U Hrvatskoj su u posljednjih nekoliko mjeseci održana dva referenduma protiv velikih investicija koje narušavaju prirodni okoliš – u Dubrovniku i Fužinama, a ovih dana se sprema i treći u Zaprešiću zbog uzurpacije kulturnog dobra. Prva dva su propala zbog nedovoljne izlaznosti. Hrvatski zakon za lokalne referendume propisuje izlaznost preko 50 odsto, iako su u oba slučaja preko 80 odsto izašlih građana bili protiv projekta.

To je natjeralo neke od građanskih aktivista da se aktiviraju u politici, poput lista "Srđ je grad" i "Za GRAD".

S druge strane, vladajuća koalicija okupljena oko SDP-a, u jeku lokalnih izbora počela je da koketira sa nacionalizmom, umjesto da se bavi realnim problemima građana, prognoze opet daju prednost ljudima koji se služe cirkuzantskim političarenjem poput Željka Keruma, Milana Bandića i Andre Vlahušića za osvajanje novog mandata gradonačelnika u Splitu, Zagrebu, odnosno Dubrovniku.

Da  li se pitanje nacionalizma pomjera u drugi fokus, zašto mu podilazi lijevo-liberalna hrvatska vlast, te kako gleda na odluku aktivista da se uključe u političku scenu Hrvatske na lokalnim izborima za  Kontrapress govori publicist i prevoditelj, dugogodišnji aktivist Srđan Dvornik. 

Srđan Dvornik diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (filozofija-sociologija), dok je poslijediplomski studij završio na Fakultetu političkih znanosti također u Zagrebu. Radio je u  Izdavačkom poduzeću Naprijed (urednik društveno znanstvenih i filozofijskih izdanja), Institutu Otvoreno društvo – Hrvatska, Heinrich Böll Stiftungu – Ured Zagreb kao voditelj ureda i koordinator programa podrške demokratizaciji i zaštite okoliša te kao izvršni direktor u Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava. Objavio je veći broj društveno znanstvenih radova u stručnim časopisima. 

KONTRA: Na lokalnim izborima u Hrvatskoj na sceni su i nove stranke koje se na prvom mjestu bave javnim dobrima, poput zagrebačke stranke “ZA Grad” i dubrovačke “Srđ je Grad”. Da li bi se moglo reći da se fokus politike u Hrvatskoj polako mijenja?

Dvornik: Bojim se da one zasad neće premjestiti fokus, ali se nadam da će uspjeti osigurati stalno prisustvo alternative. Nisam jako optimističan (naime, i sam sam pristran – u korist brige za okoliš i ljudska prava, za socijalnu pravdu i za obuzdavanje svake političke i ekonomske moći) jer glasačice i glasači ne očekuju samo zalaganje političkih predstavnika za dobre ciljeve i vrijednosti, nego i sigurnost i rješavanje svakodnevnih, često i golih egzistancijalnih problema. Ovo je ipak društvo ovisno o političkoj 'skrbi', koje nema mnogo snage da vlastitim djelovanjem riješi većinu problema. Novi politički igrači, premda u arenu ulaze zalažući se za, recimo, zajedničko dobro, praktički ipak nastupaju kao 'pokreti jedne teme', jer naprosto nisu mogli razraditi i ponuditi politička rješenja za ono što je velikom dijelu društva najpreče: sigurnost od nezaposlenosti i siromaštva, kakav-takav prosperiret i materijalni standard.

KONTRA: Kako gledate na uključivanje aktivista u politiku?

Dvornik: Kao na integralan dio svakog aktivizma, ako on označava angažman za promjene u zajednici. Bilo da se zalažete za uklanjanje neke lokalne divlje deponije, bilo da propagirate tolerantan i solidaran odnos spram nesretnika prisiljenih tražiti azil u ovoj zemlji, bilo da nastojite unaprijediti obrazovanje... vi tražite neke promjene koje nisu samo tehničke ili higijenske ili kulturne. Tražite promjenu nekih pravila igre, odgovornost onih koji bi ih trebali donositi i provoditi ili onih koji pružaju društvene usluge, nastojite promijeniti svijest i stavove društvene sredine spram tih pitanja... a sve je to par excellence političko djelovanje.

