- PKK je posvuda. Možda i ovog trenutka, ovdje, u centru grada? Možda je i sada, tu sa nama, netko iz PKK?-zagonetno obrazlaže Hakan, nasmiješenih brkova. -PKK nikada nije daleko, PKK ne dolazi sa drugog planeta, to su ovi ljudi, a oni su svuda okolo.

Nervozno se osvrćemo oko sebe. Ne toliko zbog fantomskog PKK koliko zbog neprekidnih i vrlo opipljivih žandarmerijskih patrola. U ponoru ispod prostire se gradić Hakkari. Iza njega modro gorje olova čiji rudnici snabdijevaju municijom tursku i druge vojske u regiji. Bijeli policijski oklopnjak tutnji pored nas; u oblaku prašine ostaju prevoditelj Hawre, član gradskog vijeća Hakan i općinski domar Karzan. I nas dvojica. Tko su dakle prekriveni gerilci?

Naslušali smo se raznih priča: ako je Dijarbakir grad prkosa i bunta, u Hakkariju i obližnjoj Yuksekovi, pobunjenici praktički vode glavnu riječ, ništa se ne događa bez njihovog blagoslova i dozvole. Preko planina iračke su provincije Dohuk i Erbil, gorje Zagros i planinski masiv Kandila – logističko-vojno srce PKK. Odatle kreću napadi i ekspedicije na Tursku, kroz nevidljive koridore, podzemne tunele, strme prijevoje i kamenite obronke.

Neki od najtežih sukoba od početka rata odigrali su se prošle godine u Hakkriju. PKK je, u porastu ambicija, pokušala zauzeti i obraniti teritorij. Nekoliko stotina pobunjenika sukobilo se s pet tisuća turskih vojnika koji su nastupali potpomognuti ratnim zrakoplovstvom, teškom artiljerijom, komandosima i Cobra helikopterima. Izgubljeno je stotine života, srušeno nekoliko helikoptera, a rezultat je uglavnom nejasan.

Groblje poginulih gerilaca nalazi se izdvojeno od ostatka općinskog groblja. Na dan našeg dolaska, valjda povodom blagdana, održana je komemoracija za žrtve rata iz redova pobunjenika, u organizaciji BDP-a

Atmosfera po dolasku u gradić nije baš ona „oslobođenog“ teritorija. Dominiraju vojne osmatračnice i crvenilo turskih zastava. U središtu grada na jednom brežuljku kamenim mozaikom je ispisano Ne mutlu Türküm diyene, odnosno - Sretan je onaj koji sebe zove Turčinom. Ataturkova izreka iz tridesetih, nimalo suptilno podcrtava da ovdje postoji samo jedna nacija, jedna zastava i jedna država. Poruka osiromašenoj provinciji otuđenih, polu-pismenih seljaka, poruka koja ovdje znači trajnu osudu na nepromjenjivo stanje polukolonije. Sve uz radarsku antenu i nezaobilazan lik autora izreke.

-Kakav je to mirovni proces? Gerilci se povlače u Irak, a vojska zauzima njihove položaje. Zašto to rade ako žele mir-pita se glasno Hakan. -Hakkari je okupiran, uništeno je više od dvadeset i pet sela u okolici grada, moje selo također! Do danas nam je zabranjen povratak, kažu kako pomažemo gerilcima. Tisuće članova BDP-a je uhapšeno i zatvoreno, čak i djecu masovno zatvaraju!

U prošlosti su ovdje prevladavali Arapi i Armenci, ali otkako je započeo sukob države i PKK-a brojne kurdske izbjeglice su naselili okolna mjesta i sada je ovo postalo dominantno kurdsko područje.

Stada koza i ovaca bleje na križanjima i semaforima, slijevaju se ulicama na putu prema žrtvenim klaonicama. Bajram je, praznici su, općina ne radi, a Hakana smo sreli slučajno. Bilo mu je drago što može popričati s nama. Ne dolazi im mnogo novinara. Ne dolazi im, uglavnom, nitko.

Grad je siromašan, regija je siromašna, zanemarena i namjerno izolirana. Kurdske obitelji su velike, često broje petoro i više djece. Hakkari je po tome u samom vrhu državne statistike. Posla nema dovoljno, vlasti su granične prelaze zatvorile za trgovinu. Svi sugovornici nam ističu kako nemaju dovoljno sredstava za život i prehranu djece. Ipak, nitko ne odaje kako i od čega preživljavaju. Podržavaju mirovni proces, priželjkuju ga, ali na spomen PKK naglo ušute, odmahuju glavama i odbijaju govoriti. Strah je sveprisutan.

-Od početka procesa životi su nam nešto lakši, popustile su vojne kontrole, ali nema mira između ljudi i vlasti-zaključuje Hakan. -Navikli smo živjeti komunalnim životom, oslanjati se jedni na druge, pomagati jedni drugima, zajednica je ovdje jaka! Međutim, naš vođa Öcalan je i dalje u samici, a kad vođa nije slobodan, onda ni zajednica nije slobodna – to vam sve govori! U pregovorima ne vjerujemo Erdoğanu, ali vjerujemo našem vođi Öcelanu!

Maskirani, četrnaestogodišnji vođa napada na policiju pozira pred našim fotoaparatom u kratkom predahu od bacanja kamenja.

Na ulicama atmosfera paranoje i nesigurnosti, unatoč blagdanu i mirovnom procesu. Možda smo je mi nosili sa sobom?

