Želim znati odakle polazim
Kako bih sačuvao nešto nade
Paul Eluard, Neprekinuta poezija
Izvjesne objave u medijima govore nam stvari koje već znamo. Jesmo li tek sada naučili da političari mogu voljeti novac i družiti se s onima koji ga imaju? Da se svi zajedno ponekad ponašaju poput kaste koja je iznad zakona? Da porezna politika tetoši najimućnije porezne obveznike? Da im slobodna cirkulacija kapitala omogućuje da svoje bogatstvo sklone u porezne oaze?
Razotkrivanje pojedinačnih prijestupa moralo bi voditi do preispitivanja samog sustava koji ih je stvorio. No posljednjih desetljeća transformacija svijeta bila je toliko brza da je nadišla našu sposobnost analize. Pad Berlinskog zida, uspon BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika), nove tehnologije, financijske krize, arapske pobune, slabljenje Europe: svaki put nova vojska stručnjaka iznova nam najavljuje kraj povijesti ili rađanje novog svjetskog poretka.
S onu stranu svih tih preuranjenih pokapanja i neizvjesnih porođaja pojavile su se tri velike, više ili manje univerzalne tendencije i upravo je njih važno najprije razmotriti: rast društvene nejednakosti, raspad političke demokracije i ograničavanje nacionalne suverenosti. Poput čira na velikom, bolesnom tijelu, svaki nam “skandal” učini vidljivim elemente tog triptiha kako se zasebno javljaju, a potom isprepliću. Stanje stvari mogli bismo sažeti na sljedeći način: kako zavise prvenstveno od arbitraže favorizirane manjine (one koja ulaže, špekulira, zapošljava, otpušta, pozajmljuje), vlade svijeta pristaju na navigiranje političkih sustava kojima rukovode prema oligarhiji, a ako zbog pritiska naroda na takav kurs ipak ne pristanu, međunarodni pritisak organiziranog novca pouzdano će ih nastojati smijeniti.
“Ljudi se rađaju i žive slobodni i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu biti zasnovane samo na zajedničkoj koristi.” Opće je poznato da prvi članak Opće deklaracije o pravima čovjeka nikada nije u potpunosti ispoštovan. Razlike su oduvijek proizlazile iz nečega što nije zajednička korist: mjesta gdje smo se imali (ne)sreću roditi, životnih prilika naših roditelja, pristupa obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti itd. No težina tih razlika ponekad bi bila ublažena vjerovanjem da bi društvena mobilnost mogla poništiti nejednakosti koje su nam dodijeljene rođenjem. Za Alexisa de Tocquevillea, nada tog tipa, raširenija u SAD-u nego u Europi, pomogla je Amerikancima da se prilagode razlikama u plaćama koje su veće no drugdje. Sitni knjigovođa iz Clevelanda ili mladi Kalifornijac bez diplome mogu sanjati o tome kako će ih njihov talent i ustrajnost lansirati na mjesto koje su prije njih zauzimali John Rockefeller ili Steve Jobs.
“Nejednakost sama po sebi nikada nije bila velik problem u američkoj političkoj kulturi, koja insistira na jednakosti šansi prije nego na jednakosti rezultata”, podsjeća konzervativni intelektualac Francis Fukuyama. “No sustav je legitiman samo ako ljudi nastave vjerovati da, ako marljivo rade i daju sve od sebe, oni i njihova djeca imaju dobre izglede za uspjeh te ako imaju dobre razloge vjerovati da su se bogati obogatili poštujući pravila igre.”[1] Bilo da je umirujuća ili umrtvljujuća, ova svjetovna vjera širi se danas cijelim svijetom. Upitan šest mjeseci prije stupanja na mjesto predsjednika Republike o načinima “moralne obnove” koju priželjkuje, François Hollande je podsjetio na “francuski san: on se podudara s republikanskom pričom koja nam je omogućila da napredujemo unatoč ratovima, krizama i podjelama. Sve do posljednjih nekoliko godina bili smo uvjereni da će naša djeca živjeti bolje od nas”. No socijalistički kandidat je dodao: “To uvjerenje je nestalo.”[2]
Asimetrije raspodjele
Mit o društvenoj mobilnosti ustupa mjesto strahu od deklasacije. Radnik više nema izgleda da postane poslodavac, novinar, bankar, sveučilišni profesor ili političar. Velike škole danas su još manje pristupačne narodnim masama nego 1964. godine, kada je Pierre Bourdieu objavo knjigu Les Héritiers (Nasljednici). Isto vrijedi za najbolja svjetska sveučilišta, čije su školarine drastično porasle.[3] Kada si više nije mogla plaćati visoko obrazovanje, mlada žena u Manili se ubila. Prije dvije godine, jedan američki student je objasnio: “Dužan sam 75.000 dolara, a svoj dug uskoro više neću moći redovito otplaćivati. Kako mi je otac jamac, on će ga morati otplatiti i pritom će bankrotirati. Dakle upropastit ću svoju obitelj jer sam se želio izdići iznad svoje klase.”[4] On je želio živjeti američki san, doći “od dronjaka do bogatstva”, no njegova će obitelj zbog toga prijeći put u suprotnom smjeru.
