Novinari u privatnim medijima u Bosni i Hercegovini često uopće ne znaju ko su vlasnici kompanija u kojima rade. Još manje zna javnost, koja s razlogom gubi povjerenje u medije. Kako ne znaju za koga rade, tako nerijetko novinari ne znaju ni koja su im osnovna prava. Otpuštanja bez obrazloženja, mobing od urednika i direktora, smanjenje plata kao kazna, neprihvatljivi uslovi rada… samo su neki od problema sa kojima se moraju nositi novinari koji rade u privatnim medijima.

Već više od decenije, brojni izvještaji o medijskoj sceni u BiH spominju nedostatak transparentnosti vlasničkih struktura, nemogućnost kontrole vlasništva nad medijima kao ozbiljne probleme. Regulacija ove oblasti značila bi puno za jačanje slobode govora, ali i zaštitu novinara i onemogućavanje pritisaka bilo koje vrste, te mobinga.

Nedavno je i Europska unija odlučila da se više uključi u insistiranju na donošenju zakona i pravila koji bi regulisali ovo pitanje, te u istupima zvaničnika naglašavaju potrebu da se sagleda “način medijskog izvještavanja i odnosa medijskih kuća spram javnosti”.

Udruženje BH novinari je predstavilo u javnost rezultate izvještaja “U potrazi za boljom regulacijom transparentnosti vlasništva i finansiranja medija iz javnih budžeta”. Sanela Hodžić, urednica i koautorica istraživanja, je konstatovala da postojeće stanje omogućava “skriveno vlasništvo” nad medijima.

„Kad govorimo o registraciji vlasništva, postoje registri o poslovnim subjektima, podaci o fondacijama i registri RAK-a o korisnicima dozvola za audiovizualno emitovanje, ali informacije o posrednim i povezanim vlasnicima nisu navedene u tim registrima. Također, pravilo RAK-a o koncentraciji medijskog vlasništva isteklo je 2006. godine. Uz sve to, otežan je uvid javnosti u to ko stoji iza nekog medija i ko vrši utjecaj na medije“, rekla je Hodžić prilikom prezentacije rezultata istraživanja.

U samom izvještaju stoji kako nedostatak regulacije medijskog vlasništva rezultira u “apsolutnim odsustvom uvida u to koji pojedinci i interesi stoje iza medijskih operacija, što državi onemogućava adekvatno reguliranje koncentracije vlasništva, stranog vlasništva i konflikta interesa u medijima i povezanim sektorima i, u konačnici, sprečava razvoj naprednih politika koje bi promovirale kvalitetno novinarstvo od javnog interesa. Nadalje, nedostatak informacija o vlasništvu povlači mogućnost pritisaka i utjecaja na uredničku autonomiju i medijske sadržaje, koji ostaju skriveni od suda javnosti i onemogućavaju građanima racionalan osnov za izbor medija kojima će dati povjerenje.”

U praksi ovo znači da novinari privatnih medija češće nisu nego što jesu upoznati sa pravima, te ne prepoznaju kada su im prekršena ili uskraćena, u milosti su i nemilosti urednika koji su često bliski vlasnicima, mobing je sveprisutan, a pristup koji imaju ne rijetko neprofesionalan i senzacionalistički. Naravno, ima i pozitivnih primjera gdje su radnici upoznati sa pravima, zaštićeni te dobro plaćeni. No, i to ne značu da znaju za koga sve rade.

Novinarka jednog privatnog medija, koji je dijelom u stranom vlasništvu i povezan sa velikom međunarodnom mrežom, kaže da je opći dojam da su privatnici mnogo rigorozniji u pogledu ostvarivanja prava uposlenika, “što se ogleda kroz neredovno uplaćivanje doprinosa, manje plate po ugovoru, nepostojanje regresa, neplaćeni prekovremeni rad i slično…”

Ipak, kako kaže, imala je sreću da radi u uslovima koji bi “svima morali biti normalni”. Tako u mediju u kojem rade novinari imaju i upoznati su sa “pravom na godišnji odmor, pravom na plaćeno odsustvo, pravom na neplaćeno odsustvo, pravom na pauzu, pravom na trinaestu platu, pravom na regres, pravom na zdravstveno osiguranje, pravom na poslovni telefon, pravom da o svim problemima upoznaš svog line-managera”. Za većinu novinara u BiH sva ova prava su potpuna nepoznanica.

Sagovornici nas upućuju da novinari u privatim medijima lako dobijaju otkaz, često bez objašnjenja. Novinari skoro da nemaju pravo usprotiviti se odlukama urednika, niti diskutovati o temama. Pitanja o vlasništvu najčešće nisu dozvoljena.

Nije rijetkost da političari - javno i tajno - imaju udjela u vlasništvu medija. U takvim medijima, kaže nam novinar koji radi 15 godina u privatnim medijima, postoje slučajevi gdje se “poseže za podobnim a ne sposobnim kadrom, pa se nad takvima ne mora toliko vršiti pritisak koliko su i sami spremni da rade samo ono što im se kaže, bez nekog kritičkog pristupa datom zadatku”.

Generalno se može reći da je oblasti privatnih medija nesređena i da je vrlo teško dobiti informacije o tome šta se zaista dešava sa pravima radnika. Primjetno je da se novinari u privatnim medijima još više ustručavaju reći svoje mišljenje ili govoriti o uslovima u kojima rade, te je autocenzura koja je sveprisutna, u ovoj sferi još više istaknuta.

* Ovaj tekst objavljen je u sklopu regionalnog projekta "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije", podržanog od EU i deo je programa „Zaštita slobode medija i slobode izražavanja“, koji realizuje Hrvatsko novinarsko društvo kao deo projekta „Regionalna platforma za zagovaranje slobode medija i sigurnost novinara Zapadnog Balkana“. Projekat je realizovan kroz partnerstvo šest regionalnih novinarskih udruženja: Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Udruženja novinara BiH, Hrvatskog novinarskog društva, Udruženja novinara Kosova, Udruženja novinara Makedonije i Sindikata medija Crne Gore.