Ljudi stoje pored same ograde koja označava granicu, držeći se rukama za bodljikavu žicu, i mučno pilje u grad preko puta. Čekaju tijelo svog sugrađanina, ubijenog u borbama s islamistima u predgrađima Qamishlija. Unatoč žamoru djece i naoko opuštenoj atmosferi, jasno se osjeća napetost. Ovog toplog listopadskog poslijepodneva uglavnom vlada mir, no proteklih mjeseci stanovnici Nusaybina naslušali su se pucnjave – i smrti.

- U toku prošlog tjedna u Qamishliju je u borbama poginulo petnaest ljudi,  kažu nam Hulya i Ali, naši vodiči. Ali je britanski zet; suprugu je upoznao radeći kao DJ u turističkim odredištima na zapadu Turske. Što se jezika tiče, njegov „broken english“ je, nažalost, sve s čime smo mogli računati toga dana.

Nusaybin, neugledni grad žutih i oker boja (krajolik već prelazi u pustinju), zbrčanih tro- i četverokatnica od nekih stotinjak tisuća ljudi - grad koji se diči crkvom Sv. Jakova iz četvrtog stoljeća i jednim od najstarijih sveučilišta na svijetu - i dvostruko veći Qamishli udaljeni su svega par stotina metara: da ih ne dijele ograda, žice, minska polja i vojničke stražarnice, odavno bi se spojili u jedan grad. U oba grada većinu stanovništva čine Kurdi; Qamishli je, što više, središte „sirijskog Kurdistana“, teritorija koji Kurdi uglavnom zovu samo „Rojava“ (Rožava) - „zapad“. Ali, granica je smrtonosna: brojni izbjeglice, krijumčari ljudi i robe te novinari ubijeni su u pokušaju prelaska ničije zemlje.

Uskoro je došla policija; jasno je, ovo neće biti samo pogreb: ceremonija će se stopiti sa žestokom političkom manifestacijom. „Nemojte slučajno snimati policiju“, upozorava nas djevojka s kurdske televizije Nuce – „čak i ako imate novinarske iskaznice, ovo nije Istanbul, mogli bi imati problema“. Pješačimo prema centru grada, a kolona ljudi dramatično raste: starice i djevojke isprekidano ciču i viču poput Indijanaca, mladići i muškarci plješću i skandiraju. Zrak je nabijen emocijama i zagušen povicima: „Ye-Pe-Ge! Ö-ca – lan! Ro-ja-va!“. Jedan možda šestogodišnjak zapitkuje odakle smo. „Ja sam iz Turske“, dodaje, čime izaziva salve smijeha, ali i ljutnje. „Ti si Kurd!“, opominju ga...

Kurdi iz Nusaybina snažno se solidariziraju sa borbom sirijskih Kurda, koji su od početka brutalnog građanskog rata ostvarili vlastitu revoluciju te izborili kontrolu nad sjeveroistokom zemlje, sukobljavajući se povremeno s trupama Asadovog režima, povremeno s islamističkim pobunjenicima. No Qamishli je još uvijek podijeljen: većinu grada kontroliraju kurdske Yekîneyên Parastina Gel („Postrojbe narodne zaštite“), no u predgrađima su borci Al-Nusre, a aerodrom drže režimske trupe.

Rezanje vrata: da, upravo time mi prijeti razbješnjeni mladić koji mi se unosi u lice, izvodeći nedvosmislenu gestu. Mikrofon u jednoj ruci, fotoaparat u drugoj: po njegovom shvaćanju, mi možemo biti samo policija. Hulya i novinarka NUCE-a skaču na njega, objašnjavaju, smiruju... Od tada nas ne puštaju s oka: djevojka se provlači kroz masu držeći me za ruku, okolnim putem zaobilazimo gomilu, penjemo se na zgradu. Okupilo se već nekoliko tisuća ljudi. Lijes, pokriven kričavo žutom zastavom s crvenom zvijezdom – taj simbol komunizma, uveden od PKK, postao je identičan s kurdskom nacionalnom borbom – dočekan je erupcijom emocija: ruke u zraku, prsti u znaku pobjede: bunt, otpor, prkos. Prkos! Turski Kurdi dodatno su bijesni na tursku vladu zato što je ova podupirala islamiste koji napadaju sirijske Kurde. Još su bjesniji zbog turske namjere da duž sirijske granice izgradi veliki zid, čime bi ih potpuno odijelila od rođaka preko puta.

Odjednom je potmulo dobrujio turski oklopljeni kamion, nešto poput ralice za razbijanje prosvjeda. Policija blokira ulicu; s druge strane nema izlaza. Žele tijelo, doznajemo uskoro, navodno kako bi ga poslali na laboratorijsku obradu u Malatyu. Gnjev preplavljuje okupljenu masu: gomila se poput valjka valja prema policijskim vozilima, natiskuje se: zrak sada para  - na turskom! – povik İstiklal: Nezavisnost! Nezavisnost! Potom: „Još smo ovdje! Ne umiremo!“. Polijeće nekoliko boca, čini se, bit će gužve. Znatiželjni promatrači gomilaju se na prozorima i balkonima, zgušnjavaju se adrenalin, napetost i elektricitet. Ipak, policija se povlači, što masa dočekuje zvižducima, ali i pljeskom.

