čak od svojih usta odvaja kako bi predsjednik, tj. ja, besplatno ljetovao. Dakako, na vašem lijepom, plavom Jadranu.

“Nisam ja Stipe Mesić pa da samome sebi plaćam ljetovanje”, bilo je posljednje što sam na sjednici našega VONS-a rekao, kad sam, uglavnom, skupljao dragovoljne priloge za svoje ljetovanje. Bio sam iznenađen što je i društva slijepaca odvojilo neku lovu.

A kad sam doznao da je i Udruga nezavisnih dragovoljaca dala doprinos, misleći da ja kao predsjednik idem na Sinjsku alku, nisam uspio zadržati suze. Plakao sam, ali sam i trpao novac u svoje džepove.

A onda sam se oprostio od svojih šlampa koji slobodno žive u mojem bazenu, i otišao po svoju prvu damu koja je bila kod frizera. Stigao sam u posljednji trenutak. Frizerka je, naime, ponesena inspiracijom što ju je dobila pročitavši novinski tekst o nekom ludom frizeru u Americi, pokušala, kao i on, šakama izrezati svoju mušteriju.

Prva dama nije se uzrujala, samo me zahvalno pogledala i tiho pitala: “Kamo idemo, predsjedniče?”
“Na Mljet”, odgovorio sam, pun entuzijazma.
“Zar onamo gdje se kupači upucavaju zbog malo hladovine?” zaprepašteno će moja prva dama.

Tek tada sjetio sam se da je “Jutarnji list” objavio vijest kako je na Mljetu jedan kupač upucao drugog zbog hladovine.

“Ne"! Ići ćemo u Karlobag”, Rekao sam nesigurno.
“Zar onamo gdje je u moru pronađen prazan autobus?” opet me zaprepašteno pitala moja prva dama.
“Ma, ne, ne! Otići ćemo na Brač!” odlučio sam.
“Zar ondje gdje ljetuje mali Ivica?” opet će prva dama.
“Ne! Idemo u Prižbu na Korčuli”, Rekao sam očajno, nadajući se da prva dama ovaj put neće biti zaprepaštena.
“Zar tamo gdje se Branka Šeparović sunča gola?” dotukla me prva dama.
“Pa, dobro! Otići ćemo onamo gdje su susjedi zbog ljubomore spalili staju i tristo prasaca u njoj”, Rekao sam iznervirano.
“A gdje je to?” pitala me, ovaj put neupućena u zbivanja, moja prva dama.
“U Monte Carlu”, Rekao sam.
“Dobro! Ja idem u Monte Carlo, a ti kamo god hoćeš”, rekla je, sjela u auto i sa svojim tjelesnim čuvarima otišla put Zagreba.

Ja sam krenuo u “Dinu”, mali, ali najbolji restoran iznad Opatije, čiji je vlasnik, Franko Blaganić, prijatelj dvojice predsjednika, a ne samo jednoga: moj i Mesićev. Taj moj prijatelj veoma dobro poznaje gotovo cijeli Jadran. Zbog toga sam ga – kad sam pojeo ukusan vrući gulaš – pitao: “Kamo?”

Pogled iz Komiže na Biševo

“Čuj! Mesiću sam savjetovao da belgijskog kralja odvede u Peškaru na Kornate, a tebi savjetujem da odeš na Biševo. To je mali otok pored Visa, a ondje imaju najbolje jastoge.”

Budući da je sezona mriještenja jastoga i škampa, već danima nisam jeo ni jastoga ni škampe. Pustio sam ih da se slobodno pare u mom bazenu. Stoga je glad za njima postala veća.

Spustio sam se u Ičiće i pozvao svoje prijatelje da mi se pridruže na jahti koju je Republika Peščenica kupila u Saudijskoj Arabiji za potrebe svog predsjednika, tj. mene. Kad su stigli, tiho smo isplovili u smjeru sunčeva izlaska.

Modre vode prekrasnog Jadrana kao da su se pobunile što ih dva motora od 450 KS primoravaju da se pjene ispod pramca. Kad smo se malo udaljili na pučinu, dodao sam gas. Cres, Goli otok, Rab i Pag u trenutku su ostali za nama. Nisam žalio što sam brzo prošao pokraj Golog otoka, ali sam bio žalostan što sam projurio pokraj ostalih prekrasnih otoka.

Povremeno smo susretali lokalne brodice. Svi su nam mahali. No, ja sam se ponašao poput Dražena Budiše: ne bih odvratio pozdrav čak ni da je sam Račan bio na jednoj od tih brodica!

A onda se more umirilo. Plovili smo sami prema Olibu. Usput nismo vidjeli ništa nalik na tzv. nautički turizam. Ili ja, kao Peščenanin, ništa ne kužim?

Povećanje turističkog posjeta od 30 posto o kojem pišu gotovo sve novine nisam vidio ni na nebu ni na zemlji, a bogami ni na Jadranskome moru. Poluprazne plaže, restorani i marine koje sam vidio na srednjem Jadranu dokazivale su da “raj na Zemlji”, kako kaže Niko Bulić, i nije pretrpan grešnicima.

Uostalom, i bolje da je tako. Kad bi sve bilo pretrpano turistima, u Peškari, marini na Kornatima, ne bi bilo mjesta za 16-metarsku jahtu. Nasreću, bilo je i te kako dosta mjesta.

