The New Yorker o ruskoj invaziji na Ukrajinu
Slabost despota
Razgovarao: David Remnick (The New Yorker) 21/03/2022 | 20:34

Stiven Kotkin je jedan od naših najdubokoumnijih i najfascinantnijih poznavalaca ruske istorije. Njegovo najveće delo je biografija Jozefa Staljina. Do sada je objavio dva toma-"Paradoksi moći, 1878-1928," koji je bio finalista u borbi za Pulicerovu nagradu, i "Čekajući Hitlera, 1929-1941." Treći tom će obuhvatiti priču kroz Drugi Svetski Rat; Staljinovu smrt 1953. godine, i totalitarnu zaostavštinu koja je oblikovala ostatak sovjetskog iskustva. Koristeći se davno zabranjenim arhivama u Moskvi i šire, Kotkin je napisao Staljinovu biografiju koja prevazilazi one koje su napisali Isak Dojčer Robert Kokvest, Robert C. Taker, i brojni drugi.

Kotkin ima izraženu reputaciju u akademskim krugovima. On je profesor istorije na Univerzitetu Prinston i viši saradnik na Institutu Huver, na Stenford univerzitetu. Ima neiscrpne izvore u raznim sferama savremene Rusije: vladi, biznisu, kulturi. I principijelan i pragmatičan, takođe je i najinformisaniji reporter ili analitičar za kojeg znam. Još od našeg upoznavanja u Moskvi pre mnogo godina - Kotkin je radio istraživanje o staljinističkom industrijskom gradu Magnitogorsku - uviđao sam neverovatnu vrednost njegovog usmeravanja u svemu, od strukture Putinovog režima do njegovih korena u ruskoj istoriji.

Razgovarao sam sa Kotkinom o Putinu, invaziji Ukrajine, reakciji SAD i Evrope, i šta je sledeće, uključujući i mogućnost državnog udara u Moskvi.

Slušamo glasove i prošlosti i sadašnjosti koji govore da je razlog za ovo što se dogodilo, kako je to Džordž Kenan formulisao, strateška greška širenja NATO-a prema istoku. Istoričar Džon Miršajmer insistira na tome da veliki deo krivice za ovo što vidimo moraju snositi Sjedinjene Američke Države. Mislio sam da počnemo vašom analizom tog argumenta.

Kotkin: Veoma poštujem Džordža Kenana. Džon Miršajmer je sjajan naučnik. Uz poštovanje, ne slažem se. Problem sa njihovim argumentom je što pretpostavlja da Rusija ne bi bila ista ili vrlo slična onome što danas jeste, da se NATO nije raširio. Ovo što danas imamo u Rusiji nije neko iznenađenje. Nije neko skretanje sa istorijskog puta. Mnogo pre nego što je NATO postojao, u devetnaestom veku, Rusija je ovako izgledala: imala je autokratu. Imala je represiju. Imala je militarizam. Imala je sumnje stranaca i Zapada. Ovo je Rusija koju poznajemo, i nije to Rusija koja je juče stigla ili devedesetih godina 20. veka. Nije to odgovor na dela Zapada. Postoje unutrašnji procesi u Rusiji koji su razlog ovome gde smo danas.

Čak bih išao i dalje. Rekao bih da nas je širenje NATO-a stavilo u bolju poziciju da se bavimo ovim istorijskim šablonom u Rusiji koji ponovo viđamo danas. Gde bismo bili sada da Poljska ili baltičke države nisu u NATO-u? Oni bi bili u istom limbu, u istom svetu u kom je i Ukrajina sada. U stvari, članstvo Poljske u NATO-u je ojačalo kičmu NATO-a. Za razliku od drugih zemalja NATO-a, Poljska se suprotstavila Rusiji mnogo puta. Zapravo, možete reći da je Rusija dvaput polomila zube na Poljskoj: prvo krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka, i ponovo na svršetku Sovjetskog Saveza, kod Solidarnosti. Džordž Kenan je bio neverovatno važan naučnik-najveći stručnjak na temu Rusije koji je ikada živeo-ali ja prosto ne mislim da je okrivljenje Zapada ispravna analiza trenutne situacije.

