Bio je to tako uspješan pohod kroz zakone i institucije, uz korištenje svih pogodnosti tzv. demokratske procedure, da unaprijed možemo proglasiti trijumf konzervativne vendete.

Kada za nekih mjesec dana, nakon održanog referenduma čiji je ishod već sada više nego izvjestan, u Ustavu Republike Hrvatske bude zlatnim slovima upisano kako je „brak zajednica između muškarca i žene“ – čime će homoseksualnim parovima na duži rok biti onemogućeno da na zakoniti način sklapaju bračni savez – definitivno će se potvrditi procjena jednog marginalnog kroničara koji je svojedobno, nimalo lakonski i nimalo dobronamjerno, ovu zemlju opisao kao pokatoličenu jazbinu.

Zloslutni komentator imao je u vidu odavno započeti proces, koji se sada samo slavljenički dovršava, kada većinski rasprostranjena religija razvija svoje zastave, marševim korakom napušta zonu ljudskih privatnosti i preuzima ulogu ne samo općevažećeg i obvezujućeg ideološkog univerzuma, nego i u službene državne doktrine. Prodorom u ustav, zabijanjem posljednjeg čavla u lijes sekularnog društva, postavljen je totalitarni okvir koji odriče mogućnost izbora: ne možeš biti religiozno indiferentan građanin u državi Hrvatskoj, pošto ta država nije građanska, nego crkvena.

O konzervativnoj osveti riječ je samo utoliko što su iskorištene iste proceduralne i sistemske zamke koje su, poput provizornog minskog polja, postavili vladajući protivnici, manekeni lijevo-liberalne političke opcije, i to radi ostvarivanja vlastitih interesa, ne računajući da bi na tako eksplozivnom terenu i sami mogli ostati bez nogu, ruku ili nekih drugih vitalnih organa moći, ne računajući mozak.

Blizovidi premijer Hrvatske

Najprije, vladajuća koalicija svesrdno je potpomogla ustrojstvo Ustavnoga suda kao tijela trule političke nagodbe, gdje odavno ne stoluju priznati pravni stručnjaci, već buranija koja time privodi kraju svoje partijske karijere, naplaćuje ranije usluge ili kapitalizira rodbinsko-prijateljske pogodnosti – pa su se dosad pod grotesknim svilenim togama znali zateći svakojaki bizarni likovi, od neosuđenih ratnih zločinaca do bivših supruga bivših premijera – i nije nikakvo čudo što je trenutačna podjela karata takva da u visokoj sudskoj instanci prevladava duh molitve i kršćanskoga ćudoređa. Zatim, strahujući da će neprosvijećeni narod sabotirati vrhovni politički cilj – ulazak Hrvatske u Europsku uniju – zakonskim je aktom utvrđeno da se nacionalni referendum ima smatrati važećim čak i ako činu izjašnjavanja pristupi jedan jedini građanin.

I sada se, u dobroj mjeri zasluženo, dogodilo to da su kršćanski fundamentalisti izmanipulirali manipulatore. Šačica uspaljenih fanatika, naoružana krunicama, kletvama i referendumskim propozicijama koje su podešene u ime „europske Hrvatske“ – a zapravo u interesu samodostatnosti političke klase – bit će dovoljna da se značajan postotak stanovništva dugoročno otpravi u geto, to jest da se osobama ozloglašenih seksualnih sklonosti i ustavom zajamči status građana drugoga reda. Stvar je u svakom slučaju ekskluzivna, jer nema sumnje da će prvi doista snažan efekt pridruživanja Hrvatske europskom kulturno-civilizacijskom ozračju biti ostvaren kroz njegovu najizravniju negaciju.

Svojevremeno je u jednom intervjuu Jacques Derrida predložio tvorcima europskih propisa ukidanje riječi i pojma „brak“ u građanskim zakonima, budući da „brak“ – kao vjerska, sakralna, heteroseksualna vrijednost za zahtjevom rađanja, vječne vjernosti i tome slično – predstavlja ustupak laičke države kršćanskoj crkvi. Derrida je smatrao da takvoj dvoznačnosti i religijskom licemjerju nema mjesta u laičkome sustavu, te bi „brak“ trebalo zamijeniti „građanskom zajednicom“, nekom vrstom fleksibilnog civilnog ugovora među partnerima, u kojemu ni spol ni broj ne bi bili nametnuti. Oni, pak, koji bi se unatoč takvoj promjeni željeli vezati „brakom“, mogli bi to učiniti pred vjerskim autoritetom po svome izboru.

