Nasilna smjena fra Drage Bojića s mjesta glavnoga urednika franjevačkog mjesečnika „Svjetlo riječi“, koliko god u izvedbi slijedila oprobane inkvizicijske obrasce, mnogo je više od tipičnih ovdašnjih udara na slobodu medija.

Prije svega zato jer je „Svjetlo riječi“ atipičan projekt i po mnogo čemu jedinstven fenomen na ovim prostorima. Časopis koji izdaje Franjevačka provincija Bosne Srebrene – svojevrsna anomalija u odnosu na more smrtno dosadnoga ili smrtno isključivoga „vjerskog tiska“, ali i u odnosu na nepreglednu makulaturu potrošačko-manipulantske „svjetovne štampe“ – već trideset godina djeluje kao oaza kritičkoga i slobodarskog duha, okuplja i odgaja intelektualni pogon čije je temeljno poslanje protiviti se svim oblicima ispiranja mozga, pa najčešće nastupa kao sušta suprotnost političkim i ideološkim preferencijama okruženja, uključujući „službeno katoličanstvo“ kakvo propisuju crkvene vlasti.

U ratnim devedesetima, slijedeći najčasniji dio tradicije bosanskih franjevaca, „Svjetlo riječi“ ustrajno se i bez kalkuliranja opire vladajućim nacionalizmima, ne pristaje na političke ucjene i plemenske zanose, zagovara dostojanstvo pojedinca, mir i dijalog među zakrvljenim narodima, zalaže se za Bosnu i Hercegovinu koja neće biti razdijeljena etničkim kavezima, njeguje otvorenost prema „drugima“, uspostavlja suradnju s intelektualcima različitih vjera, nacija i svjetonazora, izlaže bespoštednoj kritici crkvene establišmente što su se pretvorili u servisne službe političkih elita… i navlači na vrat nevolju za nevoljom.

Za razliku od kritički raspoloženih medija iz „svjetovnog“ miljea, „Svjetlo riječi“ svih ovih godina trpi optužbe za dvostruku izdaju – s jedne strane „hrvatstva“ kojeg je kao borbeni amblem destilirala vladajuća nacionalistička ideologija, a s druge strane lokalne ispostave Katoličke crkve koja tu ideologiju vrijedno raspiruje. Svejedno, poslije tri desetljeća kontinuiranog djelovanja, učinjen je presedan: po prvi put je jedan glavni urednik smijenjen zbog javno iznesenih stavova.

Dekapitacija je obavljena koordiniranim djelovanjem upravljačkog klera. Nakon intervjua što ga je povodom obljetnice lista fra Drago Bojić dao za portal Prometej – zapravo impresivnog programskog štiva u kojem je pojasnio poziciju „Svjetla riječi“ i progovorio, između ostaloga, o institucionalnoj zloupotrebi religije, o odgovornosti hercegovačkih franjevaca za politiku etničkoga čišćenja, o profiterskom poistovjećivanju katoličanstva s hrvatstvom, o etabliranom nacionalizmu koji u sebi nosi potencijal budućega zla, ali i o „event-vjeri“ i „softcore-duhovnjaštvu“ kakvo se propagira preko međugorskog svetišta („čija se cijela ‘teologija’ bazira na laži i manipulacijama“) – pismom je reagirao provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, tražeći od fra Lovre Gavrana, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, da Bojića kazni, očekujući „ispriku za ove javno iznesene, ničim dokazane, klevetničke riječi“ i „zaštitu od ovakvih nemilih objeda koje urušavaju naše mukom, dobrohotnošću i bratskom ljubavlju izgrađivane stoljetne odnose“.

I doista, fra Lovro Gavran promptno je osigurao „zaštitu“ ugroženome kolegi: smijenio je fra Dragu Bojića, navodeći u pismu kako povod njegovoj reakciji jest pismo hercegovačkog provincijala, ali i da sankciju nalaže „zbog nepoštivanja odluka Uprave Provincije“, dakle zbog neposluha. Uz to je Bojića po kazni rasporedio na mjesto kapelana u Busovači.

