Intervju: Nataša Škaričić, novinarka
Uzmi novac i bježi, to su sve takozvane reforme zdravstva u Hrvatskoj
Piše: Žarka Radoja 22/08/2018 | 21:27

Smrt mladića Matea Ružića, koji je preminuo čekajući osposobljen tim Hitne pomoći u Zaprešiću, već danima trese Hrvatsku. Dok deo javnosti traži odgovornost ministra Milana Kujundžića, ni on ni premijer Hrvatske ne smatraju da za tim ima potrebe jer je sve, kako tvrde – bilo po zakonu. Kako je došlo do toga da su ovakvi propusti sa smrtnim ishodom po zakonu, u kakvom je stanju hrvatski zdravstveni sistem te ima li u ovdašnjoj politici odgovornosti, razgovarali smo sa Natašom Škaričić, novinarkom koja je veći dio svoje karijere posvetila zdravstvu. 

KONTRA: Hrvatsku javnost potresla je smrt mladića iz Zaprešića koji je preminuo zbog nedostatka timova Hitne pomoći u tom mjestu. Godinama pišete i upozoravate na stanje u zdravstvu. Kako je došlo do ove situacije?

Škaričić: Ovdje su dvije situacije u pitanju; prva je činjenica da je mladić umirao usred grada i da je medicinska pomoć došla tek nakon 27 minuta, a druga je psihopatska reakcija ministra zdravstva na očitu grešku u sistemu. Ni nesavjesno liječenje ni psihopatske reakcije zdravstvenih vlasti nisu nešto do čega je „došlo“, već se radi o kontinuitetu politike zdravstva i obrascu ponašanja prema manama u sistemu, s time da ovo drugo uzrokuje ili barem doprinosi prvome, kao i nepovjerenju u cijelo zdravstvo. U konkretnom je slučaju jako važno objasniti da mi ne možemo znati je li do tragedije u Zaprešiću došlo radi nedostatka timova hitne pomoći, odnosno da li je mladić mogao biti spašen, ne samo radi preciznosti u informiranju, nego i zbog političkih reperkusija decidirane tvrdnje da je kašnjenje liječnika krivo za smrt mladića.

To je, kako vidimo iz reakcija ministra Kujundžića, ispalo presudno za procjenu je li ova tragedija istodobno i stravičan propust zdravstvenog sistema za koji je odgovoran ministar i presudno za odluku hoće li dati ostavku, što je čisti spin. Mladić je umirao, pomoć je dramatično kasnila, to su priznale same službe hitne pomoći, nakon čega je samo zadnji sociopat mogao potražiti verifikaciju svoje (ne)odgovornosti preko obdukcijskog nalaza mrtvog čovjeka. Kao što ste vidjeli, nakon što je taj nalaz navodno otkrio skrivenu srčanu bolest preminulog mladića, ministar nije samo oprao ruke, već se prijeti disciplinskim postupcima protiv liječnika koji su zgroženi ovom tragedijom. 

Zamislite savjest čovjeka koji kaže da nije bitno što je pomoć kasnila, jer je mladiću naprosto bilo suđeno da umre, a njemu da zadrži ministarsku fotelju, u koju je zasjeo zahvaljujući teškim defektima stranačkih politika. Postoji milijun razloga zašto treba otići s te funkcije, a ovo je razlog zbog kojeg bi ga trebalo nečasno otpustiti iz liječničke profesije.

Nažalost, nesavjesno liječenje i identičan tip reakcije odgovornih u zdravstvu, dugotrajna je svakodnevica hrvatskog zdravstva, samo što široka javnost ne vidi žrtve ili ih vidi rijetko ili ih ne prepoznaje. Recimo samo da nijedna zdravstvena ustanova u Hrvatskoj ne vodi statistiku smrtnosti od nekog oblika jatrogenosti, u što spada i nestručno i nesavjesno vođen medicinski postupak.