Kada pričate o unutrašnjoj dinamici Rusije, nameće se tekst koji ste napisali za Forin afers, pre šest godina, koji je počinjao ovako: "Tokom pola milenijuma, rusku spoljnu politiku karakterišu rastuće ambicije koje su prevazišle mogućnosti države. Počev od vladavine Ivana Groznog u šesnaestom veku, Rusija je uspevala da se širi prosečnom brzinom od pedeset kvadratnih milja dnevno stotinama godina, konačno zauzimajući jednu šestinu kopna zemlje." Zatim nastavljate da opisujete tri "prolazna trenutka" ruske nadmoći: prvi tokom vladavine Petra Velikog, zatim pobeda Aleksandra I nad Napoleonom, i onda, naravno, Staljinov poraz Hitlera. I onda kažete da, "sa druge strane, osim ovih svetlih momenata, Rusija je gotovo uvek bila relativno slaba velika sila." Ako biste mogli da proširite tu priču malo i kažete više o tome kako je unutrašnja dinamika Rusije dovela do trenutne situacije pod Putinom.

Kotkin: Imali smo ovu debatu o Iraku. Da li je Irak bio kakav je bio zbog Sadama ili je Sadam bio kakav je bio zbog Iraka? Drugim rečima, tu je ličnost, koja se ne može poreći, ali tu su takođe i faktori strukture koji oblikuju ličnost. Jedan od argumenata koje sam izneo u svojoj knjizi o Staljinu bio je da to što je bio diktator, što je bio na čelu ruske moći u svetu u tim okolnostima i u tom periodu, napravilo je Staljina onakvim kakav je bio, a ne obrnuto.

Rusija je zadivljujuća civilizacija: u umetnostima, muzici, književnosti, plesu, filmu. U svakoj sferi, ona je prefinjeno, impresivno mesto - čitava civilizacija, više od države. U isto vreme, Rusija smatra da ima jedno "posebno mesto" u svetu, jednu specijalnu misiju. Ona je istočno, ne zapadno pravoslavna i želi da se vidi kao velika sila. Njen problem nije oduvek bio ovaj osećaj identiteta, već činjenica da njene mogućnosti nikada nisu bile ravne njenim željama. Večito se bori da ispuni ove ambicije, ali ne može, jer je Zapad uvek bio moćniji.

Rusija je velika sila, ali ne Velika Sila, osim u onih par momenata u istoriji koje si upravo nabrojao. Pokušavajući da se izjednači sa Zapadom ili makar da se nosi sa razlikama između Rusije i Zapada, posežu za iznudom. Koriste pristup koji je izrazito okrenut državi u pokušaju da batinama dovedu zemlju u red i napredak, vojno i ekonomski, bilo da se izjednače ili takmiče sa Zapadom. I to radi neko vreme, i onda, naravno, udari u zid. Onda nastaje veliki period stagnacije kada se problem pogoršava. Sam pokušaj da se problem reši samo ga pogorša, i širi se razdor sa Zapadom. Zapad ima tehnologiju, ekonomski rast i jaču vojsku.

Najgori deo ove dinamike u ruskoj istoriji je stapanje ruske države sa ličnim vladarom. Umesto da dobiju snažnu državu koju žele, da se nose sa razdorom sa Zapadom i poguraju i podignu Rusiju na najviši nivo, oni dobiju personalistički režim. Dobiju diktaturu, koja obično postane despotizam. Dugo su već u ovoj klopci jer ne mogu da se odreknu tog osećaja izuzetnosti, te težnje da budu najveća sila, ali to ne mogu da postignu u realnosti. Evroazija je prosto mnogo slabija od angloameričkog modela moći. Iran, Rusija i Kina, sa veoma sličnim modelima, pokušavaju da sustignu Zapad, pokušavajući da se nose sa Zapadom i ovom razlikom u moći.

Šta je putinizam? Nije isto što i staljinizam. Svakako nije isto što i Kina pod Sijem Đinpingom ili režim u Iranu. Šta su njegove posebne karakteristike i zašto bi ga one navodile da želi da izvrši invaziju na Ukrajinu, što deluje kao izrazito glup, a kamoli brutalan čin?

Kotkin: Pa, rat obično i jeste greška u proceni. Zasniva se na pretpostavkama koje se ne ispune, stvarima koje verujete da su istina ili želite da budu istina. Naravno, to nije isti režim ni kao Staljinov niti carev. Desile su se ogromne promene: urbanizacija, viši nivoi obrazovanosti. Spoljni svet se promenio. I to je šok. Šok je što se toliko toga promenilo, a ipak i dalje viđamo ovaj šablon iz kog ne mogu da pobegnu.