Ono što je novo samo je to da sve manje društvenih, građanskih aktera zazire od te političnosti, a neki, također sve brojniji, pokušavaju doći i do direktnijeg utjecaja na donošenje i provođenje političkih odluka. Ukratko, na vlast.

Samo ostaje da se vidi kako će djelovati ako im to uspije. I kojima će među njima to poći za rukom. Jer kao i kod svih pokreta s jednom glavnom temom, zalaganje za jedan dobar cilj ne znači da će se jednako dobro postaviti i spram drugih problema. Već smo vidjeli predane, istinske zaštitnike prirode koji su istovremeno nacionalisti, a moguće su i druge ne baš simpatične kombinacije. A osim toga, svjedočimo i porastu društvenog angažmana protiv ravnopravnosti i ljudskih prava, koji – koliko znamo o nekim uvriježenim stavovima u hrvatskom društvu – imaju i bolje šanse od boraca za ljudska prava ili održivo korištenje prostora.

KONTRA: Već dugi niz godina svjedočimo otimanju javnih prostora i prirodnih resursa. Građanski aktivizam u Hrvatskoj je sve glasniji i organizovaniji.  Da li akteri konačno dobijaju društvo ili je nešto drugo posrijedi?

Dvornik: Ako aludirate na tezu koju sam razvio u knjizi “Akteri bez društva”, poenta je bila u tome da je društvo bez autonomije pod komunističkim (ili, ako hoćete, real-socijalističkim, boljševičkim ili kako god) režimima bilo ne samo potisnuto, nego i razoreno. Razoreno kao 'tkanje' autonomnih odnosa i veza, koje su najpresudnije u ekonomskoj sferi – kao tržište. I ne samo to: ta politička dominacija se nastavila i nakon formalne demokratizacije, jer autonomni – prije svega ekonomski – subjekti nisu mogli nastati sami od sebe (kao u davnim građanskim revolucijama). I dan-danas, sve ono što tvori društvo – proizvodnja, ekonomska razmjena, kulturna proizvodnja i komunikacija, razvoj i prenošenje znanja... - još se uvijek velikim dijelom ne može odvijati bez posredstva vlasti. To nije nikakva diktatura, pa čak ne više ni tuđmanovska autoritarna politika, ali jest još uvijek asimetričan odnos. U njemu se društvo polako uspostavlja, ali ne tvori protutežu vlasti.

Svjedočimo, međutim, sve jačoj i artikuliranijoj političkoj mobilizaciji odozdo, koja taj manjak društvene autonomije i snage može kratkoročno kompenzirati. K tome, i politička kontrola se drobi pod sve težim i kompliciranijim tegobama za koje puk očekuje rješenje a mora ostati frustriran. Hoće li novi akteri koji u politiku ulaze odozdo uspjeti unijeti barem neka rješenja, ili će doći do regresivne mobilizacije (kao u Grčkoj, Mađarskoj i kojegdje), ili ćemo pak još dugo životariti... to se sada ne može znati.

KONTRA: No, to ćemo uskoro vidjeti. Izbori su blizu. Da se vratimo na aktiviste i referendum. Organizatori su najavili podnošenje ustavne tužbe zbog zakona o referendumu. Zašto vlast do sada nije promijenila pomenuti, prema nekim tvrdnjama, neustavni zakon?

Dvornik: Polazeći od posljednje konstatacije, ne mislim da je evidentno da je zakon o referendumu neustavan. Istina, Ustav je odredio blaži kriterij za „državni referendum“, ali je reguliranje „lokalnih“ i dalje stvar zakona. Prema tome, formalne kontradikcije u ustavnom tekstu nema. Može se argumentirati da je nedosljedno što se za pitanja od općeg nacionalnog značaja dopušta odlučivanje većine onih koji izađu na referendum, a za lokalna se pitanja zahtijeva da ta izlaznost bude viša od polovice, ali to je pitanje koje je značajnije od onoga o čemu odlučuje Ustavni sud.