Glavni urednik „Svjetla riječi“ tako je nasilno uklonjen radi javno izgovorenih riječi, pritom oslonjenih na neoborive činjenice. Izrečena istina proglašena je objedom, bez ikakve potrebe da se presuda i kazna obrazlože. Paradoks i bizarna okolnost te siledžijske mjere ogledaju se i u tome da nigdje kao u „Svjetlu riječi“ ranijih godina nije objavljeno toliko argumentiranih članaka o sudioništvu hercegovačkih franjevaca u zločinačkoj politici koju su u Bosni i Hercegovini provodili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban.

Pedeset suradnika i urednika „Svjetla riječi“, redom istaknutih intelektualaca, otkazali su buduću suradnju s časopisom i uputili provincijalu pismo u kojem traže da iznova razmotri svoju odluku, ističući kako smjena glavnoga urednika „nije samo pitanje unutarnjih odnosa u franjevačkoj zajednici, ili pitanje povrede nas urednika i suradnika, nego rušilački čin protiv humanizacije javnog prostora u Bosni i Hercegovini“. Odgovor od fra Lovre Gavrana i Uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene, dakako, nije stigao.

Brojne indicije ukazuju na to da je rušenje urednika planirano otprije i da je Bojićev intervju portalu Prometej iskorišten tek kao zgodan povod. Pritisci na redakciju traju već duže vrijeme, i to zbog koncepta časopisa koji se ne libi kritizirati crkvene strukture i štetočinsko djelovanje vladajućih moćnika, pa je sadašnji ishod posljedica dugogodišnje želje da se prepoznatljivo „Svjetlo riječi“ uništi, da se njegov uređivački profil iz temelja promijeni i prilagodi crkvenim i političkim potrebama.

Osim eklatantnoga dokidanja slobode govora, postignutog lakim potezom fratra na vlasti, kroz slučaj su se pokušavali iščitati mnogi slojevi: od „tradicionalnog“ sukoba između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, do razilaženja i „promjene kursa“ unutar same zajednice bosanskih franjevaca, no prije svega je na stvari demonstracija sirove komesarske moći – osnažene egzekutivnim ovlastima koje proizlaze iz stroge crkvene hijerarhije – i trijumfu nacionalističke paradigme nad onima koji su se drznuli promicati toleranciju, suživot i otvorenost.

Stoga ovdje i nije riječ o pukome nasrtaju na slobodu štampe, već – više od toga – o udaru na ideju, o zabrani poruke da je i moguće i poželjno živjeti izvan tora i nametnutog svjetonazora, o pokušaju kirurškog otklanjanja tkiva koje remeti uniformiranu teksturu poželjnoga društva.

„Svjetlo riječi“ odavno je nadišlo horizonte uobičajenoga vjerskog tiska, postavši jednom od rijetkih enklava slobodne kritičke misli na prostorima bivše Jugoslavije. Njegova detronizacija u tom je smislu i prvorazredno „svjetovno“ pitanje, nikako nešto što bi se smjelo lakonski tretirati kao ekskluzivno konfesionalni – ili još gore: ekskluzivno crkveni – problem. Upravo je zatiranje medijske i intelektualne alternative, sistemska proizvodnja duhovne pustoši, ono što nosi prokleto univerzalnu aromu. Glavosječa iz Bosne Srebrene samo je ogledni primjerak upravljačkoga soja koji se – bez obzira na dizajn službene odore, bez obzira na (manju ili veću) sofisticiranost metoda što mu stoje na raspolaganju – rutinski kiti Gavranovim perjem.

Zamračivanje „Svjetla riječi“, dekretom, činom demonstrativnog nasilja vlasti, utoliko budi dodatnu zebnju. No, mrak nikada nije toliko kompaktan kakvim se nastoji prikazati. Mrak je u svojoj biti proziran, jer se temelji isključivo na uskrati. Jedini kreativni doseg mraka sadržan je u dokidanju. A dok god ima onih koji su, poput fra Drage Bojića, spremni svjedočiti istinu, pokazati zube moćnicima i pisati slobodno, riječi svijetle.

*Tekst objavljen u Novostima