Imate autokratu na vlasti - ili sada već despota - koji donosi odluke potpuno sam. Da li dobija savete od drugih? Možda. Ne znamo kako izgleda iznutra. Da li obraća pažnju? Ne znamo. Da li mu daju informacije koje ne želi da čuje? Deluje malo verovatno. Da li on misli da zna bolje od bilo koga? To deluje vrlo verovatno. Da li veruje sopstvenoj propagandi ili sopstvenom zavereničkom pogledu na svet? Takođe deluje verovatno. Ovo su pretpostavke. Jako malo ljudi razgovara sa Putinom, bilo da su Rusi ili stranci.

Tako mi mislimo, ali ne znamo, da on ne dobija sve informacije. On dobija ono što želi da čuje. U svakom slučaju, on veruje da je superioran i pametniji. To je problem sa despotizmom. To je razlog što je despotizam, ili čak i samo autoritarnost, svemoćan i krhak u isto vreme. Despotizam stvara okolnosti koje sam podriva. Informacije postaju gore. Servilni se samo množe. Korektivni mehanizam se smanjuje i greške ostavljaju mnogo veće posledice.

Deluje da je Putin verovao da Ukrajina nije prava država i da Ukrajinci nisu pravi narod, da su oni isti narod kao i Rusi. Verovao je da je ukrajinska vlada lak protivnik. Verovao je ono što su mu pričali ili što je želeo da veruje o njegovoj vojsci, da je modernizovana do te mere da bi mogla da organizuje ne vojnu invaziju već i munjeviti puč, da osvoji Kijev u par dana i da postavi vladu marioneta ili da primora trenutnu vladu i predsednika da potpiše neke papire.

Međutim, setite se Praškog proleća u avgustu 1968. Leonid Brežnjev poslao je tenkove varšavskog pakta da zaustavi "socijalizam sa ljudskim likom," komunistički pokret reformi Aleksandra Dubčeka. Brežnjev je uporno govorio Dubčeku: "Prestani. Ne radi to. Uništavaš komunizam. A, ako ne prestaneš, mi ćemo doći". Brežnjev dolazi, i vode Dubčeka i druge vođe Čehoslovačke nazad u Moskvu. Oni nemaju marionete koje bi postavili. U Kremlju, Brežnjev pita Dubčeka, nakon što je poslao tenkove i zarobio ga, šta sad da rade? Deluje smešno, ali bilo je zasnovano na pogrešnim procenama i nesporazumima. I tako su poslali Dubčeka nazad u Čehoslovačku, i on je ostao na vlasti (do aprila 1969), kada su tenkovi došli da pregaze Praško proleće.

Drugi primer je ono što se desilo u Avganistanu 1979. Sovjetski Savez nije izvršio invaziju na Avganistan. Izvršio je puč u Avganistanu, poslavši specijalne jedinice u prestonicu Kabul. Ubijen je avganistanski vođa i postavljena marioneta, Babrak Karmal, koji se krio u egzilu u Čehoslovačkoj. Puč je bio potpuni uspeh zato što su specijalne jedinice Sovjetskog Saveza bile odlične. Ali, naravno, shvatili su da će im možda trebati nekakvo obezbeđenje u Avganistanu za novi režim. Poslali su svakojake vojne jedinice da pružaju bezbednost, a završili su sa oružanim pobunama i desetogodišnjim ratom koji su izgubili.

Sa Ukrajinom, imamo pretpostavku da bi mogla da bude uspešna verzija Avganistana, a nije bila. Ispostavilo se da je ukrajinski narod hrabar; voljni su da pruže otpor i da umru za svoju zemlju. Očigledno, Putin nije verovao u to. Ispostavilo da "televizijski predsednik," Zelenski, koji je imao podršku dvadeset pet odsto pre rata -što je bilo potpuno zasluženo, jer nije umeo da vlada- sad ispada da ima devedeset jedan odsto podrške. Ispostavilo se da ima muda. Neverovatno je hrabar. Štaviše, produkcijska kuća koja vodi državu nije dobra ideja u doba mira, ali tokom rata, kada je rat informacijama jedan od ciljeva, fenomenalno je imati preduslove za to.

Najveće iznenađenje za Putina je, naravno, bio Zapad. Sve gluposti o tome kako je Zapad dekadentan, Zapad je prošla priča ili da je Zapad u padu, kako svet ima više polova i Kina je u usponu, itd, sve se to ispostavilo kao nebulozno. Hrabrost ukrajinske vlade i njenog predsednika, Zelenskog, podstakli su Zapad da se seti šta je. I to je šokiralo Putina, to je ta greška u proračunu.

Kako definišete „Zapad“?