„Ne razilazite se kućama! Ostajemo ovdje i ne damo tijelo našeg borca!“, promuklo trešti razglas. Započinju mukotrpni pregovori gradskih političara i policajaca. Čekamo satima ispred džamije iz, kako kaže ploča, 1575. godine. Stapaju se policijske sirene i prosvjedničko skandiranje. Sve utihne tek u trenucima kada zaječi mujezin. Meta smo znatiželjnika svih vrsta, neprekidno se okupljaju oko nas, a Ali svima tumači tko smo: uskoro čitava masa zna da su tu dva gazetecija iz Hirvatistana. Tko smo i što smo, ovisi o perspektivi: molimo Hulyu da nam dogovori posjet razrušenim selima u okolici. Potom iz njenog telefonskog razgovora razaznajemo riječ „turisti“ !...

Starija žena po imenu Hediye probija do nas i priča svoju priču.

- Moj muž je poginuo u Cizreu. I dva sina sam izgubila, bili su članovi PKK. Jednog su našli u komadima – glava, ruke, tijelo... Vojska je uzela njegove ostatke. Drugi – mlađi – još nisam vidjela njegovo tijelo. Imala sam četvero djece, dva sina, dvije cure. Cure su još tu, idu u školu. No momci? Momci su mrtvi. Ali, još uvijek smo jaki, ja sam jaka, ne predajemo se! Zašto nam ne daju naš jezik? Živio vođa Apo, živio YPG! – izustila je u dahu.

Pitamo Alija što će se dogoditi. Ne zna. Policija sada zove „big bossa“, da odluče što će. Hoće li biti frke? Misli da ne. Previše je okupljenih, i ne vjeruje da bi dirali u dženazu. Ipak, nije nam svejedno: nalazimo u gotovo zatvorenoj ulici, dakle u klopci. Policija je proteklih godina, kaže Ali, i pucala na prosvjednike. Za svaki slučaj ne pušta nas s oka, i ne da da se približavamo policiji. Kratimo vrijeme: da li je njegova obitelj imala problema s time da mu je žena strankinja i kršćanka? „Problem? Why problem? If you are happy, no problem! That's the way of my family“.

Čovjek do mene obraća mi se na njemačkom. „Svakoga dana imamo probleme s policijom i vladom. Lažu, samo lažu! Sirija? Naravno da naši ljudi odlaze tamo. Mnogi imaju rođake, žene, muževe iz tih krajeva. Mi smo jedan narod!“ Potom dodaje „Mi Kurdi volimo Njemce“.

Odlazimo u dvorište džamije,  do majke ubijenog.

- U ovo vrijeme obično se za Bajram žrtvuju životinje. A sada je žrtvovan moj sin, kaže tronutim glasom, držeći njegovu fotografiju...

Odjednom je masa živnula, uzvrpoljila se i uzlelujala, a potom pokrenula. Od usta do usta, od osobe do osobe prenosi se novost: pokop je odobren, i sada, kako nam na rudimentarnom manchesterskom naglasku kaže Ali, krećemo prema „dying place“. Proplanak na rubu grada, usred pustoši, okružen zidom. Hodamo između grobova. U suton svi zajedno pjevaju kurdsku himnu: zašto pjesme potlačenih naroda uvijek zvuče kao vojni marševi? Stojimo u prvom redu, lopate grabe zemlju, kopaju plitki grob... Vrlo brzo potom naši nas domaćini tjeraju na odlazak: moglo bi biti nereda, a vama se ne smije ništa dogoditi! Ne pomažu nikakva uvjeravanja, ni molbe: negoduje i što smo toliko dugo ostali...

Navečer, na terasi jednog kafića, u parku ispred lijepe, pristale zgrade, razgovaramo s gradonačelnicom Ayşe Gökhan.

- Sve što se dogodi u Siriji, utječe na nas ovdje. Do sada su u našu regiju stigli deseci i stotine tisuća izbjeglicama. Pokušavamo im pomoći s hranom, smještajem, odjećom. Nemamo dovoljno, a vlada ne pomaže, štoviše, misle da će nas razdvojiti ako izgrade zid, kaže nam Gökhan, vrlo elokventna i ljubazna žena. Umorna je – satima je pregovarala s policijom.

Pitamo je za komentar današnjeg događaja.

- Naši ljudi ne vjeruju policiji, ne misle da je to naša policija. Vidjeli ste kako reagiraju kada vide policiju. Što više, oni je mrze zbog svega što su proživjeli! Mnogo je ljudi poginulo u prosvjedima... Danas sam rekla policiji: ako kažem ljudima da ne dopuštate pokop, oni će prvo ubiti mene! Ne vjerujemo nikomo, samo „Apo-u“, on je prvi pokrenuo borbu za naša prava, dodaje...

Od svih gradova koje smo obišli, nigdje nismo naišli na tako ljubazne i drage ljude kao u Nusaybinu. Brinuli su se o nama, ispunjavali naše želje i pratili nas u stopu. Bez obzira, nemoguće je previdjeti odlučnost i tvrdoću u njima; ljudi su kakve su ih napravile okolnosti.

Dva tjedna kasnije, već u Iraku, pili smo jedan od bezbrojnih čajeva. Na televiziji je bila Ayşe Gökhan, izmučenog izraza lica. Sjedila je već danima usred minskog polja i štrajkala glađu, protiv izgradnje zida.

*tportal