Tarlabaşı posjeduje određenu patinu; za razliku od užarenog betona Okmeydanıja, ta je oronula četvrt izgrađena u 18. i 19. stoljeću. Reklo bi se i neku sentimentalnost, naročito tijekom poslijepodneva, kada na pročeljima starih zgrada ožive boje, zelena, crvenkasta i plava, a strmoglave uličice još su uvijek krcate zaigrane djece, iznad čijih glava je razapeta užad s obješenim rubljem. Roba za prodaju često se i danas prenosi drvenim kolicima, a i ovdje ispred ponekog ulaza stražare opasni momci – kažu, nam, dileri - igrajući se, ili dražeći obaveznog pit-bulla u pratnji; skoro smo upali u nevolju zbog fotoaparata. U blizini je zgrada, danas muzej, u kojoj je, daleko od doma, 1855. umro Adam Mickiewicz, poljski nacionalni bard i ključna figura romantizma. Još uvijek je na kućama moguće pronaći grčke i armenske natpise, ali originalni stanovnici uglavnom su otišli nakon 1955. godine, odnosno tadašnjeg pogroma nad ne-turskim stanovništvom. Na prilazima četvrti – svega par stotina metara od mondene İstiklâl Caddesi ('Ulice nezavisnosti'), istanbulske Pete Avenije, krcate skupim trgovinama i impresivnim palačama – nalaze se policijske stražarnice, željezne ograde, oklopna vozila i trupe naoružane automatskim puškama. Nisu tu samo zbog polusvijeta: Istanbul je, naime, kako je svojevremeno je – po pisanju lista Hürriyet Daily News – ustvrdio sam predsjednik Turske Süleyman Demirel, 'najveći kurdski grad'.
İstiklâl: prosvjedni
Par fakata: Kurdi su najveći - barem bliskoistočni - narod bez države. Procjenjuje se da ih ima barem 25 milijuna, a granicama koje su nakon raspada Osmanskog carstva, iscrtale kolonijalne sile, našli su se podijeljeni u četiri države: Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji. U svakoj od tih država u prošlom su se stoljeću suočili sa žestokom represijom, na koju su odgovarali doslovce desecima pobuna koje su uglavnom slamane u krvi – možda je najpoznatiji Sadamov masakr civila bojnim otrovima 1988. u Halabdži. No iako su još uvijek relativno nepoznati i marginalni, u posljednje vrijeme sve više dobijaju na važnosti: s rastom kurdskog pokreta u Turskoj, stvaranjem iračkog ili 'južnog' Kurdistana na sjeveru Iraka – gdje od 2003. imaju autonomnu regiju (de facto gotovo nezavisnu državu) – te činjenicom da su od početka sirijskog građanskog rata postrojbe tamošnjih Kurda na sjeveroistoku zemlje uspostavile svoju vlast, jasno je i će u budućnosti predstavljati sve važniji faktor. Naročito ako prevladaju tradicionalnu podijeljenost. Kurdske su, naime, organizacije - KDP i PUK u Iraku, PKK u Turskoj, KDPI i PJAK u Iranu – što zbog vlastohleplja pojedinih lidera, što zbog interesa i instrumentalizacije od strane država koje su podijelile njihov teritorij, u prošlosti često međusobno ratovale: sve u svemu, riječ o krajnje kompliciranom pitanju.
Tarlabaşı - krojački saloni, trgovinice i mali zanatski obrti opstaju iza gnjilih, ruševnih zgrada. Poglavarst
Kurdski je čvor možda najzamršeniji u Turskoj. U Osmanskom carstvu bili su vjerni podanici, no plemena su uvijek imala neki vid autonomije. No vrlo brzo nakon uspostave nacionalne turske države, započinju masovne deportacije i sedamdeset godina dugo zatiranje kurdskog identiteta. Zakonom je zabranjen kurdski jezik (donedavo je samo pisanje slova 'w', 'x' i 'q' - koja ne postoje u turskom – u brošurama i javnim natpisima bila osnova za progon!), 'turcizirana' su imena tisuća naselja, vlasti su zabranjivale kurdska osobna imena, a sami Kurdi (inače indoeuropljani, po jeziku srodni Perzijancima) su proglašeni za 'planinske Turke'; dakle nasilna asimilacija tutta forza. S koliko histerije je provođeno zatiranje kurdskog identiteta govori slijedeća anegdota: Şerafettin Elçi – inače ministar u vladi! – osamdesetih je odrobijao godine zatvora zbog toga što je rekao 'U Turskoj postoje Kurdi. I ja sam Kurd'. Inače, treba pošteno reći da država Kurdima nikada nije nijekala individualna prava. Mogli su postati generali u vojsci ili ministri – čak i predsjednici. Sve to samo pod jednim uvjetom: da šute o tome da su Kurdi; konačno, i u samom ustavu upisano je da su svi građani Turske – Turci. Paranoja od bilo kakvog separatizma ili partikularnih prava, inače, dobrim dijelom potječe od tristogodišnjeg traume raspadanja Osmanskog carstva.