Kotkin: Zapad je niz institucija i vrednosti. Zapad nije geografsko mesto. Rusija je evropska, ali nije zapadna. Japan je zapadni, ali nije evropski. „Zapadni“ znači vladavinu prava, demokratiju, privatnu svojinu, otvorena tržišta, poštovanje pojedinca, različitost, pluralizam mišljenja i sve druge slobode koje uživamo, a koje ponekad uzimamo zdravo za gotovo. Ponekad zaboravimo odakle su došli. To je ono što Zapad jeste. Taj Zapad, koji smo širili devedesetih, po mom mišljenju kako treba, kroz proširenje Evropske unije i NATO-a, sada je oživeo i suprotstavio se Vladimiru Putinu na način na koji ni on ni Si Đinping nisu očekivali.

Ako ste pretpostavili da će Zapad samo da propadne, jer je bio u silaznoj fazi i pobegao je iz Avganistana; ako ste pretpostavili da ukrajinski narod nije stvaran, da nije bio nacija; ako ste pretpostavili da je Zelenski samo TV glumac, komičar, Jevrejin koji govori ruski iz istočne Ukrajine — ako ste sve to pretpostavili, onda ste možda mislili da možete zauzeti Kijev za dva ili četiri dana. No,  te pretpostavke su bile pogrešne.

Hajde da razgovaramo o prirodi ruskog režima. Putin je došao nav last pre dvadeset i tri godine, a bilo je ličnosti zvanih oligarsi iz Jeljcinovog perioda, njih osam ili devet. Putin im je očitao bukvicu, rekavši: “Možete zadržati svoje bogatstvo, ali se klonite politike”. Oni koji su gurali nos u politiku, poput Mihaila Hodorkovskog, kažnjeni su, poslani u zatvor. Drugi su napustili zemlju sa što je moguće više bogatstva. No, i dalje pričamo o oligarsima. Kakva je priroda režima i ljudi koji su mu lojalni? Ko je važan?

Kotkin: To je vojno-policijska diktatura. To su ljudi koji su na vlasti. Pored toga, ima briljantnu grupu ljudi koji vode makroekonomiju. Centralna banka, ministarstvo finansija, sve se vodi na najvišem profesionalnom nivou. Zato Rusija ima ovu makroekonomsku tvrđavu, ove devizne rezerve, fond za „crne dane“. Ima razumnu inflaciju, veoma izbalansiran budžet, veoma nizak državni dug – dvadeset posto BDP-a, najniži od svih velikih ekonomija. Imao je najbolji makroekonomski menadžment.

Dakle, imate nadležnu vojno-policijsku diktaturu, sa makroekonomskim timom koji vodi vašu fiskalnu, vojnu državu. Ti ljudi se nadmeću oko toga ko će imati prednost. Za makroekonomsku stabilnost, za ekonomski rast, potrebni su pristojni odnosi sa Zapadom. Ali, za vojnobezbednosni deo režima, koji je dominantni deo, Zapad je vaš neprijatelj, Zapad pokušava da vas potkopa, pokušava da sruši vaš režim u nekoj vrsti takozvane obojene revolucije. Ono što se dogodilo je da se ravnoteža između tih grupa pomerila više u korist ljudi iz vojne bezbednosti — nazovimo to razbojničkim delom režima. I, naravno, odatle potiče i sam Putin.

Oligarsi nikada nisu bili na vlasti pod Putinom. Podrezao im je krila. Oni su radili za njega. Ako ne rade za njega, mogli bi izgubiti svoj novac. Preuredio je ležaljke. Dao je novac. Dozvolio je eksproprijaciju sopstvenih oligarha, ljudi koji su odrasli uz njega, koji su se sa njim bavili džudoom, koji su leteli sa njim. Ljudi koji su bili u KGB-u s njim u Lenjingradu u to vreme, ili u postsovjetskom Sankt Peterburgu — ti ljudi su postali oligarsi i eksproprisali imovinu da bi živeli svetskim životom. Neki od ljudi iz rane Jeljcinove ere su ili eksproprisani, pobegli ili su proterani. Putin je izgradio režim u kome je privatna svojina ponovo zavisila od vladara. Svi su to znali. Ako nisu znali, naučili su lekciju na teži način.

Nažalost, ovo je ohrabrilo sve ljude u režimu da počnu da kradu tuđe poslove i imovinu. Postalo je neka vrsta besplatnog za sve. Ako je to bilo dovoljno dobro za Putina i njegove prijatelje, dovoljno je dobro i za mene kao guvernera neke tamo provincije. Režim je postajao sve korumpiraniji, sve manje sofisticiran, pouzdan, sve manje popularan. Postajao je šupalj iznutra. To se dešava sa diktaturama.

