Dida je rekao: A jel ti uopće znaš koliko je u ovoj usranoj državi dosad srušeno partizanskih spomenika?“ Tata je rekao: „Čini mi se oko tri iljade, tako san pročita u novine!“ Dida je rekao: „Tri iljade dvista osandeset ipet! Vodimo strogu evidenciju! I di su oni sad, pitan ja tebe?“ Tata je rekao: „A šta ja znan di su! U škovacama?“ Dida je zalupao sa kažimprstom po stolu i rekao je: „U ilegali, zete! U ilegali!“

Slavne parole poput „slobode“ i „nezavisnosti“, što su se nekoć kočile na zastavama „sedme sile“, opstaju još samo kroz legende o staroj slavi i klate se kao otužne prnje na jarbolu.

Nema budućnosti za državu i naciju koje su kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti. Stoga je uspjeh nacionalne revolucije najuže povezan sa zaboravom. Sjaj i veličina Hrvatske posljedica su prevratničkog djelovanja organizirane demencije

Ravnatelj Belamarić odbio je da se u sklopu izložbe, uz 32 „nesporna“ panela, izvjesi šest panela koji se odnose na Drugi svjetski rat na teritoriju Hrvatske. „Mi smo htjeli izložbu o Anni Frank i holokaustu, a ne o ustašama i partizanima“, obrazložio je svoju odluku ravnatelj Belamarić.

Kako se dogodilo to da okorjeli tuđmanofil i vjerni sljedbenik HDZ-ove državotvorne ideologije rukovodi SDP-om, pa još i cijelu kampanju odigra za suparničku formaciju, morat će analitički razmotriti nadležna stranačka tijela, no čak ni ona neće moći osporiti činjenicu da je riječ tek o farsičnome dovršetku dugoročnog procesa. Taj proces, rekosmo, stremi ka radikalnoj podjeli hrvatskoga društva na jedne te iste.

Osuđujuće presude protiv hrvatskih ratnih zločinaca spadaju u istu vrstu 'tekuće problematike' kao i prljava voda u lavoru koju će brižna domaćica prosuti u vrt, na radost bodljikavog bilja. Ne radi se o vladavini, već o padavini prava

Ivo Josipović mogao se, da raspolaže s nešto analitičkog dara, upitati što mu je trebalo da u toku predizborne kampanje famoznu Tuđmanovu „pomirbu“ proglašava genijalnim državničkim postignućem, ili da ratne veterane koji u zagrebačkoj Savskoj ulici bruse hrvatstvo i siju strah naziva „prijateljima“, ili da kukavički smjenjuje Dejana Jovića kako ne bi bio identificiran s omraženim „jugoslavenstvom“

Samo u hrvatskoj pseudodemokratskoj vukojebini, u ovoj zapuštenoj i mračnoj europskoj periferiji, prvi su, bez imalo srama, svoj glas u obranu 'slobode govora' gromko dignuli osvjedočeni novinarski oportunisti, kukavice i režimlije, čak i medijski zločinci, čak i karikaturisti koji su svojim črčkarijama kontinuirano hranili ratnu mržnju i kržljavi likovni talent bez ostatka stavili u službu 'nacionalnog interesa'. 'Svi smo Charlie'? Jeste kurac!

Osnovna odlika anonimnosti „nepoznatih počinitelja“ u slučaju napada na Peščanik leži u tome što ih sve do jednoga prepoznajemo u osobi Aleksandra Vučića. „Nepoznati počinitelji“ navlače maske zato da bismo, lišeni mogućnosti da ih imenujemo, dobro znali tko su on.

Postavi li tkogod logično pitanje – „Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!

Već je u nazivu famoznoga Stožera Vukovar prikladno pohrvaćen, jer hram, da bi poslužio kvalitetnoj mobilizaciji vjernika, mora plijeniti svojom čistoćom. Samo u takvome izdanju moći će ispuniti ratnu svrhu kakva mu je u miru namijenjena.

Šačica uspaljenih fanatika, naoružana krunicama, kletvama i referendumskim propozicijama koje su podešene u ime „europske Hrvatske“ – a zapravo u interesu samodostatnosti političke klase – bit će dovoljna da se značajan postotak stanovništva dugoročno otpravi u geto, to jest da se osobama ozloglašenih seksualnih sklonosti i ustavom zajamči status građana drugoga reda.

Radi se o radikalno suprotstavljenim pristupima dokumentarnim resursima: „Novosti“ uz pomoć dokumenata opisuju Endehaziju, a Zvonimir Despot je reklamira. A to opet znači kako Zvonimiru Despotu ne trebaju „Novosti“ da bi se osjećao Pavelićevim ustašom.

Pa je li Maitre d'Etage Samir Saleh dvorio sultana Sanadera u Triplex apartmanu i opskrbljivao ga pojačanom dozom ručnika? Ne zna to novinar istraživač, jebi ga, Samir mu je bio nedostupan i ostao je bez opipljivih dokaza, ne znaju ni FBI ni Državno odvjetništvo RH, ali to nije razlog da Jutarnji list, do fanatičnosti predan objektivnom izvještavanju, ne oglasi kako je kurentni zlotvor svoj hotelski smještaj „plaćao 25 tisuća dolara dnevno“.

Već sama činjenica da pripadnici tajne službe bdiju nad tragovima jedne vladavine svjedoči o njenoj kriminalnoj naravi. Ako je pak na snazi suglasnost da se to čini “u interesu Republike Hrvatske”, nepobitno je da su sami čuvari tajni – posve ispravno, uostalom – stavili znak jednakosti između države i zločina.

Pritisnut tjeskobom i strepnjom za vlastito dupe, predložio sam tada da se hibridni žanr nastao direktnom spregom industrije lijekova i industrije vijesti – takav gdje je jezik marketinga u novinskome tekstu kombiniran s poticanjem straha od bolesti i smrti – nazove infarmacijom.

„Predsjedniče, gospodin Goran Radman je došao“, rekla je tajnica oprezno se uvlačeći kroz odškrinuta vrata kabineta. „Došao?“ iznenadio se predsjednik, koji je dotad sistematično turpijao nokte na prstima lijeve ruke. „Zar Radman nije na odlasku?“

Nasilna smjena fra Drage Bojića s mjesta glavnoga urednika franjevačkog mjesečnika „Svjetlo riječi“, koliko god u izvedbi slijedila oprobane inkvizicijske obrasce, mnogo je više od tipičnih ovdašnjih udara na slobodu medija

Novcem građana Splita podignut je spomenik koji sada o trošku građana Splita policija čuva od građana Splita. Građani su dakle – a da ih nitko ništa nije pitao – financirali i objekt svojeg obožavanja i rigorozne mjere zaštite od izljeva ljubavi prema istom, piše Viktor Ivančić.