To bi prije trebalo rješavati na onaj način kako se odlučuje o promjenama Ustava, jer se radi o jednom od temeljnih pitanja konstitucije političke zajednice: kojem se dijelu zajednice priznaje pravo da odlučuje o cjelini? Je li to naprosto većina onih koji sudjelovanjem u glasanju potvrđuju da aktivno shvaćaju svoju ulogu državljanki i državljana, ili treba postaviti neki prag kao osigurač da aktivna manjina nešto ne nametne pasivnoj većini? Tu bi se moglo prigovoriti da se takav prag ne postavlja za izbore, ali radi se o drugoj vrsti odlučivanja. Izbori su odlučivanje o tijelima koja moraju stalno postojati i redovno djelovati, a referendum se pokreće za donošenje izvanrednih odluka.

U sadašnjoj javnoj debati, koja u žarištu ima referendum, zapravo se radi o dvama pitanjima. S jedne strane, o onome koje vi postavljate: zbog čega vlasti ne snize prepreke koje otežavaju referendumsko odlučivanje na inicijativu građana, i tu je odgovor trivijalan: jer im ne odgovara da im se društvo neposredno 'upliće' u posao, pogotovu u vremenima tegoba i nezadovoljstva. S druge strane, to je pitanje koliko je društvo zbilja spremno direkltno se angažirati u formiranju političke volje, pa i u direktnom odlučivanju. To je pitanje koje se ne svodi na jedan instrument, kakav je između ostalih i referendum, i ne može se samo njime razriješiti.

KONTRA: Nakon referenduma u Dubrovniku investitor je, slaveći, instalirao novu kategoriju u demokratskom procesu - „tihu većinu“ odnosno, prisvojio  sve one građane koji na referendum nisu izašli. Kako gledate na to?

Dvornik: Za to svojatanje nema nikakve osnove (kao što je diskutabilno i da li pokretači referenduma imaju osnove tvrditi da je izjašnjavanje onih koji su se izjasnili na referendumu reprezentativno za sve). Naprosto, oni koji nisu izašli ostali su politički mutavi. To znači da nisu dali pristanak da se njihov stav tumači ovako ili onako. Ali, nisu niti spriječili da se njihove stavove (ako ih uopće imaju) ipak tumači kako kome odgovara. U tome, nažalost (krivnjom onih koji nisu izašli), nije presudno tko što stvarno misli, nego tko ima veći utjecaj na ono što se komunicira u javnosti. Investitor, opskrbljen novcem te političkim i interesnim savezništvima, tu može lako dominirati, i ne preostaje ništa drugo parirati mu na istom terenu – borbom za javno mnijenje. Neuspjeli referendum tu više ne vrijedi kao pravni argument, ali vrijedi kao vrlo krupna 'anketa', jer nema nikakve sumnje da u aktivnom dijelu stanovništva protivnici projekta gradnje gomile apartmana na Srđu imaju golemu prevagu. Da ne govorimo o tome da je upravnom sudu još ranije podnesena vrlo uvjerljivo argumentirana tužba u kojoj se pokazuje da su odluke u korist tog 'projekta' donesene protupropisno, pa možda i uz koruptivno pogodovanje investitoru.

KONTRA: Da, ponašanje investitora je bilo, ako možemo tako reći, brutalno. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je referendum, u sistemu u kakvom živimo, najbolji način izražavanja građanske volje, u koju kategoriju, odnosno mjesto u društvu možemo staviti investitora, vlast a u koju građane?

Dvornik: Politički funkcioneri – i nacionalni i lokalni – jasno su pokazali čemu su (ne)skloni, ali nažalost time nisu povrijedili nikakvo pravo i nisu postupili brutalno (dok se još dobro sjećamo pravih brutalnosti u ratu i oko njega, tu bi riječ trebalo rabiti ekonomično), kao ni sam investitor. Oni su pristrani, zagovaraju jedan partikularan interes (premda neki možda vjeruju da od njega indirektno može biti i opće koristi), ali tu im se nema što prigovoriti u smislu prava da tako postupaju. Može ih se samo delegitimirati, tj. u javnosti pokazati da je taj partikularni interes za zajednicu ipak više štetan nego koristan, a da nosioci javnih funkcija tu ne služe društvu nego uskim krugovima čiji su interesi suprotni većini. To je djelomice već i učinjeno, ali to treba i politički efektuirati. Naime, dominaciju ne ugrožava odsustvo legitimnosti, nego prisustvo uvjerljivog protivnika. Pošto to nije uspjelo referendumom, prva su sljedeća dobra prilika predstojeći lokalni izbori. Nadam se da će neovisna lista koju čini dio organizatora referenduma uspjeti zabiti klin u dominaciju etabliranih partija.