-Prijatelji dragi, legitimirati će vas i pretražit sigurno! Ne vole novinare, ne vole nikoga!-rekla nam je Angel, naša nesuđena fikserica, pred odlazak iz Dijarbakira. Pritom je, naravno, mislila na policiju. -Možda se možete izvući samo nekom ludom srećom. Ludom, ludom srećom!

Na putu do Hakkarija prošli smo patrole, mitraljeska gnijezda, bodljikave žice i vreće s pijeskom. I duge sjene planina iznad tanke ceste, usječene poput asfaltne kapilare u monolitne kamene klisure, prijeteći nadvijene nad tanki limeni krov dolmoša. Nitko nas nije zaustavio. Luda, luda sreća, ili mirovni proces i Bajram?

Privlačimo sve veću pažnju. Grupe djece, čak i poneki odrasli, slijede nas na većoj ili manjoj udaljenosti. Informatori, znatiželjnici ili naša paranoja? Trenutno očišćene ulice često su neprohodne od količine kamenja odbijenog od oklopa žandarmerijskih marica, smrvljenog pod njihovim gumama. Gotovo očekivano nailazimo na prvi nasilni prosvjed – ako ga se tako može zvati - od dolaska u Tursku.

Nedaleko od gradskog centra, nekoliko policijskih oklopnjaka nadzire ulaz u jednu četvrt. Istureno vozilo prima pogotke boca i kamenja, cimne se svako malo naprijed-nazad, ali ne kreće dalje među kuće. Zaobilazimo policiju i uvlačimo se sporednim prolazom u uske uličice. Zastajemo zbunjeni: policijski oklopnjak gađaju mališani jedva desetak godina stari, zaklonjeni fasadama, stisnuti na strmi travnati pokos. S glavne ulice prizor djeluje mnogo strašnije, ali sada izgleda kao pobuna u osnovnoj školi. Prisjećamo se jedne snimke koja je nedavno obišla Kurdistan (ne i ostatak zemlje!) u kojoj policajac u civilu lomi ruku devetogodišnjem dječaku. Djecu hapse i zatvaraju, kako je Hakan rekao, ali tu se zlostavljanja ne završavaju. Mnogo je zabilježenih silovanja djece po zatvorima. Klinci nas uočavaju i počinju bijeg, misle da smo policija. Kamenje još ne leti u našem pravcu, nekako uspijevamo objasniti da smo novinari. Ne zanima ih, boje se, tek jedan među njima, stariji dječak od kojih četrnaest godina s maskom na licu, pristaje na brzu fotografiju. Uskoro napuštamo poprište sukoba.

-Kada vam pale sela, siluju majke i sestre i ubijaju očeve, onda je borba jedino rješenje koje ostaje! Öcalana zovu ubojicom, ali PKK štiti civile i mi ih podupiremo jer se bore za naša prava!

Nekoliko momaka tvrdih lica, gotovo još dječaka, izrazilo je snažnu želju da nam pričaju o svojoj svakodnevnici. Mlađi su od Hawrea, ali odlično se razumiju.

-Turska država nas želi sve asimilirati, žele da svi budemo isti. Uništavaju poslove, obitelji, tradiciju, sve to da bi nas prisilili da odselimo na zapad, u turske gradove, da prihvaćamo strane i tuđe običaje, zaboravimo svoj jezik!

Osim Hakkarija posjetili smo i dolinu Hasankeyfa, piktoreskno područje koje mozda odbrojava svoje zadnje dane. Turska se 2014. sprema u pogon staviti branu koja će potopiti dobar dio okolice i dragocjena arheološka nalazišta i kulturna dobra.

Napustili su školu, svaki od njih. Škola je za njih mjesto propagande - državne, kapitalističke i kolonijalne ideologije. Najveća im je želja pobjeći u brda, uzeti oružje i pridružiti se gerilcima. Neki od njih već su prošli ideološku obuku u planinama. Nikakve škole ili druge državne institucije njima više nemaju što ponuditi.

-Djeca su danas bacala kamenje zato što je njihov vršnjak osuđen na dvadeset godina zatvora-objašnjavaju. -To nas, prije ili kasnije, svih čeka.

Na odlasku iz Hakkarija ne možemo više istim putem kojim smo došli. Okršaj se u međuvremenu rasplamsao? Možda je izbio neki novi? Kombi vozi sporednim putem, u daljini naziremo dim. Suzavac ili molotovljevi kokteli, ne možemo procijeniti.

U gluho doba noći vojna patrola napokon zaustavlja naše vozilo. Budimo se iz polusna, ne znamo tko je uopće pred nama. PKK često pod okriljem mraka blokira ceste, još su nas u Istanbulu upozorili da u ovim krajevima ne putujemo nakon sumraka. Na brzinu zatvaramo torbe, skrivamo mikrofon i fotoaparate, pipamo po džepovima novinarske iskaznice i pasoše. Vojnik koji glavom proviruje u unutrašnjost ništa ne pita. Rukom unosi košaru sa slatkišima, nudi putnike i čestita Bajram. Nevjerica prevladava na licima ljudi. Poslušno prihvaćaju slatkiše i uzvraćaju čestitke. Antiklimaks. Podbadamo Hawrea: nikako da se vlastitim očima uvjerimo u tursku brutalnost o kojoj stalno slušamo. Prihvaća šalu kiselog osmjeha. Uvjerava nas kako se ovako nešto nikada do sada nije dogodilo. Nikada!

Nudimo Hawrea svojim bombonima, on ih, naime, nije uzeo. Odlučno odmahuje glavom.

-Od njih ne prihvaćam ništa! Ni mrtav!

* tportal.hr