Ne možete zamisliti kakva sam medicinska vještačenja vidjela u sudskim postupcima radi nesavjesnog liječenja, od onih u kojima je amputacija noge nakon operacije slijepog crijeva kvalificirana kao „komplikacija“, pa sve do toga da je preminula rodilja, s neprepoznatom rupturom maternice, „sama kriva za svoju smrt i smrt svog djeteta“. Ili stručno mišljenje da je umrla djevojčica, tri puta vraćena kući s hitne pomoći, umrla od rijetke urođene mane, „abdominalne hernije“. Abdominalna hernija je, inače, kila, a mi smo u 21. stoljeću. Uostalom, sjetite se sinkope i Horvatinčića, to je također remek djelo nekog liječnika koji je računao s time koliko stručan medicinski izraz može fascinirati laike među sucima, novinarima, itd. i da zavlačenje u biomedicinske rukavce često vodi u slobodu od zatvorske kazne.

Što se tiče tzv. reforme hitne pomoći iz 2011. godine, upozoravalo se da će biti mrtvih. Točno tim riječima se povjerenstvu za izradu reforme hitne pomoći obratila njegova članica Spomenka Avberšek, prije nego je napustila to tijelo. Zatim, kad s razumijevanjem čitate liste čekanja i način na koji se formiraju, onda vam je jasno da je nesavjesno liječenje s lakšom ili težom posljedicom po zdravlje inkorporirano u sistem. Ako se npr. onkološki pacijent sam mora pobrinuti za svoje kontrole, a liste čekanja na preglede su enormno duge, onda je izlazni rezultat taj da smo na dnu EU-a po preživljavanju malignih bolesti. Da tu tužnu statistiku pretvorimo u senzacionalističke narative o pojedinačnim pacijentima, svaki dan bismo bili u šoku. I tako dalje, lista dokaza o nemaru je golema. Drugim riječima, do „situacije“ smo došli upravo tako što na njih gledamo kao na situacije, a ne kao na logične posljedice katastrofalnih javnih politika i neprekidnog zataškavanja grešaka u sistemu. U zdravstvu se ishodi konkretne javne politike ili mjere u sklopu te politike, nažalost, uvijek mjere brojem mrtvih, odnosno preživjelih koji iza njih ostaju.

KONTRA: Ko je zapravo odgovoran za celu tragediju i šta ju je suštinski uzrokovalo?

Škaričić: Pošto je ovdje nedvojbeno utvrđeno da je hitna pomoć došla tri puta kasnije nego to traži tzv. zlatni standard za urbane sredine, odgovorni su svi ministri zdravstva i sve Vlade koje su dopustile da bazična zdravstvena služba, ona koja spašava živote, očito ne funkcionira ni na lokaciji na kojoj nema prepreka za normalno funkcioniranje. Davno smo utvrdili da je u tzv. reformu hitne pomoći iz 2009.-2011. godine unesen golemi sigurnosni rizik, jer su hitne službe tada izdvojene iz domova zdravlja koji su mogli osigurati 24-satnu prisutnost liječnika. To ne znači da su ti liječnici bili idealni kandidati za pružanje prve pomoći, dapače, mnogo su bolje rješenje paramedikusi, ali su pacijentu liječnici barem uvijek bili dostupni. Umjesto njih, dobili smo samostalne zavode i novu hiperinflaciju upravljačkog kadra s visokim plaćama, needucirane nove timove bez liječnika i prazne zgrade hitnih službi kada su svi timovi na terenu. Već je nekoliko ljudi umrlo kucajući na zatvorena vrata lokalnog zavoda. Neki su ljudi, kao što sam rekla, upozoravali da će biti mrtvih radi te tzv. reforme i da ona služi samo tome da se nahrane nezasitni kadrovi u zdravstvu, ali nitko nije odgovarao kad su se te tvrdnje obistinile - što je počelo davno prije zaprešićke tragedije - a ni zbog toga što je u cijeli taj projekt ulupano nekih 90 milijuna eura. Devedeset milijuna eura je netko potrošio, da bi danas naivne medije uvjeravao kako se sve svodi na nedostatak novaca! Tko tim ljudima dopušta da više riječ izgovore na tu temu? Da ne govorim da je još u Račanovo doba iz projekta Svjetske banke također „reformirana“ hitna pomoć, na način da su se naši liječnici naputovali po Australiji, da bi surfali po oceanu, jeli egzotična jela i usput slušali lekcije o australskom modelu reforme hitne pomoći. Uzmi novac i bježi, to su sve takozvane reforme zdravstva. Za mnoge takozvane reforme zdravstva mogu elaborirati zašto bi trebale biti predmeti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), samo kada iza njih ne bi stajala čitava vlada