Kada “pobjednik odnosi sve”[5], nejednakost primanja ponekad potiče društvenu patologiju. Vlasnik divovskog prodajnog lanca Walmart, obitelj Walton, imala je prije trideset godina imetak 61.992 puta veći od prosječnog američkog imetka. To im vjerojatno nije bilo dosta, jer danas posjeduju 1.157.827 puta više od prosjeka. Waltoni su dakle sami zgrnuli jednako novca koliko i 48.800.000 najsiromašnijih američkih obitelji.[6] Domovina Silvija Berlusconija doduše ponešto kasni za američkim podvizima, no prošle je godine Talijanska banka objavila da “deset najbogatijih Talijana ima jednako novca kao i tri milijuna najsiromašnijih”.[7]
Danas se Kina, Indija, Rusija i zaljevske zemlje probijaju u klub milijardera. Iako zapadnjake nemaju čemu naučiti po pitanju zgrtanja profita i eksploatacije radnika, drage im volje daju lekcije iz divljeg liberalizma.[8] Indijski milijarderi, koji su još 2003. posjedovali 1,8 posto nacionalnog bogatstva, pet godina kasnije prigrabili su čak 22 posto.[9] U međuvremenu se ta grupica doduše nešto povećala, ali da 22 posto bogatstva drži skupina od svega 61 pojedinca, nije li to pozamašno za zemlju s više od milijarde stanovnika? Mukesh Ambani, najbogatiji čovjek Indije, možda si postavlja upravo to pitanje, u salonu svoje blistave kuće od 27 katova koja nadvisuje Mumbai – grad u kojemu više od polovice ljudi i dalje živi u potleušicama.
Čak je i Međunarodni monetarni fond (MMF) odjednom zabrinut… Nakon što je dugo proklamirao da “dispariteti u dohocima” predstavljaju faktor koji poticajno djeluje na natjecanje, učinkovitost i dinamičnost, sada primjećuje da se 93 posto prihoda od rasta ostvarenih u SAD-u u prvoj godini ekonomske obnove odnosilo na samo jedan posto najbogatijih Amerikanaca. To se čak i MMF-u čini previše. Jer, ostavimo li po strani pitanje morala, kako osigurati razvitak zemlje od čijeg napretka sve više profitira isključivo mala skupina koja više ništa ni ne kupuje jer već sve posjeduje? I koja, posljedično, na novcu sjedi ili njime špekulira, dodatno hraneći financijsku ekonomiju koja ionako već poprima parazitski karakter. U studiji koju je izradio prije dvije godine MMF je kapitulirao: priznao je da pogodovanje ekonomskom napretku i smanjenje nejednakosti predstavljaju “dvije strane iste medalje”.[10] Uostalom, ekonomisti primjećuju da industrijski sektori koji ovise o konzumaciji srednjih klasa ostaju bez tržišta u svijetu u kojemu globalna potražnja, kada je ne guši politika mjera štednje, privilegira ili luksuzne ili najjeftinije proizvode.