KONTRA: Na ovaj način vlast otvoreno stavlja do znanja da prirodni prostor ne pripada građanima i otuđuje ga od njih. Čemu takvi procesi vode?

Dvornik: Prvo, prirodni prostor nikada ne pripada 'građanima', nego onima koji imaju moć da ga kontroliraju, posredno ili neposredno. Drugo je to što se jamačno slažemo da bi taj prostor trebao pripadati svima, jer je uvjet za život svih. Ali to tek treba izboriti. Prema tome, iskorištavanje prostora za uske i kratkoročne interese nije proces u kojem bi se tek u budućnosti imalo dogoditi ovo ili ono, nego stvarnost. U njoj se već događa i neodrživo iskorištavanje (neodrživo s gledišta života ljudi), i kršenje prava (uključujući i privatno vlasništvo), i još koješta. Da bi prirodni prostor i njegovi resursi (riječ koja već implicira iskorištavanje) istinski pripadali građanima, tj. da bi tvorili za život dobar svijet, treba se boriti za javni interes i zajednička dobra – počevši od njihova definiranja.

KONTRA: U situaciji kada je vlast otuđena od građana, ko se zapravo bori za javni interes?

Dvornik: Vlast je po definiciji moć otuđena od građana, bilo kao otvorena samovolja i dominacija, ili posredstvom institucija kojima se svi povinuju jer vjeruju da su legitimne. Pa cijela priča o slobodi i demokraciji se svodi na neprestano nastojanje da se vlast ograniči i kontrolira, te da ju se drži odgovornom i tjera na javno polaganje računa. Za javni interes se, eo ipso, dakako ne bori nitko. Demokratski uspostavljenim vlastima delegira se ne samo izvršnu vlast, nego i ovlaštenje da defionira što je to 'javni interes'. To je 'default'. Ako ljudi ne žele da to delegiranje bude bez ostatka i na relativno dug rok između redovnih izbora, ostaje im samo da uzmu aktivan udio u formiranju političke volje u javnosti, na način koji vlasti neće moći zaobići. To se upravo i događa, kroz akcije za osporavanje spornih zahvata u prostor u Fužinama i Dubrovniku, vjerojatno uskoro i drugdje. Veliki su koraci već učinjeni: javnost je u tim sredinama – bez obzira na slaganje i neslaganje – uočila da su takvi zahvati problem, nešto spram čega treba zauzeti stav. Za jedno politički zapušteno društvo kao što je hrvatsko to je već dobar početak. Kasnije će – kad se već vidi da ima problema – biti manje teško povesti u javosti sadržajniju debatu, s podrobnijom argumentacijom.

KONTRA: U poslednjih nekoliko nedelja desile su se velike promjene u odnosima Srbije i Hrvatske. Potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić  došao je u prvu službenu posjetu Zagrebu, a najavljeni su i pregovori oko tužbi za genocid. Kako gledate na Vučićevu posjetu obzirom na njegovu političku prošlost devedesetih uzornog šešeljevca?

Dvornik: To je potvrda da je nakon teških sukoba, koji ne donose samo žrtve, štete i traume, nego ostaju i pounutreni kao dugotrajna mržnja i predrasude – prije svega svima prihvatljiva normalizacija. Dakle, dokidanje neizvjesnosti i neprestanih prijetnji. U tome je Vučić bio čak iznenađujuće otvoren, govoreći o odnosima suradnje i koegzistencije u kojima je svejedno da li ljudi negdje u nutrini osjećaju ljubav, mržnju ili nešto treće, ili pak ništa. Ako ustraju na tom pragmatičnom stavu, politički lideri će učiniti više koristi (ili barem manje štete) nego ako se budu zaklinjali u sveta načela koja su po definiciji isključiva.

KONTRA: Jednako tako predsjednik Srbije je, nakon niza skandaloznih izjava, u intervjuu bh. televiziji izjavio da će kleknuti za sve žrtve koje je njegov narod učinio drugima. Da li se ovo izvinjenje, nakon poslednjih istupa posebno u skupštini UN, može uzeti ozbiljno?