KONTRA: Sam ministar zdravstva je sada siguran da nije odgovoran za ovu tragediju, čak se i prijeti sudskim tužbama protiv osoba koje su ga prozivale. Premijer kaže da neće dopustiti hajku na Kujundžića. Kako gledate na to?

Škaričić: Prvo, takvo je ponašanje dio mačističke plemenske tradicije u hrvatskoj politici. Javnost je ženska, podložna i drugotna u političkom životu plemenske zajednice, a političari su gazde kuće, oni odlučuju kada će otići sa političke scene. Druga stvar, u ranijoj Kujundžićevoj izjavi „ako prepoznam da sam odgovoran, dajem ostavku“, vidimo svu raskoš subjektivizacije i privatizacije političkih normi, demokratskih procesa i standarda, sve ono što nas je uništilo i što će nas i dalje uništavati. I napokon, kao što sam rekla, kad su medicinari u pitanju, uvijek treba računati na njihovu sposobnost da medicinska pitanja, kad im zatreba, pretvore u čistu ezoteriju, nešto što laička javnost nikada neće dešifrirati. Kada je Kujundžić kazao da je mladić sigurno umro od nečeg drugog, jer se „od astme ne umire“, pa će ovisno o nalazu obdukcije podnijeti ostavku, on je točno znao da ulazi u zonu sigurnosti koju mu pruža hermetični jezik profesije i da će sanirati političku štetu. S vedrije strane, koji bi bio smisao njegove ostavke? Da dođe netko gori? Da živimo u iluziji da higijenski odnos s javnošću mijenja na stvari? U tom bi slučaju prvo morali razjasniti kako je netko tko je na poslu držao osuđene zlostavljače pacijentica u KB Dubravi i obilazio grob Ante Pavelića u Madridu uopće primirisao zgradu Ministarstva zdravstva.

KONTRA: Kujundžić je, između ostalog rekao, da je svaki Hrvat odgovoran za zdravstveni sustav. Slažete li se s njim? Ukoliko je svaki pojedinac odgovoran za sustav, kako onda nije odgovoran i kad sustav zakaže?