Prema zagovornicima globalizacije, produbljivanje društvenih nejednakosti proizlazi, prije svega, iz uzleta tehnologija koji je toliko brz da penalizira najmanje obrazovane, najmanje mobilne, najmanje fleksibilne i najmanje okretne stanovnike. Odgovor na problem bio bi dakle očit: obrazovanje i obuka (zaostalih). U veljači je The Economist, tjednik za međunarodne “elite”, ukratko izložio sljedeću legitimacijsku priču, u kojoj podjednako izostaju i politika i korupcija: “Jedan posto najbogatijih svjedočilo je naglom porastu svojih prihoda zbog premije koju globalizacija ekonomije temeljena na visokim tehnologijama dodjeljuje inteligentnim ljudima. Aristokraciju koja je nekada svoj novac trošila na ‘vino, žene i glazbu’ smijenila je elita školovana u poslovnim školama, elita čiji se pripadnici međusobno žene, a svoj novac troše razborito, plaćajući svojoj djeci satove kineskog jezika i pretplatu na The Economist.”[11]
Aranžmani s politikom
Umjerenost, skromnost i razboritost pažljivih roditelja, koji svoje potomstvo oblikuju čitanjem (jednog i jedinog) časopisa koji će ih učiniti boljima i sposobnijima, trebale bi tako objasniti sve povoljniju sudbinu superbogatih. Nije međutim naodmet postaviti i druge hipoteze, primjerice sljedeću: kapital, koji se oporezuje manje od rada, dio zarade do koje je došao pomoću političkih odluka namjenjuje konsolidaciji svoje političke potpore i tako osigurava donošenje istih – od povoljne porezne politike do spašavanja velikih banaka koje su male štediše učinile taocima, vršenja pritiska na stanovništvo kako bi vjerovnici bili isplaćeni ili javnog duga koji za bogato stanovništvo predstavlja dodatan predmet plasiranja kapitala (i instrument pritiska)… Takvi aranžmani s politikom kapitalu jamče da će se i dalje oporezivati manje od rada. Godine 2009. šest od 400 najimućnijih američkih poreznih obveznika nije platilo nikakav porez, njih 27 platilo je manje od deset posto, dok više od 35 posto nije platio – nitko…
Sve u svemu, bogati koriste svoje bogatstvo da bi povećali svoj utjecaj, a potom i svoj utjecaj da bi povećali svoje bogatstvo. “S vremenom”, zaključuje Fukuyama, “elite mogu štititi svoje pozicije manipuliranjem političkog sustava, pohranjivanjem svog novca u inozemstvu radi izbjegavanja poreza te prenošenjem ovih prednosti na svoju djecu zahvaljujući privilegiranom pristupu elitnim institucijama.”[12] Pogađamo dakle da bi eventualni lijek za ovakvo stanje stvari iziskivao više od ustavnih popravaka…
Globalizirana ekonomija ili igra u kojoj “pobjednik odnosi sve”, poraženi nacionalni sindikati, porezna politika koja pogoduje onima s najvećim primanjima – mašina diskriminacije prekraja čitav planet. Šezdeset i tri tisuće ljudi (od čega 18.000 u Aziji, 17.000 u SAD-u i 14.000 u Europi), čiji je kapital veći od 100 milijuna dolara, posjeduje zajedno 39.900 milijardi dolara.[13] “Prisiliti bogate da plate” trebalo bi i moglo značiti više od puke izreke.
Problem demokracije
Ekonomske politike koje su do te mjere udovoljavale interesima manjine ipak su vrlo rijetko kršile demokratske oblike nominalne vladavine većine. Tu je a priori riječ o paradoksu. Jedan od najpoznatijih američkih sudaca u povijesti Vrhovnog suda, Louis Brandeis, izjavio je da “moramo odabrati: možemo imati demokraciju ili koncentraciju bogatstva u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje”. Istinska demokracija ipak se ne da svesti na poštivanje forme (pluralistički izbori, zaštićeno glasačko mjesto, glasačka kutija). Ona podrazumijeva da participacija ustupa mjesto izborima koji ne mijenjaju ništa: aktivnost, narodno obrazovanje, političku kulturu, pravo da se zahtijeva podastiranje računa, da se smijene izabrani koji su nas u izvršenju svog mandata iznevjerili. Nije slučajno da je 1975., u razdoblju političkog vrenja, kolektivnog optimizma, međunarodne solidarnosti i društvene utopije, konzervativni intelektualac Samuel Huntington priznao da je zabrinut. On je u slavnom izvješću koje je objavila Trilateralna komisija procijenio da “učinkovito provođenje demokratskog sistema obično zahtijeva određeni nivo apatije i neparticipacije od određenih pojedinaca i grupa”.[14]