Kad smo pristali, ugledao sam helikopter i neke ljude kako idu prema njemu. Nisam imao naočale pa nisam odmah shvatio da je to moj kolega Mesić. Čim je ugledao kako jahta iz Republike Peščenice uplovljava, kako kažu svjedoci, zbrisao je u helikopter. Ja sam, naime, Mesiću jamac za kredit koji otplaćujem kako bi on i njegova obitelj mogli ljetovati.

Kad je Mesić zbrisao, odao sam se užicima Kornata: pun mjesec i boca mirogojčeka brzo su me odveli u nirvana.

Tek kas su stražari iz marine zaprijetili da će me baciti u more, skužio sam da meditiram naglas. Svi su se ljutili na mene osim moga susjeda. Njegova je jahta bila ukotvljena pokraj moje i on me jedini branio. Kad je prošla opasnosti, pitao sam ga odakle je.

“Ne bi vjerovao, predsjedniče, ali ja sam iz Beograda”, odgovorio je.
“No, lijepo!” pomislio sam. A glasno sam rekao: “Doživio sam svašta, ali da me u Hrvatskoj brane Srbi, ni u snu ne bih mogao zamisliti.”
“Što je bilo, bilo je!” rekao je on, i dodao: “Uostalom, mi nismo bili u ratu s Republikom Peščenicom.”
“Niste bili u ratu ni s Hrvatskom jer u Haagu kažu da je ovdje bio građanski rat”, rekao sam.
“Ostavi sad politiku, predsjedniče, i uživaj!” savjetovao mi je moj susjed.

I tako su nestale još dvije boce mirogojčeka.

Kad sam ujutro odlazio iz marine, Srbin je plakao, a Hrvati su zadovoljno trljali ruke. Krenuo sam put Murtera gdje sam kanio natočiti gorivo. Kad sam shvatio da u spremnik stane 1600 litara nafte, bilo je kasno: morao sam pljunuti pozamašnu svotu love. No, s obzirom na to kakav sam prema poreznim obveznicima svoje republike, prema kojima gajim gotovo očinske osjećaje, sa suzama u očima i grčem u srcu taj sam račun platio službenom karticom.

Svoju lovu, naime, čuvam za vikendicu koju ću, kao i Račan, kupiti na Braču.

Zatim sam svoju jahtu usmjerio prema Visu. Osjećao sam se prekrasno: jahta, more, sunce i prijatelji oko mene, a mirogojček u meni. Bože moj, koje li ljepote! Uz to, uokolo ni žive duše!

Jedini brod koji sam vidio bio je trajekt, i to nagnut na jednu stranu. Pretpostavljam da su ga, takvog, jeftinije platili.

Stigli smo do Komiže, čija luka nije ni na nebu ni na zemlji. To je doista posebno malo mjesto. U “peljaru” piše da je to utočište posrnulih ljudi, tj. turista. Kad sam vidio u žuto obojanog Ivicu Blažička, nekoć zadrtog HTV-ovca, a danas direktora Nove TV, shvatio sam da se on tamo ispovijeda.

I djelovao je kao čovjek koji je našao svoj duševni mir, a bogami, kako bi moj Ševa rekao, i lijepu lovicu. Kad ne bi bilo tako, ne bi mu se vratili ni djevojka ni pas. A ondje, pred mojim lijepim plavim očima, sjedilo je svo troje: Blažičko, njegova djevojka i pas.

Kao što i dolikuje čovjeku na visokoj dužnosti, on je veoma ozbiljno čitao novine.

Ja nisam čitao ništa.

Podsjetio sam konobaricu u restoranu da sam kod njih bio prije deset godina. No, nije me se sjetila. Tek kad sam joj Rekao da smo se i ljubili, osvježilo joj se pamćenje.

Kad smo kupili zalihe mirogojčeka, krenuli smo prema otoku Biševu. Modra spilja, čudo prirode, najljepša je između 10.30 i 12 sati. Na ulazu u spilju razapeta špaga, i postarija žena u čamcu. Izgledala je kao da moli za pomoć. Odmah sam skočio i odvezao njezin čamac. Rezultat mog iznenadnog napada humanosti bila je opća frka: napravili su je lokalni ribari. Kako bih spriječio da pozovu policiju, vratio sam staricu koja je izgledala kao da prosi. Svezao sam ponovno njezin slupani čamac na razapetu špagu. Tek tada sam shvatio da je ona ondje zbog toga što naplaćuje ulaz u Modru spilju, i to 20 kuna po osobi. Za nas četvoro platio sam 80 kuna i pomoćnim čamcem-gumenjakom ušli smo u prekrasnu spilju. No, u njoj je bila gužva: čamci su se sudarali, a u kristalno čistom moru, u kojemu zbog prelamanja svjetlosti kupači izgledaju kao da su od srebra, lijepo se vidi da njih pedeset posto ovdje piški.

“Bože moj! Kamo ide ovaj svijet?” pomislio sam dok sam kasnije, u jednoj uvali, tamanio jastoge.
Ah, da! Osim mene, bilo je tu i sunce. Na zalazu…

Globus. 10.08.2001.