LiceUlice o publikaciji "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije"
Zašto su mediji zanimljiviji po onome o čemu ne pišu nego po onome o čemu pišu?
Piše: Jasna Dimitrijević (Lice ulice) 24/10/2018 | 13:09

* Recenzija publikacije "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije" objavljena je u štampanom izdanju magazina LiceUlice 

Kroz više od pedeset intervjua s kolegama i koleginicama zaposlenim u javnim, komercijalnim i neprofitnim medijima, urednice ovog izdanja potrudile su se da približe uslove u kojima novinari i novinarke rade, jer se o njima retko ili uopšte ne govori u javnosti. Tekstovi koje imate priliku da pročitate zbir su pojedinačno objavljenih tekstova svake od autorki u matičnim zemljama, a svi su objedinjeni na portalu KontraPRESS, u rubrici Nevidljivo nasilje. Specijalno za ovaj zbornik tekst je napisao i novinar Viktor Ivančić.

Iz svedočanstava koje su intervjuisani sagovornici pružili najpre se može zaključiti da novinari iz pet zemalja (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Makedonija, Kosovo) dele probleme obavljanja svoje profesije unutar redakcija, i da su jednako izloženi raznim vrstama pritisaka, koji na kraju rezultiraju nedovoljnom informisanošću javnosti, a u određenim slučajevima i propagandom, zavisno od stepena političke kontrole u zemlji. Kako Viktor Ivančić u uvodnom tekstu kaže: „Tu se govori o političkim i ekonomskim pritiscima, o nesmiljenoj eksploataciji, o brutalnim egzistencijalnim ucjenama, o trgovanju informacijama, o gaženju zanatskih i etičkih normi, o nemogućim uvjetima u kojima novinari rade… a naposljetku su nam predočeni različiti modusi kontrole i oduzimanja slobode, koji variraju ovisno o karakteru i vlasničkoj strukturi pojedinih medija, o tome da li su oni javni, korporativni ili neprofitni. Ta vrsta tranzicije, kroz koju novinar postaje ’anonimni izvor’, djeluje kao nesporazum apokaliptičnih razmjera. Kako god okreneš, jedva da je moguće zamisliti turobniju sudbinu od one da, kao novinar, ostaneš nepoznanica u vijesti o vlastitoj nesreći.“ Sasvim očekivano, većina intervjuisanih novinara i novinarki insistirala je na anonimnosti – što zbog straha od gubitka posla ili nemogućnosti da ga u budućnosti nađu, što zbog neugodnosti i osude jer su pristali na pritiske.

Novinarstvo u javnim servisima, i pored specifične odgovornosti zbog toga što je finansirano novcem građana, na čitavom Balkanu nosi žig interesa aktuelne državne politike, tj. partija/e na vlasti. Kako je to sjajno imenovao jedan kosovski novinar, ovo protokolarno novinarstvo nema za osnovni zadatak da informiše javnost, već da veliča postupke vlade, blati opoziciju i prećutkuje kritike upućene vlasti. Cenzura i autocenzura prva su prepreka poštenom obavljanju posla, a u javnim servisima gotovo da nema zrna mogućnosti da se ti pritisci ukinu. Novinari prihvataju da brane državne interese, tu fluidnu kategoriju, koja je najčešće eufemizam za interese aktuelnih vlada, umesto da budu javni servis, koji zastupa interese građana i građanki.

U Makedoniji je vladajuća partija VMRO DPMNE imala punu kontrolu nad javnim servisom, a zaposleni su se ponadali da će smena vlasti doneti promene i reforme. Međutim, nova vlada ne samo da nije reformisala strukturu Makedonske radio-televizije, već je čak nastavila da je održava u tom stanju. BH novinarka Kristina Ljevak je zbog represivnih uslova rada i napustila javni servis Bosanskohercegovačke radio-televizije (BHRT). U intervjuu se priseća kolegijuma na kojima se ujutro dogovori dnevnička košuljica, a uveče se u dnevniku pojavi drugi sadržaj. „Ali ne zbog toga što se desio državni udar, pa su se informacije mijenjale, već što su ih tokom dana oblikovali partijski jataci.“