Misija je izvršena. Trilateralna komisija nedavno je proslavila 40. obljetnicu, proširivši krug svojih uzvanika na bivše europske ministre socijaliste (Peter Mandelson, Elisabeth Guigou, David Miliband) te na kineske i indijske članove. Ne treba se stidjeti postignutog. Dvojicu njezinih članova, bivše bankare Marija Montija i Lucasa Papademosa, Trojka neizabranih instanci (MMF, Europska komisija i Europska centralna banka) pogurala je 2011. na čelo talijanske i grčke vlade. Ali još uvijek se dešava da narod, čija je “razina apatije” ponekad i dalje nedostatna, pomalo negoduje. Tako je Monti, kada je svoje imenovanje od strane Trojke pokušao potvrditi na izborima, doživio velik neuspjeh. Francuski filozof Luc Ferry izrazio je žaljenje: “Ono što me rastužuje, jer sam u duši demokrat, ustrajnost je kojom narod u doba krize nepogrešivo bira ako ne najgore, onda u najmanju ruku one koji mu najvještije i u najvećoj mjeri prikrivaju istinu.”[15]
Kako bismo se zaštitili od tog tipa prevare, najjednostavnije je ne obraćati nikakvu pažnju na izborne rezultate. Europska unija, koja dijeli lekcije iz demokracije cijelom svijetu, to je umijeće negiranja pretvorila u svoju specijalnu vrlinu. To nije slučajnost. Jer ultraliberali koji vode ideološku igru u SAD-u i na Starom kontinentu već se trideset godina nadahnjuju “teorijom javnog izbora” ekonomista Jamesa Buchanana. Fundamentalno sumnjičava prema demokraciji, toj tiraniji većine, ova intelektualna škola smatra da su politički rukovoditelji – baš kao upravitelji neke firme – skloni žrtvovati opći interes u ime zadovoljenja svoje klijentele i osiguranja vlastitog ponovnog izbora. Suverenitet takvih neodgovornih vođa posljedično mora biti strogo ograničen, a upravo tome služe mehanizmi prisile koji trenutno nadahnjuju europski projekt (nezavisnost centralnih banki, pravilo od tri posto deficita, Pakt o stabilnosti) ili, u SAD-u, automatsko rezanje javnih kredita (“proračunski sekvestar”).
No teško je zamisliti da se neoliberali još uvijek imaju razloga bojati onih na vlasti, s obzirom na to s koliko pravilnosti ekonomske i društvene reforme koje potonji provode koincidiraju sa zahtjevima poslovnih krugova i financijskih tržišta. Uostalom, tu usklađenost dodatno snaže disproporcionalna zastupljenost najburžujskijih društvenih krugova na čelu države i lakoća kojom isti po svojoj volji prelaze iz javnog u privatni sektor i natrag. Kada u zemlji poput Kine, u kojoj prosječni godišnji dohodak jedva prelazi 2.500 dolara, parlament broji 83 milijardera, shvaćamo da bogatim Kinezima ne manjka dobrih zaštitnika u državnom vrhu. Američki je model u tom pogledu konačno pronašao svog učitelja, premda, budući da nema pravih izbora, Peking još uvijek ne dijeli poželjna ambasadorska mjesta najvelikodušnijim donatorima pobjedničkih izbornih kampanja, kao što to običava činiti Washington.
Rotirajuća vrata između politike i ekonomske oligarhije
Šurovanje – i sukobi interesa – državnih rukovoditelja i milijardera sada prelaze sve granice suzdržanosti. Nicolas Sarkozy, koji je za vrijeme svog predsjedničkog mandata dijelio povlastice Kataru, uključujući oslobađanje od poreza na višak vrijednosti pri nekretninskim poslovima, sada se planira upustiti u financijsko špekuliranje uz potporu Dohe. “Činjenica da je riječ o bivšem predsjedniku ne znači da on mora postati trapistički redovnik”, brani ga njegov bivši ministar unutarnjih poslova Claude Guéant.[16] Kako zavjet siromaštva nije nametnut ni nekadašnjim premijerima Tonyju Blairu, Jean-Lucu Dehaeneu ni Giulianu Amatu, Britanac danas zarađuje savjetujući JP Morgan, Belgijanac Dexiu, a Talijan Deutsche Bank. No možemo li doista braniti javno dobro ako pritom moramo paziti da se ne zamjerimo stranim feudalnim režimima ili financijskim institucijama za koje računamo da bi nam u budućnosti mogli postati poslodavci? Kada su, kao što je slučaj u sve većem broju zemalja, za taku koristoljubivu okladu zainteresirane obje glavne stranke na političkoj sceni, one za narod postaju ono što je romanopisac Upton Sinclair nazvao “dvama krilima iste ptice grabljivice”.