Međutim, meni se čini da bi takvim ljudima i takvom režimu iznad svega bilo stalo do bogatstva, života na visokoj nozi i moći. Zašto bi im bilo stalo do Ukrajine?

Kotkin: Nije sigurno da im je stalo. Govorimo o najviše šestoro ljudi i svakako jednoj osobi koja donosi odluke. Suština autoritarnih režima je u sledećem: oni su u svemu loši. Oni ne mogu da prehrane svoj narod. Ne mogu svom narodu da pruže sigurnost. Ne mogu da ga obrazuju. Ali, dovoljno je da budu dobri u jednom kako bi preživeli.Ako mogu da onesposobe političke alternative, ako mogu da prognaju i pozatvaraju opoziciju, onda mogu da prežive bez obzira na to koliko su nesposobni, korumpirani i losi.

Ipak, koliko god da je Kina korumpirana, izdigli su na desetine miliona ljudi iz siromašstva. Nivo obrazovanja raste. Kineske vođe sebi pripisuju velike uspehe.

Kotkin: Ko je to učinio? Dq li je to učinio kineski režim ili kinesko društvo? Budimo oprezni i ne dozvolimo da kineski komunisti otuđe težak rad, preduzetništvo i dinamiku miliona i miliona ljudi u društvu. Znate, u slučaju Rusije, Navaljnija su uhapsili –

Aleksija Navaljnija, Putinovog najjačeg političkog rivala, koga je otrovala Federalna služba bezbednosti i koji je sada u zatvoru.

Kotkin: Da. Poslat je u zatvor pred invaziju Ukrajine. U retrospektivi, to je mogla da bude priprema za invaziju, kao sto je to, na primer, dizanje u vazduh Ahmada Šah Masuda u severnom Avganistanu neposredno pre nego sto su oborene Kule bliznakinje.

Imate uskraćivanje alternativa, brisanje bilo kakve opozicije, hapšenje, egzil i onda možete da prosperirate kao elita, ne kroz privredni rast, već krađu. U Rusiji bogatstvo izlazi direktno iz tla! Privredni rast ne predstavlja problem autoritarnim režimima. Problem je kako platiti podršku elitama, kako ih učiniti lojalnim, posebno službe bezbednosti i više oficire. Ako novac jednostavno izlazi iz tla u obliku ugljovodonika ili dijamanata i drugih minerala, ugnjetavači mogu da se osamostale u donosu na ugnjetavane. Ugnjetavači mogu da kažu, niste nam potrebni. Nis unam potrebni vaši porezi. Nije nam potrebno da glasate. Ne oslanjamo se na vas ni u čemu, jer imamo naftu, gas, paladijum i titanijum. Mogu da imaju privredni rast koji je na nuli i da žive u luksuzu.

U autoritarnom režimu ne postoji društveni ugovor po kojem bi ljudi rekli u redu, uzećemo privredni rast i viši standard, a vama ćemo predati svoju slobodu. Ugovora nema. Režim ne obezbeđuje privredni rast u zamenu za slobodu, i neće dati otkaz jer nisu ispunili svoje ugovorne obaveze.

Kako se objašnjava “popularnost” autoritarnog režima kao što je to Putinov?

Kotkin: Pričaju priče. A, kao što znate, priče su uvek moćnije od tajne policije. Da, imaju tajnu i običnu policiju takođe, i da, to su ozbiljni ljudi i grozno je to sto rade onima koji se bune protiv rata, stavljaju ih u samice. Ovo je ozbiljan režim i ne treba ga olako shvatati. Ali, oni imaju priče. Priče o ruskoj veličini, o obnovi ruske slave, o neprijateljima u zemlji i inostranstvu koji pokušavaju da obore Rusiju. I to mogu da budu Jevreji, Džordž Soros ili MMF i NATO. To mogu biti sve vrste neprijatelja, koje je moguće skinuti sa police kao knjigu.

Cenzuru posmatramo kao gušenje informisanja, ali cenzura je aktivna promocija određenih priča koje imaju odjeka kod naroda. Težnja da se poseduje velika moć, da se sprovedu posebne svetske misije, strah i sumnja da strana lica pokušavaju da ih se otarase ili ih obore: to su priče koje uspevaju u Rusiji. One nisu za svakoga. Poznajete mnoe Ruse koji ne padaju na to i znaju bolje od toga. Ali Putinova verzija je moćna i promovišu je u svakom trenutku.