Škaričić: Rekla bih da je to tipična neoliberalna agenda, kad ne bih znala da u hrvatskom zdravstvu ima više elemenata feudalizma. Da bi došli do toga da građane optužujemo za stanje u zdravstvu, trebali bi im prvo omogućiti da participiraju u odlučivanju o zdravstvenoj politici, a u Hrvatskoj nismo ni blizu postizanja elementarne zdravstvene pismenosti. Liječničke institucije ne žele pismene pacijente, oni ih samo opterećuju svojim pitanjima, dilemama i sumanutim idejama o pravima na autonomiju. Izrazita asimetrija u znanju između decision makera i korisnika zdravstvene zaštite je i globalno prepreka za suodlučivanje i glavna izlika za ekskluziju građanstva iz politike zdravstva, no u Hrvatskoj je jaz između korisnika i pružatelja zdravstvene zaštite zaista ekstreman i to je jedino na čemu se ozbiljno radi. Čak ni u medijima nećete naći ni tragove ideje da je tu riječ o nekoj politici; svi misle da je organizacija zdravstva neka biomedicinska tema, rezervirana za medicinske elite, neovisna o političkim i etičkim konceptima i da građani tu nemaju što raditi. Savršen primjer je rasprava o režimu cijepljenja. Koliko je hrvatsko zdravstvo autokratsko, tehnokratsko i paternalističko, govori i zakonski okvir za alokaciju financijskih resursa i ostvarivanje ljudskih prava u zdravstvu. Npr. model financiranja hrvatskog zdravstva putem doprinosa podrazumijeva tripartitnost, a sve članove Upravnog vijeća HZZO-a, uključivši one iz redova pacijenata, potvrđuje Vlada. Zakon o zaštiti prava pacijenata, koji definira ljudska prava pacijenata, mrtvo je slovo već na institucionalnoj razini, jer točno 14 godina nije uspostavljeno funkcionalno tijelo za zaštitu prava pacijenata. O kakvoj suodgovornosti pojedinaca za sistem, prema tome, pričamo? Ministar nema pojma o čemu govori, ali nema mjesta zgražavanju, nije ni prvi ni zadnji.

KONTRA: Da li ima političke odgovornosti među političarima na vlasti?

Škaričić: U kom smislu odgovornosti? U smislu da odgovaraju biračima za neispunjena programska obećanja? Ne znam da li znate da hrvatske stranke nemaju nikakve programe, pa nemaju što izigrati. Ja čitam te takozvane programe, znam što govorim. Što se elementarnog političkog morala tiče, mi živimo u distopiji domovinskog jedinstva u kojoj se vlast boji jedino ratničke i svećenićke kaste i, shodno tome, jedino njima odgovara.

KONTRA: U medijima se vlast proziva na nekoliko nivoa – od odbijanja novca za poboljšanje Hitne pomoći u Zaprešiću na uštrb Saveta HDZ-ovg župana, pa do pominjanja bolnice u susednoj Bosni i Hercegovini u koju je HDZ-ova vlast uložila mnogo novaca. Da li su prozivke u krivom smjeru?

Škaričić: Ma, gledajte, bolnice u BiH se financiraju desetljećima, to je stvar međudržavnog sporazuma kojeg se drže sve političke stranke na vlasti i samo jedna kap u moru političke korupcije u zdravstvu. I tu, da se razumijemo, opet glavnu riječ vode liječnici koji zarađuju enormne novce preko dopunskog rada u BiH, sistema javne nabave, itd. Davne 2004. godine imali smo dobro elaboriranu priču o nabavci Shimadzu uređaja, tvrtke povezane s ministrom zdravstva Andrijom Hebrangom, za četiri bolnice u BiH, također financirane iz proračuna RH. Bilo je i pucanja u stanove i urede svjedoka i prijetnji koje policija nikada nije procesuirala. Riječ je o sistemskoj infekciji poslovno-stranačkom korupcijom u zdravstvu. Ali pustimo kriminalnu stranu priče, to je proliveno mlijeko. Riječ je o tome da ne postoji politička ideja što je zdravstvo i što točno u Hrvatskoj znači pravo na zdravlje, a da desetljećima kasnimo s politikom zdravstva zasnovanom na dokazima i razrađenom metodom alokacije resursa. Naše je zdravstvo organizirano pseudoznanstveno i antidemokratski. Novac curi na sve strane, hoćete preko preskupih lijekova, neracionalno organiziranih bolnica, plaća liječnika, opreme jedne sobe u HZZO-u koja košta više od milijun kuna, dopunskog osiguranja, čega god se možete sjetiti, sve je potpuno van nadzora. Financiranje bolnica u BiH logikom uopće ne odskače od financiranja bilo čega u zdravstvu RH. Sve su to stranačko-koruptivni projekti koji obilato nagrizaju fond od 23 miljarde kuna i više. Zato je sasvim svejedno imamo li 28 milijardi u proračunu za zdravstvo ili 23 milijarde, a bit će isto i ako povećamo stopu doprinosa za zdravstvo.