U komercijalnim medijima pretnja po objektivno izveštavanje dolazi od krupnih oglašivača. Oni određuju koje teme smeju biti pokrivene, ucenjuju povlačenjem, a zaposleni neretko i ne znaju ko je vlasnik medija u kom rade, niti koja su njihova prava. Apsurdno je da oni kojima je posao da postavljaju pitanja često ne znaju koja su njihova prava, a i kada ih znaju, ne uspevaju da makar i postave zahtev za njihovo ostvarenje, a upravo to je stanje stvari koje ostavlja bez neke jake nade da će se skoro promeniti prekarni položaj novinara, osnažiti profesija, oformiti smisleni sindikati, urušiti struktura moći koja bukvalno melje profesionalno i ljudsko dostojanstvo ljudi koji rade u redakcijama. Zašto ostaju pod tim uslovima? „Da mi nije neophodno to sjeme od plate, ne znam da li bih sve to trpjela“, kaže jedna sagovornica, eto zašto.

Novinare koji otvaraju zabranjene teme redakcija često prebaci na novoizmišljene, manje plaćene pozicije. O takvom slučaju svedoči Bojan Bednar, višegodišnji urednik u velikoj medijskoj kući, koji je u jednom trenutku je prebačen na poziciju „pomoćnika novinara“, funkcije koja u redakcijama i ne postoji. „Prosto, kažu ti da si od sutra pomoćnik novinara ili fotografa, umanje ti platu, i to je to. Trajalo je mesec dana, ugovori su tako fino osmišljeni da ti nakon tog perioda donesu papir da potpišeš da prestaje potreba za tvojim radnim mestom, jer kome treba pomoćnik novinara, zaboga, i tako dobiješ otkaz. Meni su objasnili nakon sedam godina rada tamo da se nisam uklopio u redakciju“, kaže Bednar.

Pre desetak godina, nakon gašenja Ferala, ugledni dnevni list uputio je Viktoru Ivančiću poziv da se pridruži redakciji kao kolumnista. „Ubrzo sam shvatio da bih plaću (inače u vrlo pristojnom iznosu) trebao primati zato da – ne pišem. Vlasnik medijske kompanije zatražio je od uredništva da ne objavljuje moje tekstove, ali da mi se redovno isplaćuje mjesečni dohodak.“ Zapravo, zaključuje Ivančić, u današnjim medijima jedina korisna rubrika bila bi: „U današnjem izdanju ne donosimo…“, jer krajnji bilans ovakvog novinarstva jeste zatrpavanje čitalaca nebitnim informacijama i guranje pod tepih onoga što je zaista važno.

Treća kategorija redakcija, nezavisni mediji, prostor je slobode za istraživačko novinarstvo, zdravije okruženje za rad, uz minimum direktiva s vrha, ali i najnestabilnija egzistencijalna pozicija. Novinari u nezavisnim medijima često su prisiljeni da rade više poslova, a pisanje je vrlo često poslednje na listi. Drugi veliki nedostatak je što se finansiraju po projektima, što ne daje prostora za pokrivanje svih važnih tema. S druge strane, institucije-donatori biraju da podrže projekte koji se ne sukobe s njihovim ideološkim stavovima, pa tako neke teme često ostaju skrajnute, kao što je npr. kritika tranzicije balkanskih zemalja ka neoliberalizmu, ili položaj radnika u surovom kapitalističkom sistemu.

Publikacija "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije" objavljena je na četiri jezika (BHSC, makedonski, albanski i engleski), i dostupna je na internetu za preuzimanje. Iako je namenjena prvenstveno novinarkama i novinarima, usmerena na jačanje solidarnosti u struci, pokretanje debate u regionu, razotkrivanje modela represije u medijima i pronalaženje izlaza iz te pat-pozicije, smatram da bi i šira javnost mogla imati koristi od uvida u uslove u kojima rade redakcije. Novinare često doživljavamo kao da su nam samo oni dužni punu, objektivnu, istinitu informaciju, a ne vidimo probleme s kojima se suočavaju u naporima da nam predstave makar minimum. Nije stvar samo u tome da ih podržimo kada hrabro istupaju zarad opšteg dobra već i da bolje razumemo zašto to ne čine.