Dvornik: Nikad ne treba očekivati iskrenost i misliti da političke izjave ozbiljno pokazuju stvarne stavove interese, ali to je nebitno. Bitno je što takve izjave pokazuju da političari smatraju kako je sada oportuno govoriti na taj način. Da je pametnije i korisnije ne zaoštravati sa susjedima, i, što je jednako važno, da ne treba podilaziti onom (sve manjem i slabijem) dijelu domaćeg biračkog tijela koji i dalje želi slušati ratničke trube i marširati pod zastavama.

KONTRA: Obzirom na to da smo jedno vreme imali ekspanziju izvinjenja na svim stranama, da li je došlo do obesmišljavanja tog čina? Da li izvinjenje ipak ima veću težinu kad dolazi od ljudi koji su učestvovali u sukobima zbog kojih se izvinjavaju?

Dvornik: Koliko se mogu prisjetiti formulacija svih tih isprika, nijedna od njih nije bila prava isprika, u kojoj bi se bez okolišanja i uvjetovanja reklo jednostavno – da, naša zemlja je počinila to i to, to je bio zločin, i mi se zbog njega kajemo i učinit ćemo sve što je potrebno da pronađemo i kaznimo krivce, odštetimo oštećene i obnovimo uništeno. Prava isprika nije primarno gesta prema drugoj strani, nego izraz obračuna jednog društva sa zlom koje je razvijeno u njemu samome i počinjeno prema drugima (uključujući i njegove vlastite pripadnike koji se nisu slagali). To u ovim krajevima još nije učinjeno.

Ali to uopće ne govori protiv dosad izrečenih isprika. Premda one nisu izraz pretežnog društvenog stava kojim se priznaje vlastito zlo, one svakako izražavaju priznanje da su počinjene mnoge gadne stvari i da su politički predstavnici svjesni da se od toga treba odmaknuti. Odmicanje dakako nije dovoljno, potreban je obračun (ovaj put društva sa samim sobom, a ne s drugim društvima i manjinskim 'zajednicama'), ali i stid je prvi korak. Čak i ako ga se ne osjeća, ali se priznaje da bi bilo bestidno opravdavati i nastavljati prošle opačine.

Glede pitanja tko bi se trebao ispričati – politički predstavnici ili sami počinioci zločina i agresije – pitanje sadrži zamku. Prvo, mnogi politički predstavnici su ujedno i počinioci zločina, ako ne direktno onda po odgovornosti nadređenih. Bilo da su naređivali, propustili kontrolirati podređene počinitelje ili ih ostavili bez kazne. Dakle, kad bi se ispričali kao počinioci, to bi bio prvorazredan moralni čin. Ali to se rijetko događa, a oni koji se (kako-tako) ispričavaju čine to kao legitimni predstavnici svoje zemlje. To bi se međutim moglo shvatiti kao da je cijela zemlja kriva. A kolektivna krivnja je nemoguća (osim za nacionaliste).

U isprikama političkih predstavnika zapravo se ne radi o krivici, nego odgovornosti. Ona može biti kolektivna. Dok se krivnja odnosi na učinjena djela, dakle na nešto što spada u (makar i blisku) prošlost, odgovornost se odnosi na ono što s tim zlodjelima treba učiniti pošto su počinjena – na sadašnjost i budućnost. U društvenom životu ljudi moraju – i dužni su – baviti se i posljedicama nečega što su počinili drugi. Jer s njima dijele isto društvo, pa se i njih tiče kako će se, koliko je to uopće moguće, popraviti štetu i pružiti  garancije da se to ne ponovi.

KONTRA: U tom kontekstu, koliku težinu ima izvinjenje Tomislava Nikolića?

Dvornik: Po nedorečenosti koju sam spomenuo, ono je kao i sva druga izvinjenja u ovim krajevima. U odnosu na njegovo sudjelovanje u zločinačkom ratu i na ono što je donedavno govorio, to je velik korak. Samo ostaje neizvjesno slijedi li iz toga ikakva obaveza.

KONTRA: Jedan hrvatski novinar nedavno je napisao da prisustvujemo zamjeni uloga Beograda i Zagreba, i da Hrvatska sada ima vlast koja se izmotava poput one Borisa Tadića u Srbiji, koja će ponovo utrti put nacionalistima. Mislite li da je to izgledan scenarij?