KONTRA: U kakvom stanju je hrvatski zdravstveni sustav i zašto? Da li je preživio tranziciju?

Škaričić: Zdravstveni sistemi uvijek preživljavaju, pitanje je samo s kakvim zdravstvenim ishodima i koliko produbljuju nejednakosti u društvu. Što se tranzicije tiče, da smo u socijalističkoj Jugoslaviji, danas biste me pitali da li je jugoslavensko zdravstvo preživjelo udar medicinske industrije na sistem javnog zdravstva, sigurno ne bi bilo nikakve razlike. To ne govorim samo zato što javno zdravstvo ni u Jugoslaviji nije bilo nediskriminatorno – uostalom, ne postoji takvo zdravstvo – što prava radnika i poljoprivrednika nisu uvijek bila izjednačena, što je odlučivanje o alokaciji bilo izrazito autoritarno, a pritisak MMF-a i Svjetske banke na otvaranje prema tržištu počeo već osamdesetih, nego zato što je epidemiološka situacija bila sasvim drugačija, a nova znanstvena paradigma, tehnološki napredak i korporativni pritisci stvaraju kontekst koji je neusporediv s ondašnjim. Danas se za sve zdravstvene sisteme možemo pitati kako će preživjeti udar industrije zdravlja. Ono što, ipak, čini razliku između SFRJ i RH, je ustavna odredba koja je u SFRJ glasila da svako ima pravo na zaštitu zdravlja, dok danas ustavna odredba glasi da „svatko ima pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom“. Čitam to na način da, ukoliko zakonski umanjimo materijalna prava u zdravstvu, to neće biti u neskladu s ustavnom definicijom socijalne države. To čini osnovu za sve trendove kojima smo izloženi i sve takozvane reforme zdravstva.

Sve skupa s tranzicijom ima veze utoliko što su prodavači tranzicijske magle, na valu antipatije prema svemu socijalističkom, imali savršenu ideološku podlogu da narodu prodaju mit o privatnom zdravstvu kao nečem mnogo efikasnijem i naprednijem, iako je cijeli svijet taj eksperiment prošao i uvjerio se koliko je destruktivan. Sličan sam fenomen vidjela na mnogim međunarodnim znanstvenim konferencijama, gdje točno vidite kako odnos prema privatizaciji zdravstva ovisi o političkoj povijesti zemlje.

Tamo gdje postoji kolektivna trauma od komunizma, privatizaciju vide kao Sveti Gral, dok u europskim zemljama kod kojih je socijalna država nastala na nekim drugim političkim osnovama, iskustvo privatizacije sagledavaju mnogo realnije. Poseban je problem  što mi nismo obavili privatizaciju u klasičnom smislu riječi, nego smo omogućili profesionalnim liječničkim udruženjima da kreiraju politiku u kojoj javni sektor pripada njima kao povlaštenoj klasi. Vrh vrhova je ovo što se trenutno događa s primarnom zdravstvenom zaštitom, čija su se udruženja izborila za to da ordinacije financirane našim novcima postanu njihovo privatno vlasništvo, u doslovnom smislu te riječi. Govorimo o ljudima čiji rad desetljećima doprinosi tome da je Hrvatska danas među zadnjima u Europi u kategorijama smrtnosti koja se mogla spriječiti prevencijom i dobrim sustavom javnog zdravstva i smrtnosti koja se mogla spriječiti sekundarnom i tercijarnom zdravstvenom zaštitom. Ako ministar Kujundžić ne podnese ostavku radi tragedije u Zaprešiću, što očito ne namjerava, treba ga natjerati da reterira od ovakvog prijedloga reforme primarne zdravstvene zaštite.

