Prošle subote je u Šarlotsvilu održan protest za odbranu statue generala Roberta E. Lija, te se ovaj skup pretvorio u rekonstrukciju onog cilja koji je on zastupao – beli rasisti marširaju, sa zastavom Konfederacije na čelu kolone, a njihovi protivnici leže mrtvi ili ranjeni, na zemlji.
Kao i Lijevi vojnici, njegove današnje pristalice se bore za izgubljenu ideologiju, a nasilje kojim se služe imaće za posledicu činjenicu da će njihov poraz biti mnogo dublji i dugotrajniji. Širom Sjedinjenih Država statue se ruše, ulice menjaju imena, spomenici nestaju. Ovi vidljivi zapisi američkog, belačkog osećaja superiornosti polako nestaju.
Gradonačelnik Nju Orleansa Mič Lendriju je izdao naređenje da se sruše tri spomenika Konfederaciji i belačkom rasizmu. „Ove su statue deo terorizma… onoliko koliko je i paljenje krsta na nečijem travnjaku ispred kuće; podignuti su sa jednim ciljem, da pošalju jasnu poruku onima koji žive u njihovoj senci, da su oni i dalje glavni u gradu“, objasnio je Lendriju. U Kentakiju je gradonačelnik Leksingtona odgovorio na protest u Šarlotsvilu tako što je statue dvojice vođa Konfederacije premestio sa travnjaka ispred zgrade suda, u javni park. Ovo je talas promena, koji je protest u Šarlotsvilu, potencijalno trebao da zaustavi.
Do avgusta 2016. još uvek postoji 1.500 javnih pomena Konfederacije, i to bez bojišta i groblja: 718 spomenika i statua i dalje su stajali, 109 državnih škola, 80 okruga i gradova i 10 američkih vojnih baza i dalje su nosili imena Lija, Džefersona Dejvisa i ostalih ikona Konfederacije, prema popisu Južnjačkog pravnog centra za siromaštvo. Više od 200 ovakvih javnih pomena je u Virdžiniji.
Jedan od njih stoji u centru Šarotsvila, postavljen je ovde pre tačno 100 godina, poklon gradu od lokalnog filantropa, da u očima svojih roditelja oslika južnjačke ideale. Ali ova statua nije jedini savremeni slučaj s kojim je pokušano da se ovakvi ideali ovekoveče i odbrane. Dok je ova statua pravljena i postavljana, Kju Kluks Klan se širio zemljom. U Šarlotsvilu je lokalni Klan poklonio 1.000 dolara Stogodišnjem zadužbinskom fondu Univerziteta Virdžinija 1921. godine, ovaj je novac rado primljen; postojalo je i posebno predstavništvo Klana za studente univerziteta.
Statua je visoka osam metara, uprkos svom malom postolju. „Neka ostane tako“, rekao je govornik na ceremoniji postavljanja spomenika. „Planeta je malo postolje za generala Roberta E. Lija.“ Konvencija veterana Američkog građanskog rata 1924. godine u Šarlotsvilu, opisana je kao „najveći skup ikada održan u Šarlotsvilu“. Izviđači su osigurali rutu kojom su se okupljeni građani šetali; Nacionalna Garda i guverner Virdžinije bili su među onima koji su marširali; predsednik univerziteta, odbor za upravu, profesori i studenti su se pridružili maršu. Čovek koji je predvodio ceremoniju hvalio je „smrtnu odanost“ veterana koji su se borili u bitkama kod „Čanselorsvila i Getisburga“ i koji su se trudili da „sačuvaju zapise o heroizmu u ovim bitkama od okaljanja i klevete.“
Ovo je više bila kanonizacija, nego posveta. Oni koji su ceremoniju predvodili nazvali su generala Lija „najboljim čovekom koji je ikada živeo.“ Predsednik univerziteta Vašington i Li proglasio ga je za „hrišćanskog sveca.“ Li je, kako on kaže, otelotvorenje „moralne veličine Starog Juga“ sa svojom „neverovatnom kombinacijom muževne hrabrosti i ženstvene nežnosti, njegove nežnosti prema slabima i bespomoćnima.“ (Kada su mu tri roba pobegla, Li je naredio da se vežu za stubove i išibaju – 50 udaraca bičem za muškarce, 20 za ženu, a da im se leđa nakon toga operu rastvorom soli.)