Zapad je odlučio, iz očigledih razloga, da ne krene u rat sa Rusijom, da nema zonu zabrane letenja. Ekonomske sankcije su se pokazale sveobuhvatnijim i efikasnijim nego što su to možda pretpostavljali pre nekoliko nedelja. Čini se, međutim, da su ljudi, koji su njihova direktna meta, u stanju da se sa njima nose.

Kotkin: Sankcije su oružje koje koristie kada ne želite da se borite u vrućem ratu, jer se suočavate sa nuklearnom moći. Jedno je bombardovati zemlje na Bliskom istoku koje nemaju nuklearno naoružanje, a sasvim je nešto drugo razmišljati o bombardovanju Rusije ili Kine u nuklearnoj eri. Razumljivo je da ekonomske sankcije, uključujuci i one jako moćne, su alati za kojima posežemo.

Takođe, mi ipak naoružavamo Ukrajince do zuba. Mnogo toga se dešava i u sajber – prostoru o čemu nemamo predstavu, jer oni koji govore ne znaju, a oni koji znaju, ćute. Ima i dosta oružanoih sukoba, zahvaljujući hrabrosti Ukrajinaca i odgooru i logistici NATO-a, predvođenim, naravno, od strane Vašingtona. 

Još uvek ne znamo kako će sankcije delovati. One često najviše bola nanose civilnom stanovništvu. Režimi ponekad mogu da prežive sankcije, jer jednostavno mogu više na pokradu na unutrašnjem nivou. Ako nekome zaplenite bankovni račun u Londonu, Frankfurtu ili Njujorku, postoji izvor odakle su sredstva prvobitno i došla i oni mogu da se vrate nazad u Rusiju i ponovo eksploatišu taj izvor, nažalost. Putin nema novac u inostranstvu koji bismo mogli da blokiramo ili zaplenimo. Putinov novac je celokupna ruska privreda. Nije mu potrebno da ima zaseban bankovni račun iona ga svakako ne bi učinio ranjivim držeći gau nekoj zapadnoj zemlji.

Najveće i najvažnije sankcije su uvek u vezi sa transferom tehnologije. Radi se o izgladnjivanju na planu visoke tehnologije. Ako im kroz Ministartsvo trgovine uskratite američki softver, opremu i proizvode, koji imaju uticaja na skoro svaku važnu tehnologiju u svetu, onda imate i metu i mehanizam delovanja da to izvedete, da povredite ovaj režim i stvorite tehnološku pustinju.

U međuvremenu, ipak smo videli šta su ruske snage uradile u Groznom 1999. – 2000. Videli smo šta su uradili u Alepu. Za Rusiju, ako preciznost ne deluje, razoriće čitave gradove. To je ono što upravo gledamo u Harkovu i drugim delovima Ukrajine. Ovo je verovatne sačo tek početak.

Kotkin: Rusija ima mnogo oružja koje još uvek nije koristila, ali tu postoji nekoliko faktora. Prvo, Ukrajina ovaj rat dobija samo na Tviteru, ali ne i na bojnom polju. Oni ne pobeđuju u ovom ratu. Rusija dobro napreduje na jugu, što je jako važno ,esto zbog obaleCrnog mora i luka. Napreduju i na istoku. Ako se njihove snage sa juga i istoka sretnu, opkoliće i odsećiće glavne snage ukrajinske vojske. Ono što je za sad propalo, jeste ruski pokušaj da munjevito osvoje Kijev. Inače se za njih rat dobro odvija. Tek je prošlo nekoliko nedelja, ratovi traju daleko duže.  

Evo, međutim nekoliko procena: posle tri ili četiri nedelje rata je neophodna strateška pauza. Potrebno je da se podesi oklop, dopune zalihe municije i goriva, poprave avioni. Neophodno je doneti rezerve. Uvek postoji planirana pauza posle tri do četiri nedelje.

Ako Kijev može da izdrži tu pauzu, onda bi možda mogao da izdrži i duže od toga, jer bi mogao da obnovi zalihe dok to isto rade i Rusi tokom svoje pauze. Štaviše, najveća i najvažnija procena je da Rusija ne može da uspešno da okupira Ukrajinu. Nemaju ni tu moć ni snagu. Nemaju neophodan broj upravitelja, ni saradnju stanovništva. Još uvek nemaju kvislinge.

