Igor Mandić rođen je 20. studenoga 1939. godine, na isti dan kad sam, točno na njegov dvadeset peti rođendan, i sam ugledao svijet. Svoj glasoviti Notes u Vjesniku u srijedu Mandić je počeo pisati 17. travnja 1968., na isti dan na koji ćemo, točno dvadeset pet godina kasnije, u Mirovoj tratoriji utemeljiti nezavisni Feral

U Splitu je 12. januara sahranjen osnivač Feral Tribunea, novinar i pisac Predrag Lucić. Nekoliko hiljada ljudi iz cijele Hrvatske i sa postjugoslovenskih prostora slilo se u Split taj dan. U Mostaru je ekipa sa portala tacno.net noć ranije osvetlila Stari most njegovim likom. Njegov prijatelj, suosnivač Ferala, novinar i pisac Boris Dežulović pročitao je govor, koji prenosimo u celosti.

Londonski je Gardijan objavio veliku priču pod naslovom ‘Beograd na vodi: neočekivano mesto za petrodolare iz Zaliva’. Samo koji sat kasnije – koliko je vrednom novinaru trebalo da prevede tekst, a vrednom uredniku da ga rediguje – na Tanjugovoj žici pojavila se priča pod naslovom ‘Gardijan: Beograd, grad kreativnosti i novih poduhvata’

Naravno da je od onog teroriste, što se raznio eksplozivom u pokušaju da usred utakmice Francuska-Njemačka uđe na Stade de France, ostao samo jedan ručni frižider mljevenog mesa i neoštećena sirijska putovnica.

Kad su šeici konačno uplatili pare, od posla milenijuma na račun Republike Srbije leglo je dvadeset dve hiljade evra. Samo još nedelju-dve da su pričekali, dobili bi Beograd na vodi džabe. Samo što bi rizikovali da im ga za kilo evra mazne Radiša Trajković Đani. A da su sačekali do kraja leta, Srbija bi na koncu morala da im plati tri i po milijarde u kešu

Poubijali se od posla nesretnici u Ministarstvu unutarnjih poslova i obavještajnim službama, sedam puta provjeravajući svaki zahtjev za akreditaciju, a zapovjednik pakračkih eskadrona smrti svoju VIP-pozivnicu dobio na kućnu adresu!

Čekajući na bosanskohercegovačko-hrvatskoj granici, očajnici iz Tuzle i Živinica mogli su tako vidjeti kolone siromaha s druge strane, Hrvata s "bosanskim" plaćama što na protestne marševe preko granice idu svaki dan, kupujući hranu i kućne potrepštine u Orašju.

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdaj

O vicu i gnjidi koja ga je ispričala, svoje su u međuvremenu rekli svi kojih se ticalo i svi koje se pitalo, a udruženje žena žrtava ratnih silovanja najavilo je i tužbu. Od gnjevne halabuke nitko, međutim, nije ni čuo “drugu stranu”. A to što je, objašnjavajući svoj mali fašistički skandal, rekla “druga strana” – dakle gnjida i njegova televizija – zapravo je ključno u cijeloj priči.

A da i jedni i drugi traže povratak Spalata Majci Italiji, nema nikakve sumnje. Morali bi se, naime, dobro potruditi da ponude ikakvo drugo, a kamoli zdravom razumu prihvatljivo objašnjenje za svoje javno i glasno protivljenje prijedlogu Komisije za imenovanje ulica i trgova da se jedna ulica u gradskom kotaru Mejaši nazove Ulicom Prvog splitskog partizanskog odreda.

Povodom izlaska na slobodu ratnog zločinca Darija Kordića, koji je osuđen za zločine u Ahmićima, ponovo objavljujemo tekst Borisa Dežulovića, kako bi shvatili razmjere zločina za koje je odgovoran. U Hrvatskoj ga danas dočekuju kao heroja.

Kad su mu zlopamtila konačno izvukla kako kako u programu njegova SNS-a, objavljenom na službenom sajtu stranke, stoji i "jеdinstvеna država srpskog naroda i svih ostalih građana koji živе na tеritoriji Srbijе i Rеpublikе Srpskе", Vučić je odgovorio kako prošlost treba zaboraviti, a to je bilo davno, prije pet minuta.

Eto vam dakle, poštovani gledatelji, talijanskih crnokošuljaša i odanih prijatelja iz SS divizije Prinz Eugen, pa zajedno gledajte “Ravnu goru”, eto vam Nezavisne Države Hrvatske, Führerovih “hrvatskih borbenih skupina” i njihovih najboljih neprijatelja ustaša, s kojima se tih dana šepure po splitskoj Rivi – jebite se s njima.

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” Eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.

Da bi netko negirao politički kontekst nacističkog pozdrava, morao bi biti jako, jako glup. Otprilike kao kad bi negirao politički kontekst nacrtanog kukastog križa, ili, ako baš hoćete, tetoviranog Draže Mihailovića.

Svakako, inzistiranje na bosanskom jeziku kao jeziku kojim se govori u Bosni ima lijepog smisla, ali bosanski kao jezik kojim u cijeloj Bosni govore samo Bošnjaci islamske vjeroispovijesti baš nijednog. Naročito kad se izvorni govornici takvog bosanskog deklariraju vjerom. U najkraćemu, kako sam shvatio, to bi značilo da je osnovna razlika između hrvatskog i bosanskog jezika u - arapskom.

Nije pred zgradom Opštine Bratunac masovne grobnice po Sandžaku prizivalo apstraktno Zlo, Satana ex machina, čudovišta s kokardama iz ravnogorske močvare, već ono njegovo banalno, svakodnevno lice, u razgaženim štiklama ili dječjim majicama na Hello Kitty – nasmijano lice pomjerene pameti.

Kako smo, pička nam materina, postali takva čudovišta, pa nam smeta da Mujo i Suljo, što su sebi od usta uzeli da napune rezervoar dizelom, potrpaju ženu i djecu u "golf" i priušte im jedan jebeni dan posve bezazlenog brćkanja u moru? Kako smo postali takva stoka da nam smetaju ljudi bez para?

Meni su zanimljiva samo ta dva klinca, golobradi srednjoškolac koji ispunjava pristupnicu Partiji zbog jebene stipendije, i lider studentske pobune koji u tome do dana današnjeg ne vidi ništa loše. Jebemti sve, u što smo pretvorili svoju djecu!