KONTRA: Svedoci smo sve većeg uticaja Crkve i ekstremno desnih, tradicionalističkih grupa u samom sistemu. Najbolji primjer je abortus, koji zvanično nije zabranjen, ali ga veliki broj liječnika ne radi zbog prigovora savjesti. Kakve su posljedice ovakvih politika na zdravstveni sistem i celo društvo?

Škaričić: Upravo obrnuto, ovakve su pojave posljedica kumulativnog učinka organizacije zdravstvenog sistema i duge tradicije odnosa prema abortusu, a ne aktualnog pritiska crkvenih grupa na zdravstvo. Prvo, abortus je još u SFRJ istodobno tretiran kao temeljno pravo i luksuz koji je žena sama plaćala, što je apsurdno. Čim se abortus plaćao, znači da on stvarno nije priznat kao temeljno pravo žene. Ta se situacija, naravno, dobro razradila u novoj državi, s uvođenjem parazitirajućeg poduzetništva u javno zdravstvo. Još sam davno, dok Željka Markić nije bila ni aktivistički embrio, radila novinarska istraživanja o posljedicama nekontrolirane dvojne prakse u ginekologiji, koja je imala trenutne reperkusije na dostupnost abortusa u javnim ustanovama. Ginekolozi su prvi hrvatski tajkuni koje je stvorio famozni Hebrangov Pravilnik o radu zdravstvenih djelatnika izvan punog radnog vremena i Zakon o zdravstvenoj zaštiti iz 93. i 94., jer je medicinski potpomognuta oplodnja bila hit jugoslovenske medicine, a državno osiguravajuće društvo je uvijek plaćalo ograničen broj postupaka MPO-a. I tako su najslavniji hrvatski ginekolozi postali istodobno zaposlenici fakulteta, voditelji odjela u javnim bolnicama i vlasnici privatnih klinika, gdje su, logično, prebacivali sve pacijentice iz javnog zdravstva i enormno se bogatili koristeći javne resurse. Budući da se tzv. Zakon o abortusu iz SFRJ nije mijenjao i da se abortus, dakle, tretirao kao luksuz koji pacijentice plaćaju, a ne kao dio prava na zdravstvenu zaštitu, i taj je zahvat rado prebačen iz javnog u privatni sektor.

Odmah nakon toga, počeli su prizivi savjesti, prvo u zadarskoj bolnici, a zatim je polako metastaziralo. Priziv savjesti kod hrvatskih liječnika je bolesna kombinacija neograničene konzumacije privatnih financijskih, vjerskih i svih drugih sloboda nauštrb obaveza u javnom sektoru, koje im nisu decidirano postavljene. Problem, dakle, nije sam priziv savjesti – mislim da nije loše što postoji u medicini, a kako ćemo ga riješiti bi trebalo biti banalno kadrovsko pitanje – nego to što je liječnicima omogućeno da se rade što, kad i kako ih je volja, uključivši to da se pozovu na savjest kako i kad im dođe. To je suština neformalne privatizacije zdravstva, a neformalna privatizacija je čista korupcija. Novac, vjera, miješanje privatnog i javnog, tako je svejedno, bitno je da je sve veći utjecaj Crkve omogućila nikakva kontrola rada liječnika u javnom sektoru. Željka Markić je došla kao šlag na kraju, s očitom deluzijom da bi kapitalizmu mogla nametnuti ženu koja je neprekidno na porodiljnom dopustu, i to što je postala jedina meta je tipična boleština liberala, koji problem artikuliraju samo kroz vlastiti antiklerikalizam. Željka Markić nema tu moć da jeftinu žensku radnu snagu prebaci u rađaone, abortus nikada neće biti zabranjen, ali će žene koje ga žele napraviti i dalje zlostavljati neki zakon koji neželjenu trudnoću u Hrvatskoj oduvijek tretira kao samoskrivljeno stanje, iz čega proizlazi ideja da osiguranje nema obavezu pokrivati troškove „sanacije“ tog stanja. Radi se o prvorazrednom feminističkom i ljudskopravaškom problemu na koji je, kako se vidi iz povijesnih činjenica, Crkva samo povremeno dolijevala ulje na vatru. Radi se i o pitanju temeljnih prava u zdravstvu, dakako, pa aktivizam treba biti usmjeren protiv zdravstvenih vlasti.