Institut Demos zadao si je izmjeriti učinke bliskosti odgovornih u vladi s ekonomskom oligarhijom. Rezultat toga je prije dva mjeseca objavljeno istraživanje koje potanko pokazuje “kako činjenica da bogati i svijet biznisa dominiraju svijetom politike koči socijalnu mobilnost u Americi”.[17] Njihov zaključak: u pitanjima socijalne i ekonomske politike te radnog prava najuspješniji građani slažu se oko prioriteta, koji se međutim u velikoj mjeri razlikuju od prioriteta većine njihovih sugrađana. No za razliku od potonjih, ovi prvi raspolažu natprosječnim sredstvima pomoću kojih mogu ostvariti svoje aspiracije.
Dok 78 posto Amerikanaca misli da bi iznos minimalne plaće trebao biti određen prema troškovima života i biti dostatan da onaj tko je prima ne padne u siromaštvo, to mišljenje dijeli samo 40 posto najimućnijih poreznih obveznika. Potonji su također manje skloni sindikalnom organiziranju i zakonima koji će pogodovati aktivnostima sindikata. Što se tiče većine građana, oni bi htjeli da se kapital oporezuje u jednakoj mjeri kao i rad te smatraju da borba protiv nezaposlenosti predstavlja mnogo veći prioritet (33 posto) od borbe protiv deficita (15 posto).
Kakav je ishod te razlike u mišljenjima? Minimalna plaća se od 1968. smanjila za 30 posto, niti jedan zakon (suprotno predizbornim obećanjima Baracka Obame) nije ublažio križni put osnivanja sindikata u nekom poduzeću, a kapital se i dalje oporezuje dva puta manje od rada (20 naprema 39,6 posto). Naposljetku, Kongres i Bijela kuća u ovom se trenutku natječu na polju proračunskih rezova i to u zemlji u kojoj je postotak zaposlenosti radno aktivnog stanovništva dosegnuo historijski niske razine.
Postoji li bolji način da kažemo da interesi bogatih snažno obilježavaju politički sustav? Oni češće glasuju, financiraju predizborne kampanje više od ostalih i, prije svega, vrše stalan pritisak na izabrane predstavnike vlasti. Rast nejednakosti u SAD-u mnogo duguje vrlo niskoj razini oporezivanja bogatstva i kapitala. To je posljedica trajnog lobiranja u Kongresu, iako 71 posto troška nejednakosti snose svi porezni obveznici zajedno, dok od nje profitira tek jedan posto najbogatijih Amerikanaca.
Odbijanje proaktivne politike zapošljavanja proizlazi iz istog klasnog izbora, što vodi do oligarhijskog sistema. U siječnju 2013., stopa nezaposlenosti Amerikanaca koji imaju najmanje jednu diplomu (a često je riječ o buržujima) iznosila je samo 3,7 posto. U isto vrijeme ona je dosegnula 12 posto kada je riječ o onima bez diplome, ujedno mnogo siromašnijima. Dakle onima čije mišljenje Washingtonu vrijedi mnogo manje od mišljenja poslovnih krugova ili od mišljenja Sheldona i Miriam Adelson, republikanskog milijarderskog para koji je financirao lanjske izbore iznosom većim od onoga koji su izdvojili stanovnici dvanaest američkih saveznih država. “U većini slučajeva”, piše u zaključku Demosove studije, “čini se da preferencije goleme većine populacije nemaju nikakvog utjecaja na narav politike koja se provodi.”