Današnji branioci Lija insistiraju da njegovo junaštvo ne leži samo u predaji, već i u „očuvanju harmonije nakon priznanja poraza.“ Govornici su na posvećivanju spomenika Liju, govorili o njegovoj ulozi mirotvorca; jedan je spomenuo da na statuu ne gleda kao „jeziv sjaj bojišta“, već na to kako Li jaše ka Leksingtonu da tamo postane predsednik univerziteta.
Ali ova statua to ne predstavlja. Ni ova, niti ostale. Gde su statue Lija u Apomatoksu, kako potpisuje uslove predaje? Gde su kipovi od bronze i mermera, koje predstavljaju Lija kako u civilnoj odeći iza radnog stola radi i potpisuje gomilu papira? Zašto se ovaj mirotvorac uvek predstavlje u punoj ratnoj opremi?
Možda zato što je to, u velikom, mit, kao što je moj kolega Adam Seruer dokumentovao. Grant je osudio Lija zbog „postavljanja primera prinudne saglasnosti, oštre i pogubne u svom ostvarivanju.“ A pomirenje koje je ponuđeno bilo je između belaca – direktno su isključeni oni koji su držani kao svojina, oni čija je sloboda osvojena, a jednakost nedostižna.
Li je, posle rata, lično ubedio svog prijatelja da protera 90 novooslobođenih staraca, žena i dece sa plantaže na kojoj su radili. Država može da im plaća izdržavanje, bolje da se oni zamene belačkom radnom snagom, rekao je Li. „Kada god sam video crnca, sve se oko njega urušavalo, a kada god sam video belca, oko njega su stvari išle na bolje.“ Takvu je harmoniju Li zagovarao.
Li koji je predstavljen u Šarlotsvilu nije čak ni mirovni posrednik iz mita. Obučen je u uniformu, jaše na konju. On je general koji je svoju vojsku poveo na sever, u Pensilvaniju 1863. godine, sa ciljem da odbrani robovlasničko društvo. I ne samo kao apstrakt. Lijevoj vojsci je naređeno da poštuje belačko vlasništvo, dok je na crnce gledano kao na prokrijumčarenu robu – robu koja se mora vratiti na jug, bez obzira na to da li su rođeni slobodni, oslobođeni ili izbegli. Lijeva vojska pohvatala je mnogo svojih sunarodnika i obeležila i je kao robove, čin koji je omogućila najviša struktura komande; hiljade su odvedene u Virdžiniju. Ova dela su ona koja njegove pristalice na skupu za veterane Getisburga obeležavaju kao „klevete“.
„Neki od obojenih ljudi koji su ovde rođeni, odvedeni su“, napisala je Rejčel Kormani u Čejmbersburgu, „Sedela sam na stepeništu svoje kuće i videla kako ih teraju, kao što se stoka tera“. Žene, deca i odojčad poslata su u ropstvo. Filip Šaf, poznati teolog, gledao je kako Lijeva vojska odvodi susede koji su rođeni tu. „Jedan od njih, Sem Bruks je za mene cepao drva.“ Apelovao je na savest jednog od onih koji su ih vodili; insistirao je da se oseća „lagodno“, jer oni ipak vraćaju nazad svoje vlasništvo.
