„Predsjedniče, gospodin Goran Radman je došao“, rekla je tajnica oprezno se uvlačeći kroz odškrinuta vrata kabineta.

„Došao?“ iznenadio se predsjednik, koji je dotad sistematično turpijao nokte na prstima lijeve ruke. „Zar Radman nije na odlasku?“

„Ne znam, predsjedniče, eno ga sjedi u prijemnoj sobi i čeka.“

„Što čeka? Da dođe ili da ode?“

„Čeka da ga primite, predsjedniče. Kaže da ste mu vi poručili da dođe.“

„Zašto bih ja nekoga tko treba otići zvao da dođe?“

„Ne znam, predsjedniče, ja sam samo tajnica.“

„Pa pusti onda čovjeka unutra, ako sam ga već ja zvao. Što prije dođe, brže će otići, je li tako?“

Ravnatelj Hrvatske televizije Goran Radman, pozdravivši uz blagi naklon, smjestio se u fotelju koju mu je predsjednik pokazao ispruženim dlanom. Domaćin je pripalio dugačku mirisnu cigaru, rutinerskim pokretima promućkao led u čaši napunjenoj chivasom i prodorno ga pogledao.

„Šta je, omladinac? Što si se tako smrknuo?“

„Pa nisam, predsjedniče, mislim…“ blago je porumenio ravnatelj HRT-a.

„A nisi, bogami, bio zbunjen kad su mi ono predavali štafetu na stadionu JNA“, rekao je predsjednik. „Tad si bio sav nacifran i ozaren. Bijela košuljica, kravatica, sportska frizurica. I stalno si se motao oko mene. Druže Tito ovo, druže Tito ono… Bio si mi ko čir na guzici, bogati.“

„Predsjedniče, o čemu vi to…“ iščuđavao se ravnatelj.

„A fino su mi neki drugovi još onda govorili – zajeban ti je onaj mali, karijerista, ulizica, foteljaš. Izdat će stvar revolucije dok trepneš okom. Nema taj socijalističkog morala. Samo im ja nisam vjerovao, budala. A i Jovanka je mislila da si baš zgodan, uzoran mladi rukovodilac. Uz to idealan zet.“

„Predsjedniče, ovo nema smisla…“

„I što onda napravi moj omladinac? Proda se krupnom kapitalu! Pređe na stranu klasnog neprijatelja! S partijskom preporukom ode za menadžera u Majkrosoft. Bogati! Okrene leđa proletarijatu i postane zadnja buržoaska baraba. Ubire profite, broji dividende. Eksploatira. Gnječi radničku klasu u koju se do jučer zaklinjao. Zbog takvih je socijalistička Jugoslavija i otišla u vražju mater. Sram te može biti, omladinac!“

„Pa ovo je suludo, predsjedniče, molim vas dajte prestanite…“

„I ne bi mene bilo briga“, nastavio je predsjednik, „mislim se, boli me kurac, ostao sam ionako vječan, što da se bavim buranijom, eno ih neka se brčkaju u buržoaskom glibu. Ali onda ja trebam iz novina saznati da si ti od Saveza komunista otkupio vilu na Bohinju i pretvorio je u privatni hotel. Onu istu vilu gdje sam ja s drugovima sastavljao programske smjernice, rješavao teška kadrovska pitanja, terevenčio do zore. Ej, omladinac! Pa to je uvreda!“

„Predsjedniče, zaboga, ovo je stvarno besmisleno…“

„Znaš li ti, omladinac, koliko sam se ja puta sa Stanetom napio u vili na Bohinju? Jednom se i Pepca naroljala ko majka. Kardelj je tamo sročio koncept Pravaca razvoja, u sličnom stanju… I sad je to sveto mjesto Saveza komunista i revolucionarne prakse tvoj privatni hotel. Bogati! To je da se čovjek ispovraća… Znaš li ti, omladinac, što je ispao ključni problem jugoslavenskog socijalizma?“

„Što?“

„To što su vodeći komunistički kadrovi od komunističke partije preuzeli sve osim ideala. Uključujući hotele. A ti si, bogami, ogledni primjerak.“

„Ivo, pizda mu materina!“ bijesno je skočio iz fotelje ravnatelj HRT-a. „Prekini više s ovom komedijom!“

„Eee, nije ti ovo komedija, moj Gogi“, rekao je dr. Lignjoslav Josipović, gaseći dopola popušenu cigaru u kristalnu pepeljaru. „Ovo ti je mesijanski sindrom. Samo zorno predočavam bolest koja te zahvatila, ali na drugoj razini, više primjerenoj meni.“

„Kakav mesijanski sindrom?“ zbunio se Radman.