Iluzorni suverenitet i diktati
“Želite da dam ostavku? Ako je tako, recite mi!” Ciparski predsjednik Nicos Anastasiades tako je ukorio Christine Lagarde, generalnu direktoricu MMF-a, kada je ova izrazila zahtjev da on smjesta zatvori jednu od najvećih banaka na otoku, koja je osiguravala velik broj radnih mjesta i velike prihode.[18] I francuski je ministar Benoît Hamon, čini se, prihvatio činjenicu da je suverenost (ili utjecaj) njegove vlade ograničen, jer “pod pritiskom njemačke desnice namećemo politiku štednje koja se posvuda u Europi očituje kroz povećanje nezaposlenosti”.[19]
Pri provođenju mjera koje snaže moć kapitala i rentijera, vlade su se uvijek znale koristiti upućivanjem na pritisak izvanjskih “birača” čija im je moć neodoljiva: Trojke, rejting agencija i financijskih tržišta. Jednom kada je nacionalni izborni ceremonijal završen, Bruxelles, ECB i MMF šalju svoje naputke novim vođama kako bi ovi po brzom postupku napustili ovo ili ono predizborno obećanje. U veljači je reagirao čak i Wall Street Journal: “Od početka krize prije tri godine, Francuzi, Španjolci, Irci, Nizozemci, Portugalci, Grci, Slovenci, Slovaci i Ciprani glasali su, na ovaj ili onaj način, protiv ekonomskog modela eurozone. No ni poslije tih izbornih nepogoda ekonomska politika nije se promijenila. Ljevica je zamijenila desnicu, desnica je istisnula ljevicu, desni centar je pregazio komuniste (na Cipru), ali države i dalje režu troškove i povisuju poreze. (…) Problem novih vlada je da su prisiljene djelovati u okvirima institucija eurozone i slijediti makroekonomske direktive koje određuje Europska komisija. (…) Sve u svemu, to znači da je, nakon što se smiri buka i bijes izbornog procesa, njihov stvarni ekonomski manevarski prostor vrlo ograničen.”[20] “Imamo dojam”, primjećuje tužno Hamon, “da lijeva i desna politika samo različito doziraju iste sastojke.”[21]
Jedan visoki funkcionar Europske komisije prisustvovao je susretu svojih kolega s francuskim ministarstvom financija: “Bilo je nevjerojatno: ponašali su se poput školskog učitelja koji lošem učeniku objašnjava što treba raditi. Jako sam se divio ministru koji je ostao pribran.”[22] Prizor podsjeća na sudbinu Etiopije ili Indonezije u doba kada su vođe tih država bili svedeni na provoditelje kazni koje bi MMF dosudio njihovim zemljama.[23] S tom se situacijom sada susreće Europa. U siječnju 2012., Europska je komisija zatražila od grčke vlade da skreše gotovo dvije milijarde eura javnih izdataka u roku od svega pet dana, pod prijetnjom globe.
Nasuprot tome, predsjedniku Azerbajdžana, bivšem mongolskom ministru financija, premijeru Gruzije, ženi ruskog vicepremijera ili sinu nekadašnjeg kolumbijskog predsjednika ne prijete nikakve sankcije. Svi su oni dio svog bogatstva – ilegalno stečenog ili evidentno ukradenog – prijavili u poreznim oazama poput britanskih Djevičanskih otoka, gdje je registrirano dvadeset puta više kompanija nego stanovnika, ili na Kajmanskim otocima koji imaju jednak broj hedge fondova kao i SAD. Nemojmo zaboraviti, u samom srcu Europe, Švicarsku, Austriju i Luksemburg, zahvaljujući kojima je Stari kontinent obilježen eksplozivnim koktelom vrlo okrutnih politika proračunskih štednji i industrije izbjegavanja poreza.
No ne žale se svi na tu propusnost granica. Vlasnik luksuzne multinacionalke i dvadeseti najimućniji čovjek na planetu, Bernard Arnault, jednoga se dana čak obradovao gubitku utjecaja demokratskih vlada: “Kompanije, osobito međunarodne, raspolažu sve većim i većim sredstvima te su u Europi stekle moć konkuriranja državama. (…) Stvarni utjecaj političara na ekonomski život neke zemlje sve je ograničeniji. Na sreću.”[24]
Zauzvrat, pritisak na države raste i provodi se istovremeno posredstvom zemalja vjerovnica, ECB-a, MMF-a, patrola rejting agencija i financijskih tržišta. Jean-Pierre Jouyet, predsjednik Javne investicijske banke (Banque publique d’investissement, BPI), priznao je da su financijska tržišta i drugi navedeni akteri prije dvije godine u Italiji “izvršili pritisak na demokratski proces. To je treća vlada koja se zbog njihove inicijative raspala, zbog prevelikog duga. (…) Porast kamatne stope talijanskog duga bila je glasački listić tržišta. (…) Kada bude vrijeme za to, građani će se pobuniti protiv te faktičke diktature”.