Sam Derrida je svoj apel nazvao utopijskim (vjerujući ipak „da će se ostvariti“), no hrvatska distopija, dakako, putuje u suprotnome smjeru: jedva da se ovdje može govoriti o ustupcima koje laička država čini kršćanskoj crkvi, već će prije biti da je na djelu ubrzano brisanje svake smislene razlike među tim dvjema silama. Izvrćući poput rukavice filozofove argumente, zlobnik bi mogao primijetiti kako laičkome licemjerju više nema mjesta u religioznom sustavu kakvim se pokazuje kompleks hrvatske državnosti.

Ukoliko će tako biti lakše, moguće je predočiti i nešto poput „braka“ istospolnih partnera – državne crkve i crkvene države – čije su seksualne aktivnosti sve maštovitije i sve učestalije, ali uvijek takve da u konačnici najebe „građanska zajednica“. Veza je zapečaćena Vatikanskim sporazumom, sramotnim i s laičkog aspekta blasfemičnim dokumentom, kojim nije regulirano samo obilno financiranje državne crkve (u čemu, kao što znamo, po zakonskoj prisili sudjeluju nevjernici i pripadnici drugih konfesija), nego i mnoge druge finese, poput izobrazbe djece školskog i predškolskog uzrasta u katoličkom duhu, pa do niza pomoćnih akata kojima je osiguran povlašteni položaj u gotovo svim aspektima društvenog života, na primjer i to da Hrvatska biskupska konferencija sudjeluje u izboru urednika javne televizije.

Unošenjem jedne religijske floskule u ustav, s isključivim ciljem izolacije i izopćenja „nečistih“, država preuzima sektaške pretenzije vodeće religije, otvarajući širom vrata za nastup duhovne policije i permanentni križarski pohod, a tada mnogi crni scenariji postaju mogući. Hoće li sutra žene koje se odluče na abortus bivati izložene kaznenome progonu? Homoseksualci će biti upućivani na preodgoj u ustanove zatvorenog tipa? Moralna žandarmerija drakonski će kažnjavati sve koji se ne pridržavaju uzusa seksualne prohibicije? Nevjernici, koji već sada tavore u unutrašnjoj emigraciji kao socijalni gubavci, bit će progonjeni istim sistematskim žarom kakvim se u zemljama zapadno-demokratskog zdravizma demoniziraju pušači?

(Uzgred budi rečeno, kada se sama država, kao što je to s Hrvatskom slučaj, uživa na religioznoj osnovi – ne u svojstvu servisa na usluzi građanima, već u vidu okrutnog božanstva kojemu su građani dužni prinositi žrtve – nema ničega logičnijeg od toga da popovi zavladaju duhovnom sferom i poduhvate se odgovornih zadaća ideoloških batinaša.)

Ideološko batinanje uz osmjeh

Nije uopće nužno, iako bi bilo poželjno, da vjerska institucija prihvati „seksualne delikvencije“ za normalne pojave, ali bi trebalo biti nužno da država, kao laička tekovina, ne prihvaća vjerske kriterije, koliko god bila snažna i lukava nastojanja da se ovi provuku kroz filtere „demokratske procedure“.

Posve je drugo pitanje da li bi Katolička crkva, odustajanjem od diktiranja seksualnog ponašanja, izgubila znatniji dio razloga svog postojanja. Gro njenih današnjih težnji iscrpljen je upravo u održavanju ritualne „čistoće“, s akcentom na „prirodnoj“ seksualnosti, što djeluje i kao ozbiljan unutrašnji nesporazum, jer kada bi se, sukladno motivima utemeljitelja, kršćanstvo svelo na aksiom da je ljubav jedini zakon, ideal „čistoće“ izgubio bi svaki smisao.

Krist je moral zasnovan na ljubavi, između ostaloga, izgradio i zabranom kamenovanja preljubnice, a njegovi uniformirani sljedbenici taj su moral interpretirali uz pomoć inkvizicija, lomača, sprava za mučenje i jurišnih trupa koje mobiliziraju vjernike ne bi li manjinama uskratili elementarna prava.

Zauzmemo li dakle, za promjenu, kršćansku perspektivu, inicijativa udruge „U ime obitelji“ – koja će po svemu sudeći rezultirati programskim, ustavno propisanim zakidanjem svih koji se ne kane pridržavati dogmi crkvenog morala, a time i službenom podjelom društva na „zdrave“ i „bolesne“, a time i normativnim poistovjećenjem laičke države s vjerskom institucijom – nije ništa drugo nego zločin protiv ljubavi.

* Novosti via Lupiga