„Ništa mi ne nedostaje. Osim bake. Mamine mame“, kaže Yazdan dok razgovaramo o njegovom životu prije. Kao većini izbjeglica, život mu se dijeli na prije odlaska i poslije odlaska.

Nije mi namjera bila da razgovaramo o prije. Jasno mi je da je Yazdanova mama morala imati dobre razloge kada je s troje djece napustila dom i da o tim razlozima nisu dužni javno govoriti, pogotovo ne djeca. No, prvo što mi je Yazdan ispričao kada sam ga pitala o čemu bi on htio da je film, zbog kojeg smo se i našli, bili su upravo događaji zbog kojih su odlučili staviti točku na dotadašnji život.     

Yazdan je naizgled kao bilo koji tinejdžer: nasmijan je, nosi crne uske traperice, hudicu i pernatu jaknu, miriše po parfemu. No ozbiljan je, marljiv i odgovoran, kao djeca koja su rano spoznala da su u životu često prepuštena sebi i da se treba boriti. 

„4.700 kilometara daleko“ film je o njemu. O dečku koji je s 15 godina organizirao bijeg svoje obitelji strahujući da će mu otac presuditi mami i k tome udati devetogodišnje sestre.

Nismo htjeli raditi ni dokumentarni ni igrani film, već je nastao od arhivskih snimaka koji, kao simbolična vizualna pozadina, prate Yazdanovu naraciju.