Pad Lenjina u Kijevu
Rušenje spomenika je najslađa osveta
Piše: Jonathan Jones (The Guardian) 10/12/2013 | 16:43

Najbolja stvar sa spomenicima je njihovo rušenje. Ako ništa drugo,  ovo važi barem za mase koje očajnički žele da se osvete nominalnom vođi. Kroz celu poznatu istoriju, širom sveta, rušenje spomenika predstavljalo je rečiti politički gest.

Ova drevna antiumetnost živa je i zdrava u 21. veku. Ovog vikenda u Kijevu su demonstranti koji traže čvršće veze između Ukrajine i EU, srušili su Lenjinov kip i nasrnuli na njega maljevima. Teško da su mogli da izaberu bolji simbol ruskog vođe kojeg se plaše – ne samo zato što je veliki broj Lenjinovih, Staljinovih i Marksovih kipova bilo uništeno u centralnoj i istočnoj Evropi nakon pada komunizma. To što je spomenik Lenjinu preživeo u Kijevu do sada, na neki način nam govori o tome koliko ukrajinska Vlada želi da Rusija po svaku cenu bude srećna.

Sada se Lenjin sa zakašnenjem pridružio svim ostalim srušenim komunističkim spomenicima, da ne pominjemo statue iranskog Šaha, Sadama Huseina i pukovnika Gadafija, koje su sve pale nakon što je nestala i moć koju su one simbolizovale.

Postoji fatlna privlačnost između besnih masa i nominalnih vođa od bronze i mermera. U modernom svetu su ove statue uglavnom ne samo neoštećene, već su i neprimećene; niko ne obraća pažnju na kip kraljice Viktorije koji postoji u većini britanskih gradova. Pa ipak, onog trenutka kad autoritet počinje da se urušava, statue se nude da budu srušene. One su toliko simbolične i istovremeno toliko mirne i pasivne. One su glineni golubovi.


Rušenje spomenika Sadamu Huseinu

To predstavlja samu suštinu onoga šti spomenici predstavljaju. Nijedna druga vrsta umetnosti nije na takav način povezana sa snagom. Prve javne statue podignute su u starim vremenima, u praistorijskom Levantu i predstavljale su pretke. Možda su ih se čak i tada više plašili nego voleli. U vreme prve velike civilizacije u Mesopotamiji i Egiptu, postojala je nedvosmislena veza između spomenika i moći. Kolosalne statue vladara, poput Ramzesa Velikog i kasnije Konstantina, podignute su da bi probudile strahopoštovanje kod naroda. Biti kralj značilo je biti pretvoren u kip.

Pošto su spomenici predstavljali moć, prosto su zazivale dela koja spadaju u “lèse-majesté”. Čak su i drevne egipatske statue bile vandalizovane, dok su mermerne kipove rimskih imperatora često rušili hrišćani. Ni umetnička veština nije zaštita. U Bolonji je u 16. veku masa srušila kip omraženog pape Julija II i pretopila ga u topovsko đule – to što je statua bila Mikelanđelovo remek-delo, nikog nije bilo briga.

Lenjin u Kijevu ušao je tradiciju statua koje su postale ikone loše vladavine. Jedini problem je što budući demonstranti možda neće biti tako srećni sa svojim metama. U demokratskim društvima i vremenu konceptualne umetnosti, sve manje se grade spomenici vladarima. Šta bi buduće revolucije mogle da sruše, a da je rečiti pandan srušenom Lenjinu?

* Preveo Dušan Komarčević