KONTRA: Godinama ste pratili zdravstvo. Kako zaključno sa slučajem u Zaprešiću vidite ulogu profesionalnog izvještavanja o toj temi, imate li osećaj da je imalo smisla?

Škaričić: Naravno da jest, ali nije pristojno da ja nabrajam što se sve događalo dok sam bila zaposlena novinarka. Ipak, nedavni su me susreti s raznim udrugama koje su se počele baviti nekim temama iz zdravstva, pa se čude kako to teško ide, podsjetili na to da sam kao novinarka imala jednog jedinog saveznika na toj sceni, Samostalni sindikat u zdravstvu i socijalnoj skrbi, i da smo rušili većinu sumanutih zakona koje su razne vlade namjeravale donijeti.

KONTRA: U neku ruku ste se povukli iz novinarstva. Kako sa distance izgleda medijska scena u Hrvatskoj?

Jedan je kolega divno kazao da smo 90-ih imali politički šljam koji je zavrijedio respekt, ako ni zbog čega drugog, ono zato što su imali neku ozbiljnu povijesnu ulogu, dok je ovo danas stopedeseti politički ešalon, sastavljen od najnevažnijih, najmarginalnijih, najuzaludnijih likova i procesa koje smo ikada imali.

Škaričić: Medijska scena je histerično bojno polje nakrcano idejama i ljudima koji nisu zavrijedili ničiju pažnju, pa čak ni moju. Jedan je kolega divno kazao da smo 90-ih imali politički šljam koji je zavrijedio respekt, ako ni zbog čega drugog, ono zato što su imali neku ozbiljnu povijesnu ulogu, dok je ovo danas stopedeseti politički ešalon, sastavljen od najnevažnijih, najmarginalnijih, najuzaludnijih likova i procesa koje smo ikada imali. Komercijalno novinarstvo se ne može izdići iznad toga jer ono, jasno, živi od praćenja atraktivnih gluposti, ali užasava me to što ni s druge strane nije mnogo bolje. Ne mogu više pratiti kakvu je novu političku idiotariju smislila Željka Markić ili Thompson, a bogami ni većinu inteligentnijih medija koji de facto žive od ukazivanja na Željku Markić ili Thompsona.

Od desničara mi je zlo, a ljevičari mi ne olakšavaju s neprekidnim objašnjavanjem da su desničari ružni, prljavi i zli. Oba diskursa su mi odavno izašla na nos, zijeva mi se od većine informacija i interpetativnih okvira. Ne mogu pratiti ni hit teme, poput intelektualnog iživljavanja nad ljudima koji misle da je Zemlja ravna ploča. Stanje u kojem mainstream mediji reproduciraju frenetičnu razmjenu ideja i informacija na Facebooku, Twitteru, itd. da bi održali klikanost, gore je od svega što je Baudrillard ikada opisao, a on je imao zaista crnu viziju masovnih medija. Nakon toliko godina profesionalnog praćenja hrvatskih medija, smijem reći da sam sve pročitala i da sad pratim samo ono što moram. Uostalom, ako se sve događa na društvenim mrežama, rađe ću pratiti pametnu polemiku na Facebooku koju sama izaberem, nego ono što mediji izvuku.

KONTRA: Nedostaje li vam novinarstvo?

Škaričić: Strašno mi nedostaje novinarstvo, ali najviše mi fali angažman oko zdravstva. Nažalost, gledajući konzultantsko iskustvo, ispada da u Hrvatskoj jedino novinarstvo pruža mogućnost takvog angažmana, a tu ne vidim nikakvu perspektivu za sebe.