Fotoreporter Hrvoje Polan preminuo je u 48-oj godini, objavilo je juče Hrvatsko novinarsko društvo.

Gotovo tri desetljeća Hrvoje se bavio news i dokumentarnom fotografijom. Radio je za brojne novine i agencije, od Feral Tribunea do Reutersa, a zadnjih desetak godina za Agence France Presse. Posljednjih godina bio je freelancer. Objavljivao je u svim vodećim svjetskim medijima (IHT, The Guardian, Newsweek, Time…). 

Hrvoje Polan svojom je kamerom pokrivao sve ratove i socijalne konflikte na prostoru Jugoslavije, Albanije, Iraka, Gaze, Zapadne obale… Fotografisao je i izbjeglice na takozvanoj Balkanskoj ruti. Fotografije su mu više puta izlagane, a jedan od radova uvršten je u kolekciju "100 najboljih slika dekade 1990-2000", koja je izložena u Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku.

"Ostat će posebno upamćen kao fotoreporter Feral Tribunea u njegovim najboljim danima, kada je s kolegama novinarima obilazio ratna i poratna područja i svojom kamerom bilježio sva tragična događanja koja su zadesila ljude s ovih prostora. Feral Tribune tih devedesetih godina bio je nezamisliv bez njegovih sjajnih fotografija. Pripadao je kategoriji onih izvanrednih fotoreportera profesionalaca koji su u priču ulazili iz pozcije novinara te bi počesto kolegama novinarima na terenu bio od presudne važnosti, ukazujući na samu srž teme o kojoj su pisali, dok su njegove fotografije govorile same za sebe", navodi HND. 

U vrijeme vojno-redarstvene akcije "Oluja" objavio je u Feralu fotografiju pljačke kninske robne kuće, zbog čega je trpio prijetnje smrću.

"Da bismo išli prema svjetlu, moramo upozoravati gdje je mrak, a to je ovdje i dalje prilično opasan posao", napisao je u autorskom tekstu za Forum, povodom 20 godina od operacije "Oluja". 

Zadnji projekt u Polanovom bogatom stvaralačkom opusu je fotomonografija "Iza sedam logora – Od zločina kulture do kulture zločina", koju je izradio zajedno s Viktorom Ivančićem i Nemanjom Stjepanovićem.

"Polanova fotografija ulaza u Vojno-istražni centar Lora u Splitu, 'poligon za mučenje zatočenih Srba i Crnogoraca', uhvatit će, s leđa, slučajne dokone prolaznike: oca i dijete u majici s uzorkom šahovnice, na pozadini spomenika pred ulazom u kompleks; sugestija namjernog, projektiranog, hotimičnog zaborava s elementima prijetnje svakome tko se usudi pitati više nego što je dopušteno. O tom zaboravu, o toj prigušenoj prijetnji, kao i o dosad uglavnom neosviještenom fenomenu preplitanja nacionalne kulture i ratnog zločina", napisao je, između ostalog, i o fotografijama Hrvoja Polana u svom eseju "Spomenici razbratnosti" Viktor Ivančić.

Hrvoje je pak u jednom intervjuu za Novi list kazao kako je fotografija izrazito subjektivan medij, koliko god se govorilo da fotografija ne laže. 

"To je samo nečija interpretacija situacije viđena kroz komad tehnike s bezbrojnim varijantama načina upotrebe", kazao je tada veliki fotoreporter koji je živio za pravednost i stvaranje boljeg društva od onoga koje i kakvo imamo, prenosi HND. 

U okviru izložbe "Priče o besmislu", govorio je za portal Oštre nule o izbjeglištvu, solidarnosti i empatiji: "Svaka izbjeglica sa sobom nosi poruku da je život, na ovaj način kako ga sad živi čovječanstvo, na zemaljskoj kugli neizdrživ. Zapad živi na temelju Istoka, počevši od nafte, počevši od stogodišnjih kolonijalnih odnosa itd. Nemoguće je da 1% čovječanstva ima 99% bogatstva i to je poruka cijele priče, da je nemoguć život jednih na uštrb drugih.(...) Čuvam se slanja nekih velikih riječi i poruka. Mislim da je empatija jedna od priča koje ja pokušavam probuditi, jer smatram da je negdje u nama i da je zaboravljena. Ja sam samo tu da pokažem stvari kakve jesu jer imam tu ozbiljnu sreću, a i mogućnost da sam mogao doći na nekakva mjesta na koja prosječni čovjek baš i nije mogao. Čini me veoma srećnim da mogu to nekom pokazati, nekome ko nije u mogućnosti da to vidi. Sad,  šta će on zaključiti…Ja se nadam da će zaključiti da bi trebalo biti malo više empatije među svima."