Pomislite na sve te Ukrajince koji će nastaviti da pružaju otpor. Nacisti su ušli u Kijev 1940. Zgrabili su sve luksuzne hotele, ali par dana kasnije su ti hoteli počeli da budu dizani u vazduh. Upali su u zamku. Ako si upravitelj ili vojni oficir u okupiranoj Ukrajini i naručiš solju čaja, da li ćeš stvarno i da je popiješ? Da li ćeš da upališ motor u svojim kolima? Da li ćeš da upališ svetlo u svojoj kancelariji? Sve što je potrebno je nekoliko atentata da poremeti celokupnu okupaciju.

Hajde da se ponovo fokusiramo na Moskvu. Znamo kako su cara Pavla I ubili ljudi iz njegove okoline. Hruščov je bio svrgnut i smenjen i na njegovo mesto je na kraju došao Brežnjev. Da li pod Putinom postoji mogućnost državnog udara?

Kotkin: Takva mogućnost uvek postoji. Ovde postoji nekoliko problema. Jedan je i taj što[Zapad] intenzivno radi na tome da podstakne nekog da prebegne. Želimo da visoko rangirani zvaničnik iz službe bezbednosti ili vojni oficir sednu na avion i dođu u Brisel, Helsiniki ili Varšavu, održe konferenciju za štampu i kažu: „Ja sam general taj i taj i sarađivao sam sa Putinovim režimom, protivim se ratu i tom režimu. I evo kako taj režim izgleda iznutra.“

Istovremeno, Putin intenzivno radi na tome da spreči takav prebeg, dok naše službe rade na tome da ga podstaknu – ne ličnosti iz kulture i bivših političara, već trenutnih zvaničnika iz službi bezbednosti ili vojske unutar režima. Ovo se desilo pod Staljinom, kada je general tajne policije, Genrih Ljuškov prebegao u Japan 1938. sa Staljinovim vojnim i bezbednonosnim planovima i idejom o tome šta taj režim jeste. Javno ga je optužio na konferenciji za štampu u Tokiju.

Tako sada posmatramo Moskvu. Koja je dinamika tamo sa režimom? Morate da razumete da ti režimi praktikuju nešto pto se zove „negativna selekcija“. Unapredićeš ljude da budu urednici, zaposlićeš novinare koji su talentovani, bez straha od njihove genijalnosti. Međutim, u autoritarnom režimu ne funkcionišu tako. Oni zapošljavaju ljude koji su, kako se to kaže na ruskom, tupoi, ne previše bistri. Angažuju ih upravo zato što oni nisu previše sposobni, previše pametni da organizuju udar protiv njih.  Putin se možda namerno okružuje ljudima koji nisu baš najsposobniji. 

To dovodi do dvojakog rezultata. Dozvoljava mu da se u svoj toj paranoji oseća sigurno da oni nisu dovoljno pametni da ga obore. To takođe umanjuje moć ruske države, jer na mestu Ministra odbrane imate građevinskog predradnika [Sergej Šoigu], koji je Putinu pričao svakakve budalaštine o tome šta će uraditi u Ukrajini. Negativna selekcija zaista štiti vođu, ali takođe podriva njegov režim.

Međutim, opet kažem, mi ne znamo šta se dešava unutra. Čujemo neka govorkanja. Postoji mnogo fantastičnih informacija koje smo skupili, što plaši i brine Kineze: da li smo u stanju da toliko duboko prodremo i u njihove elite takođe? Ta govorkanja o tome kako je Putin možda lud, dolaze uglavnom od strane ljudi koji nemaju mnogo direktnog kontakta, lice u lice, sa njim. Uveka kada se preračunate, kada su vam pretpostavke loše, ljudi misle da ste ludi. Putin se pravi da je lud kako bi nas uplašio i stekao prednost.   

Da li mislite da je to slučaj i sa nuklearnom pretnjom?

Kotkin: Mislim da je to nesumnjivo upravao to što pokušava da uradi. Problem je u tome što ne možemo da pretpostavimo da je to blef. Ne možemo da pretpostavimo da se pravi lud, jer on ima mogućnost da pritisne dugme.

Stiv, San Cu, kineski teoretičar rata, je pisao da protivniku uvek moraš da sagradiš „zlatan most“, kako bi mogao da ima načina da se povuče. Da li Sjedinjenje države i NATO mogu da pomognu da se stvori put za Rusiju da okonča ovu strašnu i ubistvenu invaziju pre nego što se još više pogorša?

Kotkin: Uboli ste pravu stvar. To je sjajan citat. Imamo nekoliko mogućnosti ovde. Jedna je da on razori Ukrajinu: ako ja ne mogu d aje imam, niko nećem i da uradi Ukrajini ono što je uradio u Groznom i Siriji. To bi bio neverovatno tragičan ishod. To je put na kome se trenuto nalazimo.