Dvornik: Hrvatske vlasti se u odnosu na nacionalizam 'izmotavaju' cijelo vrijeme: Nakon 1990-ih, u kojima su ga otvoreno i grubo zagovarale i prakticirale, došlo je vrijeme 'reformizma', bili na vlasti socijaldemokrati i liberali ili HDZ. Prema unutra se ne žele konfrontirati s nacionalizmom, a prema vani su se dosad povinovali zahtjevima da se politiku, a napose pravo, oslobodi nacionalizma (prema još imamo nacionalističkih odredbi, npr. u odnosu na državljanstvo i restituciju ratnih povreda prava).

KONTRA: Da li se Srbija polako pacifikuje?

Dvornik: Svakako. Puno je manja mobilizacijska snaga militantnog nacionalizma. Ne zbog toga što bi bilo prevladani isključivi stavovi, nego zbog opće potrebe za normalnijim življenjem, bez neprestanih sukoba, potresa i prijetnji

KONTRA: Što mislite da aktuelna vlast može i treba napraviti da zaustavi radikalizaciju biračkog tijela, jer zahvaljujući njima je skočila podrška ekstremno desnim strankama, a popularnost HDZ-a raste, iako je Karamarko najnepopularniji političar u državi?

Dvornik: Radikalna desnica je u Hrvatskoj oduvijek jaka, jer je cijelo shvaćanje države odnosno političke zajednice sazdano na nacionalizmu. U tome smo anticipirali ono što se sada ustaljuje u većini članica EU, ali su te desničarske političke grupacije daleko od toga da dobiju makar i relativnu većinu. U Hrvatskoj su se stvari mijenjale samo po tome je li ta desnica bila samostalna ili 'zbrinuta' u okrilju HDZ-a. Mislim da oscilacije u novije vrijeme nisu znak nikakvog trenda jačanja. Međutim, i ovdje i u Evropskoj Uniji stvari se mogu znatno promijeniti ako se jako pogorša socijalna i ekonomska situacija, a ne bude ponuđeno pravednije političko rješenje. Fašistički i nacistički tip mobilizacije nezadovoljstva nije jednom zauvijek zatvoreno poglavlje povijesti, premda nisu uvjerljive interpretacije koje već sada, ili već decenijima, u svemu vide fašizam.

KONTRA: Čini se  da onaj iskonski nacionalizam u Hrvatskoj skoro pa da više i ne postoji, ali se stvara kao otpor ovoj vlasti, koju dio javnosti percipira kao nesposobnu.

Dvornik: U nacionalizmu, dakako, nema ničega iskonskoga. On je stvar modernizacije, u kojoj se s jedne strane raspadaju primarne zajednice (ili ih razara nadiranje tržišne privrede), a s druge se snagu integracije društva crpi iz novog, pripisanog pripadanja konstruiranom zajedništvu koje se naziva nacijom. Umjesto neposrednih veza solidarnosti u seoskim, porodičnim (ne samo obiteljskim) i drugim tradicionalnim zajednicama, to novo zajedništvo politički  se proizvodi pomoću apstrakcija kao što su zajednički jezik, porijeklo, kultura i – riječju koja objedinjuje sve te ideologijske magle – „identitet“.  U Hrvatskoj je, nakon prvog vala nacionalizma u „narodnom preporodu“ 19. stoljeća, i drugoga, u prvoj Jugoslaviji 1920-ih i 30-ih godina, nacionalizam rekonstruiran početkom 1970-ih godina, kada je kriza socijalističkog režima politički izražena kroz (i dalje nedemokratske) zahtjeve za decentralizaciju, koji su – unatoč smjenjivanju republičkih rukovodstava koja su to tražila – ugrađeni u sistem konstituiran Ustavom SFRJ 1974. Od tada kontinuirano dominira ideologija po kojoj je (etnička) nacija istinska zajednica, multietničke političke zajednice su umjetne i neodržive 'tvorevine', a vrhunac povijesnog razvoja je nacionalna država. To je prevladalo u razrješavanju krize socijalističkog režima u Jugoslaviji početkom 1990-ih, to je u razblaženom obliku prisutno i u diskursu o priključivanju Evropskoj Uniji, i trajat će i dalje. Povremena zaoštravanja ili utišavanja ne diraju tu kontinuiranu podlogu shvaćanja politike.