„Pa nisam ja na konferenciji za štampu novinarima govorio da su ‘pronositelji zla’, da se bave ‘progonima, obezvrjeđivanjem i javnim sramoćenjem’, čak da ugrožavaju živote. Evo citiram: ‘Svi koji čitaju vaše napise, oni će upotrijebiti svoju moć da bi zaprijetili našim životima, obiteljima i djeci, oni će koristiti vaše argumente da bi upali u naše stanove, pljačkali našu imovinu i koristili javni poziv na linč’. To je paranoja, Gogi! A sve zato jer su napisali da si od partije kupio hotel i da ga nisi prijavio u imovinskoj kartici.“

„Zašto bih ga prijavio ako hotel nije u Hrvatskoj?“

„A za koji smo klinac ulazili u Europsku uniju ako Goran Radman Sloveniju doživljava kao inozemstvo? I Sanader je, da te podsjetim, one milijune držao u Austriji i Švicarskoj… Je li se ja, Gogi, trebam svako jutro buditi sa strahom od nove afere koja se uz tebe veže?“

„To su sve tračevi, kakve afere…“

„Najprije si vjenčanoga kuma postavio za urednika, koji je uz to lažirao biografiju, jer ne zadovoljava formalne uvjete natječaja. Onda su te uhvatili u sukobu interesa, smatrao si normalnim da budeš ravnatelj javne televizije i imaš svoje firme, da sjediš u upravnim odborima banaka i privatnih korporacija. Onda si reklamu za Majkrosoft i prijateljevu tvrtku uvalio usred večernjeg dnevnika. Onda si u imovinskoj kartici zaboravio prijaviti ništa manje nego hotel. Pa sad ovo s novinarima… Gdje se ti gasiš, Gogi? Na kraju će još ispasti da sam te ja instalirao za ravnatelja HRT-a.“

„Pa jesi me ti instalirao.“

„Nisam rekao da nisam, nego da će ispasti da jesam. Nije ti ovo više Savez komunista, Gogi, nego savez bivših komunista. Lijepo smo se bili dogovorili po kojem principu vladamo: ni autokracija, ni demokracija, nego lignjokracija.“

„Dobro, znaš da je otpočetka to meni bilo malo teorijski komplicirano. Ja sam inženjer elektrotehnike, nisam pravnik.“

„Lignjokracija je kad se asimiliraš u demokratski poredak da bi djelovao autokratski. To je vrlo jednostavno. A ako novinarima govoriš da su zlotvori, da su smrtna prijetnja tebi i tvojoj obitelji, ako ih vrijeđaš i ubijaš u pojam, to znači da se nisi asimilirao u demokratski ambijent, pa ne možeš ni vući autokratske poteze. Iznevjerio si osnovno lignjokratsko načelo.“

„Koje načelo?“

„Ukoliko se otvoreno suprotstavljaš demokratskim propozicijama, nećeš ih uspjeti efikasno sabotirati. Lignjokracija je, dragi moj, vještina da se upravo usvajanjem demokratskih pravila igre demokracija poništi.“

„Jebi ga, to je za mene previše složeno.“

„E znam, zato si i dogurao do smjene… Što se nisi ugledao na mene, Gogi? Slovim kao demokratski izabrani predsjednik, s formalno-ceremonijalnim ovlastima, takoreći fikus, a ustvari držim u šaci kompletnu medijsku scenu, vedrim i oblačim, do toga da instaliram ravnatelja HRT-a. Samo što se u tvom slučaju baš i nisam proslavio…“

„Dobro, ali što nam je sad činiti?“

„A znaš i sam, Gogi, kakva je partijska praksa. Kad rukovodeći kadrovi nešto zaseru, pošaljemo ih na višu dužnost.“

„Što to konkretno znači?“

„Znači da ja idem na dužnost druga Tita.“

* Tekst je objavljen u novom broju tjednika Novosti