Čak i ako bi Ukrajinci uspeli u svom ustankui otporu, biće bezbrojnh pogibija i uništenja. Potreban nam je način da izbegnemo takav ishod. To bi podrazumevalo ubrzavanje procesa da se Putin uključi  u razgovore sa, recimo, predsednikom Finske, koga poštuje i dobropoznaje, ili izraelskim premijerom, koji je u kontaktu sa njim ili sa Si Đinpingom iz kineskog vođstva, što bi bilo manje verovatno; sa nekim ko bi mogao da ga uključi u neku vrstu procesa u kom ne bi imao nezajažljive zahteve i gde ne bi odugovlačio da dobije na vremenu da se na terenu situacija tako dalje razvije da promeni ono što možemo da uradimo.

Nije kao da ne pokušavamo. Finci poznaju Rusiju bolje nego bilo koja druga država na svetu. Izrael je takođe još jedna dobra mogućnost u zavisnosti koliko se Naftali Benet pokaže kao vešt. Tu je još, kao najslabija šansa, i Kina gde se plaća velika cena, što elite ispod Si Đinpinga razumeju. Unutar kineskih elita sada raste zabrinutost, ali Si Đinping komaduje, a on ima vrlo ličan odnos sa Putinom. Si je stao na stranu Putina. Međutim, koliko će dugo to da traje, zavisiće od da li će Evopljani početi da kažnjavaju Kineze. Evropljani su njihovi najveći trgovinski partneri.      

Kinezi ovo pomno posmatraju. Oni posmatraju  a) koliko duboko prodire naša obaveštajna služba, (b) greške despotizma i (c) cenu koja se plaća kao američke i evropske privatne kompanije na sve strane otkazuju saradnju sa Rusijom. Si Đinpingu, koji bez presedana hrli ka trećem mandatu, je ovo trebalo kao i rupa u glavi. Ali on ne odustaje.  

 Na kraju, postoji joše jedna karta na koju smo pokušali da igramo: ukrajinski otpor na terenu i naše snabdevanje Ukrajinaca oružjem i stavljanje sankcija. Sve ovo može da pomogne da se računica promeni. Nekako moramo da nastavimo da radimo na tome koristeći alat koji imamo – pritisak, ali takođe i diplomatiju.

Na posletku, pohvalili ste Bajdenovu administraciju zato što je obelodanila tajne informaacije koje je imala o nadolazećoj invaziji, za stavljanje sankcija i za jedan zreli odgovor na to što se dešava. Gde su pogrešili?

Kotkin: Reagovali su mnogo bolje nego što smo očekivali u odnosu na to što smo videli u Avganistanu i u odnosu na loše osmišljenu i ishitrenu pogodbu da prodaju nuklearne podmornice Australijancima. Naučili su na svojim greškama. U tome je stvar sa Sjedinjenim državama. Imamo mehanizme za ispravke. Možemo da učimo na sopstvenim greškama. Imamo politički sistem koji greške kažnjava. Imamo jake institucije. Imamo moćno društvo, moćne slobodne medije. Administracije koje imaju loše rezultate mogu da nauče i da se poboljšaju, što nije slučaj sa Rusijom ili Kinom. To je prednost koju ne smemo da zaboravimo.

Sadašnji problem nije u tome što je Bajdenova administracija pravila greške, već u tome da je teško smisliti kako da se smanji intenzitet, kako da se izađe iz ove spirale obostranog maksimalizma. Podižemo ulog, stavljajći sankcije i otkazujući saradnju. Postoji pritisak na našu stranu da „uradimo nešto“, jer Ukrajinci svakodnevno umiru, dok mi sedimo sa strane vojno gledano na neki način. (Iako ih , kao što sam već rekao, mi snabdevamo oružjem i dosta toga postižemo u sajber – prstoru.) Pritisak na nas je da imamo maksimalme zahteve, ali što više ih saterujete u ćošak, to Putin ima sve manje da izgubi i može da podiže ulog, nažalost. On ima na raspolaganju veliki broj alata koje nije koristio, koji mogu da nam naude. Nama je potrebno da smanjimo intenzitet te maksimalističke spirale. Potrebno nam je malo sreće i uspeha, možda u Moskvi, možda u Helsinkiju ili Jerusalimu, možda u Pekingu, ali svakako nam je to neophodno u Kijevu.    

* Intervju iz Njujorkera prevele Marija Šerban i Tijana Veljković