| Piše: Ed Vulliamy (The Guardian) | 03/10/2014 | 20:23 |
I tu je bio, s druge strane neprobojnog stakla: Radovan Karadžić, optužen za genocid i druge ratne zločine u Bosni i Hercegovini tokom 1990-tih.
Ove sedmice, pet godina nakon što je suđenje započelo, čuju se završne riječi koje će dovesti ili do njegovog oslobađanja ili do osude zbog naređenja uragana nasilja, koje je i sam nazvao etničkim čišćenjem, između 1992. i 1995. godine.
Ako ništa, tužilac će nas podsjetiti da je pokolj ovog tipa moguć u modernoj Evropi: smrt, masakr, mučenje, masovno silovanje i sakaćenje u kampovima; opsada i mučenje evropske prijestolnice Sarajeva; ubistva 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici... Karadžić je tražio 17 sati za svoje završne riječi.
Karadžić je bio politički komesar za "projekt bosanskih Srba" za rasno čistu državu, koji je sprovodio skupa sa vojnim generalom Ratkom Mladićem, a čiji je krajnji rezultat - suđenje na Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Čovjek koji vodi tužbu protiv Karadžića, Alan Tieger, bio je na istom mjestu i prije 18 godina kada je suđeno sadisti i ubici Dušku Tadiću, koji je odslužio svoju kaznu i sada je slobodan čovjek.
Sud je uspostavljen 1993.godine uz pokajanje i ambiciju. Pokajanje, jer je UN već postao nesposoban i ciničan, do tačke sudionika u pokolju kojeg su sada "odlučili" procesuirati. Iako, ironija će pokazati, najgore će tek doći 1995. godine kada su Holanđani predali "sigurno područje" Srebrenice njenim ubicama. Ambicija, jer je ICTY viđen kao nov način procesuiranja onih koji su prekršili ljudska prava.
Svašta se može dogoditi u UN-ovom organizmu za 20 godina. Svjedočio sam na osam suđenja, posvetio mnogo mjeseci tribunalu, vidio kao se "naduo", kako su se zakoni i odgovornosti pretvorili u žargone i anagrame, gledao kako se razgovori pretvaraju u birokratiju i hijerarhiju, slušao slomljene svjedoke kako svjedoče, i pitao se koliko novca se zarađuje na njima.
No, mnogo važniji oblaci su se nadvili nad ICTY. Jedna se tiče premise da je misija ICTY-ja - odvratiti druge zločince od nedjela.Predsjednik Assad ne daje takve naznake.
Druga se tiče činjenice, da oni nisu tu samo da sude već i da promoviraju pomirbu. Ali nije bilo pomirenja.
Bosna je "živi primjer", tu nije bilo poravnanja računa, što je bio preduvjet pomirenju. Niko se nije pogledao u ogledalo, ni iskupio - materijalno, historijski, politički...
Ne, to se nije dogodilo u zemlji koja još živi razdvojena, zbog Daytona koji je Karadžiću dao Republiku Srpsku kao "nagradu" nakon rata; u kojoj djeca još idu u dvije škole pod jednim krovom i gdje se negira Srebrenica.
A ovoj dvadeset godina dugoj stvarnosti, ICTY nije dao skoro ništa. Može se reći da je više zajedništva među entitetima bilo nakon protesta, poplava i plasmana na Svjetsko prvenstvo.
Počeli smo sumnjati u ICTY zbog presuda 2012. i 2013. godine kada su preobraćene presude hrvatskog generala Ante Gotovine i komandira srpske vojske Momčila Perišića. Na oba suđenja je predsjedavao sudac Theodor Meron (preživio holokaust, izraelski diplomat i građanin SAD-a). Rekli su da nedostaje uvjerljivosti dokazima da su trupe pod njihovom komandom počinile ove grozote.
Ipak, najveće pitanje ICTY-ja je ko će biti procesuiran u tom hrabrom novom svijetu ljudskih prava? Kada je Desmond Tutu pisao Observeru, da bi bivši britanski premijer Tony Blair trebao biti optužen zbog zločina u Iraku, postavio je važno pitanje: Dokle će ICTY ciljati u svojim optužbama?
Zašto ne Blair, Bush ili izraleski bombaš koji je ciljao škole u Lebanonu i skloništa u Gazi? Zašto ne korporativni i ekološki zločinci, rudarske kompanije, karteli?
Prošlo je mnogo vremena između suđenja Tadiću i Karadžiću, ali njegovo oslobođenje zbog "neuvjerljivih dokaza", bilo bi zaista groteskno... dok zemlja još uvijek predaje mrtve u okolici Srebrenice.