Dok se Lijeva vojska povlačila oslobodila je neke od robova, ali je većina završila na aukcijama, na Jugu. Zbog odbijanja da se vrati u Virdžiniju, jedan dečak užasno je osakaćen, polivan je terpentinom, genitalije su mu odsečene i ostavljen je da umre u ambaru od strane onih koji su ga zarobili. Ako postoje dokazi da Li, otelotvorenje muževne hrabrost i ženstvene nežnosti, nije odobravao ovakve postupke, postoje i dokazi da nije ni pokušao da ovakve postupke zaustavi. Niti je pohod na Getisburg bio anomalija; napadi sa ciljem vraćanja robova bili su ustaljen postupak Konfederacijske vojske, van Virdžinije. U bici kod Krejtera, Lijeva vojska poubijala je crne zarobljenike; jedan od vojnika seća se da su „neki od njih su preživeli, samo zbog činjenice da su prolazili pored nas, suviše brzo.“ Ovakvu uniformu je Li zastupao; ovako je postupala vojska koju je vodio; u toj pozi predstavljen je u Šarlotsvilu.
Beli nacionalisti, okupljeni u Šarlotsvilu, možda su sve ovo videli bolje do ostalih nas. Razumeli su kakvi su ulozi koje su došli da zastupaju.
Postoji razlog zašto su statue Konfederacijskih generala moćni politički simboli; razlog zašto je kandidat za guvernera Virdžinije, koji se bori za očuvanje tih statua, zamalo pobedio. Statue na javnim trgovima, imena ulica, generali kojima se odaje počast tako što se baze imenuju po njima – oni su sredstvo komunikacije, nas kao društva, kojim tvrdimo kakve vrednosti se poštuju i kakvo zajedničko zaveštanje gradimo kao nacija.
Beli nacionalisti, okupljeni u Šarlotsvilu, možda su sve ovo videli bolje do ostalih nas. Razumeli su kakvi su ulozi koje su došli da zastupaju. Znali su da Lijevo priznanje nije u očuvanju mira, već u očuvanju društva izgrađenog na belačkom rasizmu – prvo naoružavanjem za rat, a kasnije polaganjem oružja da se ovakav sistem što bolje očuva.
U subotu je predsednik Tramp Amerikancima rekao da „moraju da se ujedine“ i „osude sve što mržnja predstavlja“. Osudio je „nasilje na obe strane.“ Vekovima ranije ovakve bi se izjave dočekale sa velikim aplauzima u Šarlotsvilu. Tokom posvećivanja statue jedan od govornika je osudio nasilje počinjeno za vreme Građanskog rata, a pohvalio je Lija jer je radio na „ujedinjenju i pomirenju“ i stvorio je naciju čija srca nisu iskvarena mržnjom.
Mit o ujedinjenju izgrađen je na temeljima da nacija mora da tretira isto obe strane, koje su ubile tri četvrt miliona Amerikanaca, jednako, ili da jednostavno ne ispituje detaljno ciljeve obe strane. I da ujedinjenje ne dolazi iz iskrenog suočavanja sa onim što se desilo, već od oštrog ignorisanja nepravde i da sve koji ovo ne priznaju obeleže kao pune mržnje.
Oštra osuda predsednikovih izjava od strane njegovih partijskih drugova i demokrata pokazala je da se Sjedinjene Države 2017. godine u mnogome razlikuju od Sjedinjenih Država 1924. Republikanci i demokrate videli su bele rasiste iz Šarlotsvila onakvim kakvi jesu i odbacili su njihovu viziju nacije izgrađene na temeljima belačkog rasizma.
Zbog ovoga je gradski odbor Šarlotsvila izglasao da se statua generala Lija ukloni, skoro vek posle njenog postavljanja.
I konačno, zbog ovoga će i ostale statue pasti. Statue će se ukloniti, ulice preimenovati, a baze će dobiti imena po patriotama koji su se borili za svoju zemlju, a ne protiv nje. Zato što, vek i po, nakon što je rekonstrukcija počela, Amerika i dalje radi na tome da stvori jednakost u društvu i da ponovo pokrene eksperiment multietničke demokratije.
Beli rasisti u Šarlotsvilu su se nadali da će ovaj projekat zaustaviti. Suprotno od toga, svojim postupkom doprineli su stvaranju većeg otpora njihovim idejama.
Povezani članci
Dođavola sa Vašim osećanjimaKako se izboriti sa alt right medijima
Idemo u susret fašisoidnom korporativnom imperijalizmu
Pobunjeni gradovi
Diktatorski vodič kroz urbani dizajn