No ta “faktička diktatura” može računati na to da će krupni mediji izvoditi diverzije i posvetiti pažnju temama koje će usporiti, a potom i izobličiti kolektivne pobune, i to tako što će personalizirati, a to znači i depolitizirati najveće skandale. Razotkrivanje stvarnih pokretača onoga što se kuha i mehanizama zahvaljujući kojima je bogatstvo i moć zgrabila manjina koja kontrolira i tržišta i države, zahtijeva kontinuirani rad na edukaciji javnosti. Takva bi nas edukacija morala podsjetiti da svaka vlada prestaje biti legitimna u trenutku u kojemu dopušta rast društvenih nejednakosti, prihvaća slabljenje političke demokracije i pristaje na podređivanje nacionalne suverenosti izvanjskim instancama.
Svakoga dana svjedočimo fenomenima narodnog odbijanja nelegitimnih vlasti – na glasačkim mjestima, na ulicama, u poduzećima. No unatoč razmjerima krize, ti protesti tapkaju u mraku, u potrazi za prijedlozima alternativa, napola uvjereni da one ne postoje ili da je njihova cijena prevelika. Otuda rastuće beznađe i očaj, ali i sve akutnija potreba za izlazom.
S francuskog prevela: Sana Perić
* Tekst preuzet iz hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatique
****************************
[1] Francis Fukuyama, Le Début de l’histoire. Des origines de la politique à nos jours, Saint-Simon, Pariz, 2012.
[2] La Vie, Pariz, 15. prosinca 2011.
[3] Vidi Christoher Newfield, “La dette étudiante, une bombe à retardement”, Le Monde diplomatique, rujan 2012.
[4] Tim Mak, “Unpaid student loans top $1 trillion”, 19. listopada 2011., www.politico.com
[5] Robert Frank i Philip Cook, The Winner-Take-All Society, Free Press, New York, 1995.
[6] “Inequality, exhibit A: Walmart and the wealth of American families”, Economic Policy Institute, 17. srpnja 2012.
[7] Guillaume Delacroix, “L’Italie de Monti, laboratoire des ‘mesures Attali’”, Les Echos, Pariz, 6.-7. travnja 2012.
[8] Vidi “Protunarodna fronta”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, siječanj 2013.
[9] “India’s billionaires club”, Financial Times, London, 17. novembra 2012.
[10] “Income inequality may take toll on growth”, The New York Times, 16. listopada 2012.
[11] “Repairing the rungs on the ladder”, The Economist, London, 9. veljače 2013.
[12] Francis Fukuyama, Le Début de l’histoire, op. cit.
[13] Godine 2011. svjetski BDP iznosio je oko 70.000 milijardi dolara. Knight Frank i Citi Private Bank, “The Wealth Report 2012″.
[14] Samuel Huntington, The Crisis of Democracy, New York University Press, New York, 1975.
[15] Luc Ferry, Le Figaro, Pariz, 7. ožujka 2013.
[16] Anne-Sylvaine Chassany i Camilla Hall, “Nicolas Sarkozy’s road from the Elysée to private equity”, Financial Times, London, 28. ožujka 2013.
[17] David Callahan i J. Mijin Cha, “Stacked deck: How the dominance of politics by the affluent & business undermines economic mobility in America”, Demos. Informacije koje slijede potječu iz ove studije.
[18] “Le FMI et Berlin imposent leur loi à Chypre”, Le Monde, 26. ožujka 2013.
[19] RMC, 10. travnja 2013.
[20] Matthew Dalton, “Europe’s institutions pose counterweight to voters’ wishes”, The Wall Street Journal, 28. veljače 2013.
[21] RTL, 8. travnja 2013.
[22] “A Bruxelles, la grande déprime des eurocrates”, Libération, Pariz, 7. veljače 2013.
[23] Vidi Joseph Stiglitz, “La preuve par l’Ethiopie”, Le Monde diplomatique, travanj 2002.
[24] Bernard Arnault, La Passion créative. Entretiens avec Yves Messarovitch, Plon, Pariz, 2000.