Tarlabaşı - danas četvrt u velikom broju naseljavaj
Dio Turske naseljen Kurdima još je sedamdesetih bio svojevrsan divlji istok na kojem zakoni baš i nisu bili tako čvrsti. Marksistička Radnička partija Kurdistana - Partiya Karkerên Kurdistan je, pod vodstvom Abdullaha Öcalana, Kurdistan definirala kao tursku koloniju te 1984. započela rat protiv turske države, koristeći i terorističke metode. Tijekom putovanja smo se, doduše, uvjerili da doslovce vrijedi ona 'one man's terrorist is another's freedom fighter'. Unatoč 40-ak tisuća mrtvih, Turska – unatoč tome što je riječ o drugoj najvećoj vojsci NATO-pakta - do danas nije uspjela za politički problem nametnuti 'vojno rješenje'. Brda su još uvijek puna tisuća gerilaca, a osim toga, u Turskoj Kurda ima barem dvanaest milijuna, od kojih su mnogi prebjegli na zapad države. Tijekom prljavog rata vođenog devedesetih godina na jugoistoku zemlje, turska vojska je ispraznila i uništila nekoliko tisuća sela te protjerala ogroman broj ljudi. (Državna komisija je 1997. broj prognanih procijenila 360 tisuća, dok McDowall spominje tri milijuna). Razlozi? Pružali su potporu i sklonište gerilcima, koje su mnogi Kurdi vidjeli i još uvijek vide kao borce za slobodu. Ipak, to ne važi za baš sve Kurde: događalo se i da PKK ubija i terorizira civile u pro-vladinim selima...
Njen sin, kao i nećaci, poginuli su kao gerilci PKK u borbi s turskom vojskom: Bêrîvan Serhati
Jedna od deportiranih iz sela u blizini grada Mardina je i Bêrîvan Serhati, s kojom smo razgovarali u njenom stanu u Tarlabaşıju.
'Avioni su bombardirali naše selo i ubili sedmero ljudi. U selu smo imali dobar život, ali vojska je pokupila sve ljude i objasnila da moramo napustiti selo. Istukli su ljude i počeli paliti kuće. U početku je u Istanbulu bilo užasno teško, živjelo je sedam obitelji u jednoj kući, bilo je miševa, bolesti, radili smo najgore moguće poslove.'
Premda je i njen sin poginuo kao gerilac, ističe, užasna je činjenica da pogibaju i turski mladići... Sam Öcalan je - nakon što ga je turska tajna služba uhapsila u Keniji – u zatvoru od 1999. No na jugoistoku su prosvjedi, pucnjave, ubojstva, žestoka državna represija, mučenja u zatvorima (samo slušajući opise okretao nam se želudac), u prošlosti i samoubilački bombaški napadi – i dalje svakodnevica. Nakon što je 2012. bila jedna od najkrvavijih godina u dugo vremena, vlada premijera Erdoğana je stupila u povijesne pregovore sa zarobljenim Öcalanom, time implicitno priznajući da 'Apo' nije samo terorist, nego i nacionalni vođa koji bi mogao biti ključan za rješenje višedesetljetnog sukoba. Öcalan je u ožujku ove godine proglasio primirje, a od tada traju neuspješni pregovori: prekid vatre još uvijek stoji, ali PKK je prekinula povlačenje svojih gerilaca u brda sjevernog Iraka, gdje su im glavne baze.
Dječak sa zastavom PKK na ulazu u Tarlabaşı, gdje su se prosvjedni
Neposredno nakon razgovora naletjeli smo na prosvjed Kurda na samoj İstiklâl Caddesi: vijore kričavo zeleno-žuto-crvene zastave, na svima je brkati Öcalanov lik, mladići, djeca, žene, viču iz petnih žila, vođa prosvjeda skandira preko razglasa, maše se slikama uhapšenih. S druge strane teško opremljena policija: odjednom se navlače gas maske, suzavac već miriše u zraku, kreće se u napad! Ipak, samo su razjurili skup, prosvjednici su ustuknuli bez fizičkog kontakta i povukli se s glavne ulice – prema Tarlabaşıju...
Inače, mirovni proces je više-manje dospio u ćorsokak, a zašto je tako, pitali smo Sebahat Tuncel, važnu zastupnicu Stranke mira i demokracije ('Barış ve Demokrasi Partisi'). Stranka u neku ruku predstavlja legalno krilo PKK, a sama Tuncel u parlament je izabrana iz – zatvora! Što nam je ona – kao i neki eksperti – rekla, čitajte u sljedećem tekstu.
